Izložba fotografija veleposlanika Toncija Stanicica pod nazivom "Onako usput" otvorena je 21. studenog 2008. godine u Gradskom muzeju u Subotici. Tom prigodom veleposlanik je dao intervju informativnom politickom tjedniku Hrvatska rijec.
U Srbiji se, nažalost, od strane nekih politickih snaga, mnoge teme vezane za Hrvatsku pokrecu na unutarnje-politickoj razini, iz unutarnje-politickih razloga * Držim da je velika šteta ne iskoristiti ogroman potencijal koji postoji za svekoliku suradnju Hrvatske i Srbije * Važno je shvatiti da je pomoc maticne države adgradnja, i to nadgradnja na bazicna prava koja se ostvaruju u domicilnoj državi, temeljem propisa te domicilne države
»B
ilo bi pogrešno izolirati bilo koji cimbenik vanjsko-politickih odnosa, pa makar i tako važan cimbenik kao što je ministar vanjskih poslova, jer – i on je samo dio opce slike. A ta opca slika ipak nije tako loša kakvom se, iz ovih ili onih razloga, pokušava prikazati«, kaže veleposlanik Republike Hrvatske u Republici Srbiji Tonci Stanicic o aktualnim odnosima Hrvatske i Srbije.
Prema ocjeni veleposlanika Stanicica, za protekle cetiri i pol godine napredak u odnosima izmedu dviju zemalja na gospodarskom planu može se ocijeniti odlicnom ocjenom, dok s drugim aspektima hrvatsko-srpskih odnosa stvari ne stoje tako dobro. Unutarnji, dnevno-politicki razlozi cesto su bili povodom pokretanja, od strane nekih politickih snaga, mnogih tema vezanih uz Hrvatsku, što nije pridonosilo iskorištavanju ogromnog potencijala koji postoji za svekoliku suradnju Hrvatske i Srbije, smatra Stanicic.
Protekle godine, zahtjevne i izazovne za Srbiju i strane diplomatske predstavnike u Srbiji, bile su zahtjevne i izazovne i za Hrvate u Srbiji. Unutarnjim zakonodavstvom i bilateralnim sporazumima uvedeni su brojni mehanizmi kojima se može unaprijediti položaj manjinske zajednice. U kojoj je mjeri hrvatska zajednica bila angažirana i uspješna u ostvarivanju svojih osnovnih prava i kakvu pomoc može ocekivati od Republike Hrvatske, razgovarali smo s veleposlanikom Stanicicem.
HR:
Nakon više od cetiri godine, s dužnosti veleposlanika Republike Hrvatske u Republici Srbiji odlazite na dužnost veleposlanika u Bosni i Hercegovini. S kakvim dojmovima odlazite iz Srbije?
Ovih dana napunile su se tocno cetiri i pol godine od dana kada sam predao vjerodajnice predsjedniku Srbije i Crne Gore Svetozaru Marovicu. To su bile godine izazovne i zahtjevne za Srbiju, ali i za strane diplomatske predstavnike u Srbiji. S obzirom na specificnost i osjetljivost hrvatsko-srpskih odnosa, velike promjene u Srbiji odražavale su se i na naše bilateralne odnose, te cinile posebnima i zadace hrvatske diplomacije u ovoj državi.
Odlazim profesionalno ispunjen i zadovoljan, jer sam bio na celu tima koji je odlicno radio svoj posao. Hrvatska je diplomacija u Srbiji po prirodi stvari jedna od najvažnijih u ovoj zemlji, a to smo nacinom na koji smo radili i pokazali.
Odlazim, ipak, i pomalo tužan, jer sam na pocetku mandata bio siguran da ce se na planu bilateralnih odnosa napraviti više. Velike i ceste politicke i društvene perturbacije u Srbiji rezultirale su, medutim, i zastojem u razvoju bilateralnih odnosa.
HR:
Kako ocjenjujete napredak odnosa Hrvatske i Srbije u ove cetiri godine?
