In memoriam
Devidiana, posvajanje beskraja
Vladimir Devidé (1925-2010)
Profesor Vladimir Devidé jedan je od onih rijetkih, renesansnih duhova koji je spajao na izgled nespojivo i širio granice razumijevanju, slažuci na neponovljivi nacin razrokost vlastite znatiželje u stablo potpunijega videnja. Zalijevao je i poticao veci dio života svoje idiosinkraticno hibridno stablo, istinsku Devidianu. Premda sazdan iz miješane strukovne krvi – bi punokrvni oznak, danas bi kazali: brand. Stoga kad izgovaramo Devidé – svatko asocira prvo Japan i haiku, a onda i matematiku. Pred nama, kao u snovidu, izrasta nesvakidašnja diploidna institucija, djelo jedna covjeka.
Matematika i haiku. Lijepe li i ocudujuce konkretno-apstraktne kombinacije. Broj i rijec.
In memoriam
Devidiana, posvajanje beskraja
Vladimir Devidé (1925-2010)
Profesor Vladimir Devidé jedan je od onih rijetkih, renesansnih duhova koji je spajao na izgled nespojivo i širio granice razumijevanju, slažuci na neponovljivi nacin razrokost vlastite znatiželje u stablo potpunijega videnja. Zalijevao je i poticao veci dio života svoje idiosinkraticno hibridno stablo, istinsku Devidianu. Premda sazdan iz miješane strukovne krvi – bi punokrvni oznak, danas bi kazali: brand. Stoga kad izgovaramo Devidé – svatko asocira prvo Japan i haiku, a onda i matematiku. Pred nama, kao u snovidu, izrasta nesvakidašnja diploidna institucija, djelo jedna covjeka.
Matematika i haiku. Lijepe li i ocudujuce konkretno-apstraktne kombinacije. Broj i rijec.
što bje prvo, broj ili rijec? Pismoznanci i religiozni ljudi mahom bi odgovorili – rijec, logos, a matematicke duše navele bi – broj. što bi odgovorio profesor Devidé da smo ga stavili pred zid i cijev racija pritisli mu na celo? Predmnijevam da ne bi ni tada bio u stanju odluciti se, jer i broj i rijec jednako vrijedno, zasebno i distinktno, stoje u njegovu djelu; poput oka sunca i oka mjeseceva u egipatskih božanstava, koja tek s oba oka dobro, danonocno, vide. A videnje je i za njegovu matematiku kao i za njegovu poeziju bilo prevladavajuce.
Roden 1925. u Zagrebu, studirao je na Tehnickom fakultetu u rodnome gradu, a doktorirao na PMF-u. Radio je kao profesor matematike na Strojarsko-brodogradevnom fakultetu Sveucilišta u Zagrebu sve do umirovljenja, a od 1990. redoviti je clan HAZU.
Bio je u nizu književnih i znanstvenih udruga, te primatelj brojnih odlikovanja, na obim poljima svojega djelovanja.
Od 1961. do 1963. boravio je u Japanu na sudbinskom matematickom usavršavanju, no što povrati sa sobom bila je nevjerojatna ljubav za japansku poeziju i uljudbu. Od tada kroci dvjema stazama, matematickom i japansko-poetskom, malo jednom, malo drugom, dovoljno za barem dva života. I tako krenu njegova paralelna karijera haiku pjesnika i promicatelja japanske kulture. Poceo je pisati haiku: po obrascu 5,7,5 - slogovne trostihe, oblika koji malo kaže, ali otvara veliki metafizicki prostor navodeci citatelja na razmišljanje i nadopunu blistave praznine.
U jednom je intervju naveo kako je u “Japan Timesu” dok je boravio u Japanu nabasao na haiku rubriku u kojoj je procitao Sodov trostih koji je otprilike glasio: “Koliba u proljece, / niceg u njoj / a opet sve”. Toliko ga se dojmila spomenuta pjesma da otada, od srpnja 1961, nije prošao ni dan a da nije ili pisao ili razmišljao o haiku poeziji.
Bje to njegov satori, svojevrsno prosvijetljenje. I od tada, nije više odustajao. Prvu knjigu iz njegova japanskoga iskustva i ljubavi: Japansku haiku poeziju i njen kulturno-povijesni okvir, objavio je 1970. Slijedio je niz od desetak knjiga – od kojih i mnoga ponovljena izdanja, a ocekuju se uskoro i prošireni Antidnevnik prisjecanja koji ukljucuje i posljednje refleksije na nedavnu tragicnu smrt jedinca sina. Prvospomenuta knjiga bila je biblija za generacije haiku pjesnika i na njoj su se ucili, oštrili cula i odmjeravali svoj kreativni nerv, u nacinu orijentalno-japanskom. I ja sam iz iste knjige potpunije spoznavao što je haiku, iako tada nisam imao potrebu za njegovim pisanjem. No kratke forme bile su mi bliske i konacno su se rascvale u “Miruli”, mojoj zen knjizi 2005, a nedavno, koncem 2009. i u “Pognutoj riži”. Proslijedio sam mu potonju zbirku, no vec je bio teško bolestan, tako da nikada necu saznati što mislio bi, da ih je proštio, o mojim japanskim trostisima.
