Svecenik i orguljaš u Dubrovniku, razuzdani student u Sieni, avanturist u Istambulu, kanonik u Veneciji, zavjerenik protiv dubrovacke oligarhije i kontroverzni dramaturg. Marin Držic, s nadimkom Vidra, rodio su u Dubrovniku 1508. godine, u brojnoj puckoj obitelji, koja je izgubila aristokratsku titulu zbog jednog pretka koji je pobjegao iz Kotora u strahu od kuge. Marin je postao svecenikom vec u dobi od osamnaest godina, a 1526. bio je imenovan jednim od dva rektora crkve Svih svetih u Dubrovniku. Godine 1538., kada je imao trideset godina, primio je od Senata stipendiju za specijaliziranje kanonskog prava u Sieni. Tamo se kao student nije pokazao posebno vrijednim, no postao je vrlo popularan medu studentima koji su ga izabrali za ravnatelja Studentskog doma i zamjenikom rektora Sveucilišta (no, bio je rektorom u svakom smislu, buduci da rektor nije bio imenovan vec godinama). Pokrenuo je brojne kontakte s nekoliko kazališnih ansambala, te u kratkom vremenu stekao slavu kao organizator „maskenbala“ i veselih zabava. Tijekom jedne od tih, koja se održala u domu jednog aristokrata u blizini Sieni, Držic je odigrao ulogu ljubavnika u jednoj „zabranjenoj komediji“, koju je možda sam i napisao. Predstavu je prekinula straža koja je uhitila Marina i njegove prijatelje, zbog vrijedanja javnog morala. Teško je zamisliti kako se uloga svecenika mogla slagati s njegovom veselom i burnom prirodom: nakon sedam godina bezbrižnog života, nakon što je potrošio novac Senata i izgubio svako zanimanje za studij, 1543. godine Držic se vratio u rodni Dubrovnik. Tijekom tih godina, buduci da je volio lijep život, stekao je brojne dugove što mu je uvjetovalo život do te mjere da se povremeno obracao lihvarima. Dvije godine kasnije, susret u Dubrovniku s grofom Kristofom Rogendorfom – na lošm glasu na beckom dvoru, nakon službovanja španjolskoj i na putu prema Istambulu s idejom da se skrasi na Sultanovom dvoru – naveo ga je da ponovno izmijeni svoje planove i predloži mu se kao sobar. Grof je medutim, nakon što su stigli u Tursku, uspio ishoditi dogovor sa beckim dvorom, te se vratio kuci. Marin Držic je pošao s njim u Bec, iako bez pretjeranog entuzijazma, te se nakon tri mjeseca vratio u Dubrovnik. Godine 1546. Rogendorf je ponovno prošao kroz Dubrovnik i uzeo Držica kao svog prevoditelja tijekom novog putovanja prema Istambulu. No, situacija se još jednom zakomplicirala: buduci da Rogendorf nije stekao željenu poziciju, te je time izmakla perspektiva dobre zarade, Držic je napustio grofa i vratio se kuci.
Ponovno se skrasio u Dubrovniku, te se od 1548. za iducih deset godina iskljucivo posvetio da na scenu postavi ono što je vidio i cuo putujuci svijetom, cesto izazivajuci zgražanje osoba na vlasti. Najpoznatija Držiceva djela su „Skup“, pokladna igra „Novela od Stanca“, komedija „Dundo Maroje“, tragedija „Hekuba“, te pastirska igra „Tirena“. Držicev virtuozan, njegovan, a opet bujan idiom pokazao je svu raskoš i potenciju hrvatskog jezika sredine 16. stoljeca.
Godine 1567. Marina Držica je u 59. godini zatekla nenadana smrt u Veneciji, gdje je i sahranjen u crkvi Sv. Ivana i Pavla.
Svecenik i orguljaš u Dubrovniku, razuzdani student u Sieni, avanturist u Istambulu, kanonik u Veneciji, zavjerenik protiv dubrovacke oligarhije i kontroverzni dramaturg. Marin Držic, s nadimkom Vidra, rodio su u Dubrovniku 1508. godine, u brojnoj puckoj obitelji, koja je izgubila aristokratsku titulu zbog jednog pretka koji je pobjegao iz Kotora u strahu od kuge. Marin je postao svecenikom vec u dobi od osamnaest godina, a 1526. bio je imenovan jednim od dva rektora crkve Svih svetih u Dubrovniku. Godine 1538., kada je imao trideset godina, primio je od Senata stipendiju za specijaliziranje kanonskog prava u Sieni. Tamo se kao student nije pokazao posebno vrijednim, no postao je vrlo popularan medu studentima koji su ga izabrali za ravnatelja Studentskog doma i zamjenikom rektora Sveucilišta (no, bio je rektorom u svakom smislu, buduci da rektor nije bio imenovan vec godinama). Pokrenuo je brojne kontakte s nekoliko kazališnih ansambala, te u kratkom vremenu stekao slavu kao organizator „maskenbala“ i veselih zabava. Tijekom jedne od tih, koja se održala u domu jednog aristokrata u blizini Sieni, Držic je odigrao ulogu ljubavnika u jednoj „zabranjenoj komediji“, koju je možda sam i napisao. Predstavu je prekinula straža koja je uhitila Marina i njegove prijatelje, zbog vrijedanja javnog morala. Teško je zamisliti kako se uloga svecenika mogla slagati s njegovom veselom i burnom prirodom: nakon sedam godina bezbrižnog života, nakon što je potrošio novac Senata i izgubio svako zanimanje za studij, 1543. godine Držic se vratio u rodni Dubrovnik. Tijekom tih godina, buduci da je volio lijep život, stekao je brojne dugove što mu je uvjetovalo život do te mjere da se povremeno obracao lihvarima. Dvije godine kasnije, susret u Dubrovniku s grofom Kristofom Rogendorfom – na lošm glasu na beckom dvoru, nakon službovanja španjolskoj i na putu prema Istambulu s idejom da se skrasi na Sultanovom dvoru – naveo ga je da ponovno izmijeni svoje planove i predloži mu se kao sobar. Grof je medutim, nakon što su stigli u Tursku, uspio ishoditi dogovor sa beckim dvorom, te se vratio kuci. Marin Držic je pošao s njim u Bec, iako bez pretjeranog entuzijazma, te se nakon tri mjeseca vratio u Dubrovnik. Godine 1546. Rogendorf je ponovno prošao kroz Dubrovnik i uzeo Držica kao svog prevoditelja tijekom novog putovanja prema Istambulu. No, situacija se još jednom zakomplicirala: buduci da Rogendorf nije stekao željenu poziciju, te je time izmakla perspektiva dobre zarade, Držic je napustio grofa i vratio se kuci.
Ponovno se skrasio u Dubrovniku, te se od 1548. za iducih deset godina iskljucivo posvetio da na scenu postavi ono što je vidio i cuo putujuci svijetom, cesto izazivajuci zgražanje osoba na vlasti. Najpoznatija Držiceva djela su „Skup“, pokladna igra „Novela od Stanca“, komedija „Dundo Maroje“, tragedija „Hekuba“, te pastirska igra „Tirena“. Držicev virtuozan, njegovan, a opet bujan idiom pokazao je svu raskoš i potenciju hrvatskog jezika sredine 16. stoljeca.
Godine 1567. Marina Držica je u 59. godini zatekla nenadana smrt u Veneciji, gdje je i sahranjen u crkvi Sv. Ivana i Pavla.
Priopćenja