Gospodarski odnosi, ukljucujuci robnu razmjenu, zavrjeduju ocjenu – odlican. Posljednjih 4-5 godina robna razmjena je rasla više od 30 posto godišnje, te je statistika na kraju prošle godine pokazala da smo premašili milijardu dolara vrijednosti ukupne razmjene. Kod toga je stalan trend uravnoteženja razmjene tj. odnos od 1:5, kakav je bio prije pet godina, stalno se smanjuje, te je sada manji od 1:2 u hrvatsku korist, s daljnjom tendencijom uravnoteženja. To je dobro, jer omogucava više forme gospodarske suradnje.
što se drugih aspekata hrvatsko-srpskih odnosa tice, stvari ne stoje tako dobro. U Srbiji se, nažalost, od strane nekih politickih snaga, mnoge teme vezane uz Hrvatsku pokrecu na unutarnje-politickoj razini, iz unutarnje-politickih razloga. Time se u velikoj mjeri vezuju ruke i Hrvatskoj i Srbiji; otežava se, iz dnevno-politickih razloga, i jednoj i drugoj državi razvijati dobrosusjedske, partnerske odnose, suradivati na zajednickom putu euro-integracija. Držim da je velika šteta ne iskoristiti ogroman potencijal koji postoji za svekoliku suradnju Hrvatske i Srbije.
HR:
Tumacite li i posljednje izjave ministra vanjskih poslova Republike Srbije istim razlozima – unutarnje-politickim i hoce li takve izjave i prijetnje protutužbom dovesti do znacajnijeg i dugorocnijeg zahladenja u bilateralnim odnosima?
Bilo bi pogrešno izolirati bilo koji cimbenik vanjsko-politickih odnosa, pa makar i tako važan cimbenik kao što je ministar vanjskih poslova, jer – i on je samo dio opce slike. A ta opca slika ipak nije tako loša kakvom se, iz ovih ili onih razloga, pokušava prikazati. Dobar pokazatelj za to su i, mahom, pozitivne reakcije na inicijativu Milorada Pupovca za osnivanje »vijeca za uspostavu povjerenja«. Bez obzira na to hoce li se i, ako da, kako ce se realizirati – brojni konstruktivni komentari govore, a to sam i sam izjavio, kako je vracanje na put partnerstva i dobrosusjedstva nužno i kako valja smoci snage i nadici unutarnje-politicke okvire.
HR:
Tijekom Vašeg mandata isticali ste kako niste skloni stalnom osvrtanju unatrag u bližu povijest. Medutim, razliciti pogledi na povijest i razlicito definiranje rata ostaju kronicnim izvorom nerazumijevanja i povremenih pogoršanja odnosa. Mogu li se bilateralni odnosi uspješno dalje razvijati uz strategiju stavljanja u stranu ovih teških tema?
Razliciti pogledi na povijest nisu kronicni izvor nerazumijevanja i pogoršanja odnosa. Oni su dokaz nesposobnosti suocavanja sa sadašnjošcu i buducnošcu, alibi za bijeg od stvarnosti. Bilateralni odnosi se ne samo da mogu nego moraju razvijati samo ako se gleda naprijed. To najbolje pokazuje nebrojeno puta opetovano podsjecanje na odnose Njemacke i Francuske, ciji su problemi i konflikti bili, sukladno velicini i znacaju tih zemalja, mnogo dublji, geostrategijski znacajni i mnogo dugotrajniji nego problemi u odnosima Hrvata i Srba.
Uostalom postoji jedna vrlo jednostavna formula koja se narodskim rjecnikom zove – pomesti ispred svojih vrata ili srediti svoje dvorište. Primijeniti tu formulu nije lako. Treba imati politicku snagu, povezanu s osjecajem povijesne odgovornosti. Hrvatska je Vlada taj posao, u velikoj mjeri, obavila.
HR:
što Vas ocekuje na novoj dužnosti u Sarajevu, s obzirom na složenost politickih odnosa u Bosni i Hercegovini?