U travnju ove godine na 5. kongresu WHA (Svjetske haiku asocijacije) u Tokiju zamoljen sam da nakon izgovora (dvostrukoga; tako se cita haiku, dvaput, u Japanu) vlastitih haiku pjesama na hrvatskom i engleskom - dok je predsjednik asocijacije Ban'ya Natsuishi citao na japanskom – procitam i tri haiku pjesme profesora Devidéa. Osjecao sam se pocašcen i nikada mu bliže. Pjesma o gavranu cija sjena dok leti presijeca most, iznimno me se dojmila; takoder i ona o paru golubova koji na vrucini nemaju volje za parenjem. Predstavljajuci ga prije citanja s nekoliko uvodnih recenica namijenjenih japanskoj publici, nazvao sam ga “papom hrvatske haiku poezije”. I ma koliko god ova trenutna usporedba zvucila pretjeranom, ona je pretjerivala na putu k istini o izdvojenom Devidéovom statusu koji je nedvojbeno posjedovao. Saznajem iz medija da mu je pogreb na Mirogoju 25. kolovoza bio vrlo posjecen, velicanstven – piše mi znanica koja mu je pribivala. Govori to i o statusu haiku poezije u Hrvatskoj, njenoj popularnosti, za koju je profesor nemalo zaslužan. Dirnula me opservacija o tome kako je Devidéova japanska supruga i družica Yasuyo Honda nad otvorenim grobom za posljednji zbogom spustila mu na lijes malu cokoladu.
Cinjenica da na medunarodnim haiku natjecajima hrvatski pjesnici danas osvajaju, uz Japance i Amerikance, najveci broj nagrada – i tako godinama – zasluga je i njegova pionirskog djelovanja, koliko i hrvatske sklonosti ovoj formi. Jer uvriježenost dvostiha (gange, ojkalice, rere) u hrvatskoj puckoj književnosti plodna je podloga za relativno lako preskakanje i iskorak u trostih. Iz dvostiha do trostiha nije dalek put. Japanska opsjednutost prirodom i godišnjim dobima u haiku formi ponavlja i hrvatsku opcinjenost lijepotom naše domovine i “Lijepom našom”, prvom svjetskom zelenom himnom koja nabraja samo ljepote prirode kao svoju eminentnu temu, za razliku od drugih nacionalnih pjesama koje zbore o prolijevanju krvi, marširanju, revolucijama. Kada je uoci Svjetske izložbe EXPO u japanskom Aichiju 2005, grad Hekinan odlucivao za koju ce zemlju dati organizacijsku potporu njegov se gradonacelnik, i sam haiku pjesnik, odlucio za malu Hrvatsku i to samo zbog recene cinjenice da je Hrvatska svjetskom velesilom u
pisanju haiku poezije. Tako se, evo, pokazuje kako svaka ljudska djelatnost, ma koliko god u datom trenu izgledala irelevantnom i nevažnom, ima svoje ramifikacije koje vode putovima neocekivane providnosti i ne može se, a i da se hoce, izgubiti plemenitost ljudskog iskrenog napora i bljesak njegove ostvarenosti. Kada nam se cini da uzvišeni napor ide utaman, kao što to nekima izgleda kod pisanja haiku pjesama, onda nas i prethodna prica poucava kako ništa što plemenito jest nije uzaludno. Jer doci ce trenutak kada ce otmjeni ulog uskrisiti, pa i do korisne svrhovitosti. Zbog svega navedenoga, otkada sam više od cetiri godine u Japanu kao veleposlanik, tri puta sam predložio Vladimira Devidéa za najprestižniju nagradu za promicanje japanske kulture i uljudbe, onu Japanske zaklade (Japan Foundation). To što mu nije dodijeljena nimalo ne umanjuje njegove zasluge za zemlju u kojoj trenutno službujem, štoviše - sada se otvara prostor dodatnoj valorizaciji profesorova djela i njegova priloga japansko-hrvatskim
kulturnim vezama, pa predlažem da se osnuje medunarodna Nagrada Vladimira Devidéa koja bi se davala za najbolji haiku i bila spomen na velikoga haiku proponenta i zaljubljenika; prvosvecenika, pontifexa maximusa - kako ga okrstih na 5. konferenciji WHA u Tokiju.
E da se vratim na kombinaciju matematika-haiku, navest mi je istovjetnost pozicije geometrizma i askeze, gdje je u redukcijskom nagnucu: manje – više. Nije slucajno da u Devidéovim pjesmama cesto jedna linija presijeca drugu. Kod njega sjecišta postaju stjecišta i iskrišta smisla, kao i u vec spomenutom haiku o gavranu. U potrazi za metafizickom beskonacnošcu, a kojoj i haiku stremi, paralelni pravci koji simboliziraju beskraj otajno traju u Devidéovoj poeziji poput zapretene iskre spremne na proplamsaj izazvan uduhnucem citatelja koji se upušta u duhovnu avanturu. Iako mu nije formalno blizak, Nikola šop mogao bi se nazvati Devidéovim starijim bratom po slicnosti nagnuca posvajanju beskraja. Jer haiku krece, pa tako i Devidéov, od konkretnoga i malog, a nastavljajuci se, postupno, kadšto stiže do svemirskog i beskrajnog. Devidéov bumbar koji riše krivulju, beskrajan nadomišlja put, kao i infinitezimalni racun njegove prvotne vokacije.
Kada ljudi odu, stižu Bogovi. Ovdje vrijedi i obrat, kano u iskonskom orijentalnom paradoksu. A publika brojna i vjerna, sljedbenicka - jer složio je vojsku pjesnika i sljedbenika - znak je da je ostavio traga i da mu život nije bio uzaludan. U sažetoj asimetricnosti maloga živi prolegomena za citav novi svijet, za nacin života dostojniji covjeka od onoga koji nam se nadaje i pritišce nas danas. Hvala profesoru Devidéu što je odškrinuo, ma kako mali, za nas i našu domovinu, prozorcic u taj i takav, ini i razlicit, a jedini pažnje vrijedan, obranjivi svijet.
Drago štambuk
Objavljeno u casopisu Vijenac broj 430-431, 9. rujna 2010.
Priopćenja