Vaše pitanje sadržava odgovor – ocekuje me složen posao. Na razini principa i politickih nacela stvar je jednostavna. Valja nam se zalagati za jedinstvenu i stabilnu Bosnu i Hercegovinu, radi interesa Hrvatske, radi stabilnosti u regiji i osiguranja njezine europske buducnosti. Valja, jednako tako, zaštititi prava hrvatskog naroda, kao konstitutivnog naroda u BiH, njegovo jedinstvo, stabilnost institucija i ravnopravnost s ostalim narodima. Problem nastaje kada pogledamo što žele drugi, jer u mnogo cemu postoje razliciti ciljevi ili metode, ili i jedno i drugo.
HR:
Hrvatska ocekuje stupanje u punopravno clanstvo u NATO na iducem summitu u travnju 2009. godine. što ce to znaciti za Hrvatsku i odnose u regiji?
Hrvatska ulazi u NATO, jer je to jedan od naših strategijskih vanjsko-politickih ciljeva, kojega gledamo zajedno, kao nedjeljiv proces, s procesom euro-integracija. Stoga i mi i mnogi drugi govorimo o jedinstvenom procesu euroatlantskih integracija, koji uistinu to jest – jedinstveni proces, koji ima svoj politicko-gospodarski, s jedne, i sigurnosni aspekt, s druge strane.
Za Hrvatsku ce puna integracija znaciti mnogo. Obicavamo kazati – Hrvatska se vraca kuci! Vec ova faza, kada smo s jednom nogom u Europi, a gotovo s dvije u NATO-u, donijela je nacionalni konsenzus oko najvažnijih pitanja države i društva, oko kljucnih reformi, koje ne provodimo radi Europe nego radi sebe samih. A sve to, izmedu ostalog, znaci – bolji život. To se ne odnosi, naravno, samo na Hrvatsku, nego se odnosilo i odnosit ce se na sve nove clanice EU i NATO-a. To je odgovor i na pitanje što integracije donose regiji. Odgovor je – isto ono što su donijele drugim državama i drugim regijama – mir, sigurnost, napredak, bolji život.
HR:
Od Sporazuma o zaštiti manjina potpisanog 2004. godine izmedu Republike Hrvatske i Srbije i Crne Gore ocekivalo se da ce se riješiti važna manjinska pitanja. Za provedbu Sporazuma je zadužen Mješoviti odbor koji treba razmatrati provedbu, podnositi preporuke vladama u svezi s njegovim ostvarivanjem. Medutim, ovaj Mješoviti odbor se ne sastaje svake godine kako je to predvideno Sporazumom. što su razlozi tome i šteti li to provedbi Sporazuma?
Jasno je kako nije dobro što se Mješoviti odbor dugo vremena nije sastao, a jasno je i da to šteti provedbi Sporazuma. Jasno je, na žalost, još nešto. Može se uociti da se cinjenica što se Odbor ne sastaje ponekad koristi i s hrvatske i sa srbijanske strane, ukljucivo i od strane hrvatske zajednice u Srbiji i obratno, od srpske strane u Hrvatskoj, kao argument kojim se opravdava nerad. Moja je poruka – postoje i u unutarnjem zakonodavstvu, kao i u postojecoj mreži bilateralnih sporazuma, brojni mehanizmi, kojima se može unaprijediti položaj manjinske zajednice. Ako se zna i ako se hoce.
što se Sporazuma tice, on je, iako opceg karaktera, u suštini dobar temelj za rješavanje manjinskih pitanja. Konkretna manjinska pitanja na objema stranama trebaju se rješavati dinamikom kako se i pojavljuju. Neophodno je da se clanovi Mješovitog odbora što prije sastanu, buduci da je to posljednji put ucinjeno 22. veljace 2006. godine (za sazivanje je sada na redu srpska strana). Prvi korak koji treba uciniti je taj da HNV imenuje nova dva clana za Odbor. Potom treba detaljno i argumentirano pripremiti teme (pitanja) za sastanak s prijedlogom konkretnih rješenja.
Cinjenica da hrvatska strana osjeca vecu potrebu za sastajanjem Odbora, znaci da srpska manjina u Hrvatskoj ima manje problema, odnosno više mogucnosti za rješavanje postojecih problema s mjerodavnim tijelima u državi (Republika Hrvatska ima mehanizme za rješavanje manjinskih problema), dok je u Srbiji situacija drugacija. (Najbolji primjer je usporedba rješavanja pitanja obrazovanja u Republici Hrvatskoj i Republici Srbiji).
HR:
Hrvati u Srbiji su ocekivali ucinkovitiju zaštitu svojih prava temeljem Sporazuma, no mnoga su pitanja i dalje otvorena, kao npr. pitanje informiranja na pokrajinskom javnom servisu, Radioteleviziji Vojvodine, pitanja vezana uz obrazovanje, kao i pitanje zastupljenosti nacionalnih manjina u predstavnickim tijelima na svim razinama. Kako ubrzati ostvarivanje svih prava zajamcenih Sporazumom?
Dolazimo do pitanja aktivnosti same hrvatske zajednice. Smatram da se treba više angažirati vec kod donošenja propisa u Republici Srbiji, a potom i kod provedbe istih (npr. nemamo informaciju da je hrvatska zajednica imala primjedbe ili prijedloge kod donošenja Statuta AP Vojvodine, kao i kod donošenja drugih propisa). Da bi došlo do kvalitetnije provedbe Sporazuma potrebno je sudjelovati u donošenju zakonskih i podzakonskih akata. Tu veliku ulogu trebaju imati predstavnici hrvatske zajednice koji participiraju u pokrajinskoj i republickoj vlasti (zastupnici, predstavnici u izvršnoj vlasti).
Informiranje – RTV Vojvodina je nedavno, nakon održanog sastanka s predstavnicima Veleposlanstva, Generalnog konzulata i HNV-a povecala broj sati emitiranja emisije na hrvatskom jeziku, a potom ih ukinula. Nemamo informaciju da je hrvatska zajednica na ovakvu odluku podnijela pisanu žalbu ili stavila bilo kakvu primjedbu. što se tice radija na RTV Vojvodini – nikada nije niti postavljen zahtjev za emitiranje emisija na hrvatskom jeziku.
Ovo su svakako teme za Mješoviti odbor, ali prethodno zajednica treba uciniti svoj dio posla.
što se obrazovanja tice, držim izmedu ostalog vrlo važnim da zajednica, zajedno s nadležnim institucijama Republike Hrvatske, razradi plan stipendiranja studenata u Hrvatskoj, s ciljem boljeg korištenja kadrovskih resursa za potrebe djelovanja hrvatske zajednice u Srbiji. Trebalo bi možda razmisliti o ciljanom stipendiranju u Srbiji, kako bi se što prije stvorila osnova za sustavno obrazovanje, informiranje i kulturno djelovanje hrvatske zajednice. Osnovni preduvjet za sustavno obrazovanje i informiranje je angažman same zajednice na pripremi »terena« (rad s roditeljima, informiranje ucenika, komunikacija s institucijama, organiziranje informativnih skupova i strucnih radionica).
HR:
Poznato je da Ustav Republiku Hrvatsku obvezuje na osobitu skrb i zaštitu hrvatskih manjina u drugim državama. što konkretno ova ustavna obveza znaci i što pripadnici hrvatske manjine, na primjer u Srbiji, mogu ocekivati od svoje maticne države?
Da, poznato je što propisuje Ustav Republike Hrvatske. Ali, je li poznato što propisuje Ustav Republike Srbije? Znaju li pripadnici hrvatske manjinske zajednice što mogu ocekivati i što imaju pravo tražiti od svoje domicilne države?
Nema nikakve potrebe na ovom mjestu govoriti o odredbama i provedbi Ustava Republike Hrvatske. Hrvatska ce država preko svojih predstavnika, ukljucivo i diplomatska predstavništva, raditi sve što je radila i do sada – skrbiti o Hrvatima u svijetu, pomagati njihov opstanak, ocuvanje nacionalnog i kulturnog identiteta, razvijati i održavati veze s maticnom domovinom. Mi, ciji je to posao, znamo jako dobro što piše u Ustavu i kako to provesti.
Ali, važno je shvatiti da je pomoc maticne države nadgradnja, i to nadgradnja na bazicna prava koja se ostvaruju u domicilnoj državi, temeljem propisa te domicilne države. Drugo je pretpostavka za prvo, a prvo bez drugog je uzaludan posao, bacanje novca i uzaludno trošenje energije. Upravo na ostvarivanju bazicnih prava zajednica se mora više angažirati.
HR:
U kojoj mjeri su pitanja vezana uz položaj hrvatske nacionalne manjine u Srbiji važna za Hrvatsku i odnose izmedu dviju država?
Sva pitanja vezana uz položaj Hrvata u Srbiji važna su za bilateralne odnose. Oni predstavljaju znacajan broj pripadnika hrvatske nacije, koji se našao izvan maticne domovine. Zbog recentne prošlosti njihov je položaj još uvijek osjetljiv, a zbog skorog ulaska Hrvatske u EU oni mogu i moraju imati koristi od cinjenice da je njihova maticna domovina clanica EU, ali isto tako mogu i trebaju biti most za ostvarivanje hrvatskih interesa u državi koja granici s EU.
HR:
Treba li se, prema Vašem mišljenju, zaštita nacionalnih manjina temeljiti na principu reciprociteta? Može li se usporedivati položaj srpske manjine u Hrvatskoj i hrvatske manjine u Srbiji? Ako biste to usporedili, kako ocjenjujete položaj jedne i druge manjine?
U nacelu da, medutim, svakako treba uzeti u obzir specificnosti položaja manjina u Hrvatskoj i Srbiji. Problematika nije u potpunosti ista, jer se radi o razlicitim situacijama u zemljama u kojima se one nalaze (broj pripadnika manjine, povijesna situacija, struktura manjine...)
Uzimajuci u obzir prethodno, ne može se u potpunosti usporediti položaj srpske manjine u Hrvatskoj i hrvatske manjine u Srbiji. Republika Hrvatska je ucinila puno u zaštiti srpske manjine, što je vidljivo i u sudjelovanju te manjine u vlasti. U Hrvatskoj nema politickih prepreka za ostvarivanje prava srpske nacionalne manjine. Sigurno tome pridonosi i povijesna uloga koju su imali pripadnici srpskog naroda u Hrvatskoj.
Za hrvatsku zajednicu u Srbiji je važno da koristi svoja prava koja su joj predvidena unutarnjim zakonodavstvom i medunarodnim ugovorima. Velika je razlika izmedu položaja, što je primarno pravna kategorija, i uživanja prava, što od strane hrvatske zajednice nije u potpunosti razluceno. Sama hrvatska manjinska zajednica treba shvatiti da je ona postala legitimni cimbenik u kreiranju politike na svim razinama u Republici Srbiji (od lokalne do republicke).
Pod uvjetom da se uvaže razlike u položaju hrvatske manjinske zajednice u Srbiji i srpske u Hrvatskoj, primjenu reciprociteta u ostvarivanju odredenih, dogovorenih elemenata prava manjina smatram korisnim. Upravo primjenom principa reciprociteta Mješoviti odbor bi mogao, uvjeren sam u to, ostvariti znacajne rezultate.
HR:
Kako ste zadovoljni kvalitetom komunikacije i odnosa s hrvatskim nacionalno-manjinskim institucijama kada je rijec o ostvarivanju i zaštiti temeljnih manjinskih prava Hrvata u Srbiji u protekle cetiri godine?
Veleposlanstvo i Generalni konzulat Republike Hrvatske imali su, pa i ja sam, kontinuiranu komunikaciju i kontakte s hrvatskim manjinskim institucijama i hrvatskim udrugama koje su najvecim dijelom u AP Vojvodini. No, bilo je i kontakata i s Hrvatima na Kosovu i u Crnoj Gori koji su vecim dijelom mog mandata bili u sastavu jedne države.
Ocjenjujem komunikaciju izmedu hrvatskih diplomatskih i konzularnih predstavništava i institucija hrvatske zajednice zadovoljavajucom, medutim, držim da bi komunikacija izmedu institucija i udruga, a posebice istaknutih pojedinaca u zajednici trebala biti bolja i konstruktivnija. Previše se snage trošilo u medusobnim razmiricama i optužbama što je trebalo usmjeriti na ostvarivanje zajednickih interesa i ciljeva.
Ipak, treba pohvaliti napore pojedinaca i institucija koji su usprkos objektivnih poteškoca, a ponekad i neugodnosti, našli snage ustrajati na ostvarivanju ciljeva i interesa hrvatske zajednice i njezinih pripadnika. Takoder, imam dojam da se dosta energije troši u paralelnim kanalima komunikacije na relaciji: hrvatske institucije i organizacije u Republici Srbiji – institucije u Republici Hrvatskoj – diplomatsko-konzularna predstavništva Republike Hrvatske u Republici Srbiji. Postoje odredena pravila komuniciranja kojih bi se svi trebali pridržavati, jer se na koncu sve treba odraditi lege artis, a suvišno utrošena energija teško se nadoknaduje.
Svjestan sam da bi Hrvatska možda trebala više materijalno pomoci aktivnostima hrvatskih institucija i udruga, medutim, ta pomoc može uslijediti samo na temelju dobro osmišljene strategije, konkretnih i utemeljenih projekata i strucnog angažmana od strane hrvatske zajednice. Posebno isticem da i domicilna država – Srbija – osigurava resurse za djelatnosti manjina, koje takoder treba na odgovarajuci nacin koristiti.
HR:
Sve je više gostovanja umjetnika i suradnje na planu kulture. Kakva je, prema Vašem mišljenju, uloga kulturne razmjene u razvijanju dobrosusjedskih odnosa?
Kulturna je razmjena neprocjenjivo važna za razvoj ukupnih odnosa Hrvatske i Srbije, posebice u vrijeme, kao što je ovo, kada je ocigledna stagnacija politickih odnosa. Brojna dogadanja u podrucju kulture, gostovanja u Hrvatskoj i Srbiji raduju, jer su važna sama po sebi, ali i zato jer pokazuju da je politicka stagnacija neprirodna i instrumentalizirana.
HR:
I danas se u Skupštini Srbije mogu cuti prigovori o tome kako je mnogo hrvatskog kapitala u Srbiji dok je srpskih investicija u Hrvatskoj mnogo manje. Ima li prepreka za srpski kapital u Hrvatskoj?
Price, koje se povremeno mogu cuti, i koje se povremeno poticu iz odredenih politickih krugova o tome kako srbijanski poslovni ljudi nailaze na zapreke za ulaganje i poslovanje u Hrvatskoj, jednostavno – nisu tocne. Svaki onaj tko je doista namjeravao ozbiljno poslovati u Hrvatskoj, a ima kapaciteta za to, uspio je. Naime, hrvatsko je tržište znatno razvijenije od srpskoga i gotovo u potpunosti primjenjuje stroga pravila EU. Mnoge srbijanske tvrtke jednostavno nisu konkurentne. Zato bi bilo bolje i gospodarstvenicima i politicarima da ne nacinju to pitanje. Prica o navodnom hrvatskom protekcionizmu je, u stvari, vrlo proziran alibi za vlastitu nesposobnost ili za neuspješne pokušaje da se u Hrvatskoj uspije primjenom »oprobanih balkanskih metoda«.
Priopćenja
