Govor predsjednika Hrvatskog Sabora g. Borisa šprema u Narodnom sobranju Republike Bugarske povodom ratifikacije Ugovora o pristupanju RH EU, 17. veljace 2012. godine
Poštovana gospodo predsjednice Narodnog sobranja, Caceva,
Poštovana gospodo i gospodo potpredsjednici Narodnog sobranja,
Uvaženi zastupnici,
Dragi kolege,
Izuzetna mi je cast i zadovoljstvo obratiti vam se danas, ovdje u Narodnom sobranju u povodu ratifikacije Ugovora o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji. Želim naglasiti kako je Bugarska prva zemlja koju sam posjetio u funkciji predsjednika Hrvatskog sabora i to kako bih prisustvovao ovoj sjednici na kojoj ste još jednom pokazali svoju potporu Hrvatskoj i njenom putu u Europsku uniju.
Naše dvije zemlje imale su slicnu povijest, slicne probleme i bile su suocene sa slicnim preprekama. Cinjenica da ste postali clanicom NATO saveza i Europske unije šest godina prije nas, nije nas udaljila vec je dala dodatni impuls našim bilateralnim odnosima. Kažu da u politici nema prijateljstva – samo interesa, ali dopustite mi da hrvatsko-bugarske odnose nazovem upravo tako - prijateljskima jer se možemo razumjeti skoro bez prevoditelja, pripadamo istoj regiji jugoistocne Europe, i zajednicki radimo na njenoj stabilnosti i napretku.
Dopustite mi da odem još malo dalje u našu zajednicku prošlost. Još u XIII st., 1230.g. bugarski Car Ivan Asen II dubrovackim je trgovcima dopustio trgovanje i kretanje po cijelom teritoriju bugarskog carstva, a ugovor iz 1253. izmedu Bugarske i Dubrovacke republike, je medu najstarijim sacuvanim medudržavnim ugovorima u našim državama. Osam stoljeca kasnije, naši ce bilateralni odnosi, ulaskom Hrvatske u Europsku uniju dobiti još jedno šire – europsko - podrucje za buducu suradnju.
U posljednja dva desetljeca Hrvatska je prešla dug i mukotrpan put od dobivanja i obrane svoje samostalnosti, do clanice NATO saveza i Europske unije. Nakon pada Berlinskog zida kada su zapocele duboke i teške ali i besprovratne demokratske promjene u centralnoj i istocnoj Europi, Hrvatska se suocila s krvavim raspadom državne zajednice kojoj je do tada pripadala. Na žalost, Slobodan Miloševic i njegov režim nisu pristali na mirni razlaz, kao što su to nekoliko godina kasnije ucinile Ceška i Slovacka, vec je pokrenuo rat cije ce se posljedice sanirati još godinama kasnije. Hrvatska je 1991. proglasila samostalnost, a iduce cetiri godine borila se da tu samostalnost obrani. Više od deset tisuca ljudi izgubilo je živote, gospodarstvo je bilo devastirano. Zajedno s medunarodnom zajednicom i misijom Ujedinjenih naroda, mirnim putem vratili smo i podrucje oko Vukovara. Misija pod nazivom UNTAES uspješno je završena 1998. g.
Iako je Hrvatska, kao dio nekadašnje Jugoslavije, imala puno više slobode nego li gradani u državama iza tzv. Željezne zavjese, i iako je i gospodarstvo, barem u Hrvatskoj, bilo u boljem stanju nego li ono u zemljama istocne i centralne Europe, rat nas je unazadio. U godinama kada su zemlje pocinjale svoj put prema željenoj i ocekivanoj demokratskoj Europi, Hrvatska se cetiri godine branila od agresije Miloševiceva režima. Rat nas je zaista zaustavio na putu demokratizacije i tek smo pocetkom 2000.g. zaista odlucno krenuli putem europskih integracija ili kako ja volim reci, krenuli smo kuci – u Europu.
U isto vrijeme zapoceli smo dugotrajan i teški proces normalizacije sa susjednim državama i to ne samo zato jer su regionalna suradnja i dobrosusjedski odnosi jedan od postulata suradnje u Europskoj uniji vec i zato što smo duboko svjesni da je to u našem nacionalnom i državnom interesu. Hrvatska sada uspješno suraduje sa svim susjednim zemljama, kao i s onima s kojima je dugi niz godina imala neke otvorene probleme. Ta suradnja nije uvijek bila bez prepreka niti je uvijek bila uspješna, ali ona je je jedan od priroriteta naše vanjske politike i želim poruciti s ovog visokog mjesta, kako Hrvatska nece dopustiti niti ce ikada bilateralne probleme koristiti kao mogucu kocnicu na putu europskih integracija svojih susjeda.
Hrvatska je 2003. g. predala molbu za clanstvo u Europskoj uniji, a pregovore smo zapoceli krajem 2005. g. Tijekom skoro šest godina pregovora, u 35 poglavlja imali smo više od 350 mjerila za otvaranje i zatvaranje poglavlja. U tih šest godina naših dvadeset i sedam partnera prepoznali su naše napore u donošenju i provodenju teških reformi posebno onih na podrucju pravosuda i temeljnih ljudskih prava. No, želim istaknuti kako završetkom pregovora nije završen i cijeli posao vezan uz reforme. Hrvatska ce nastaviti raditi na reformama, jer kao i u svemu u životu – uvijek ima prostora za napredak. Punopravno clanstvo u Europskoj uniji nije konacni cilj i niti je samo sebi svrha, ono je samo poticaj daljnjim naporima kako bismo našim gradanima omogucili bolji život na svim podrucjima – od gospodarstva i obrazovanja do kulture i znanosti.
Da, pregovori su bili teški, ali pokazali smo svoju iskrenost i vjerodostojnost, i smatram da je Hrvatska sada bolja nego što je bila prije pregovora. Pokazali smo da su zakoni isti za sve naše gradane i da se zakon primjenjuje jednako na sve neovisno o necijem društvenom statusu, politickoj funkciji ili materijalnom bogatstvu. Jednakost pred pravdom, beskompromisna borba protiv korupcije i organiziranog kriminala danas je u Hrvatskoj nešto sasvim prirodno i normalno, rekao bih da je pravilo, a ne samo izuzetak. Gradani danas jasno vide što je to pravna država i zbog cega je važno imati sustav koji štiti svakog pojedinca bez obzira na njegov položaj, dob, spol ili etnicku pripadnost.
Takoder, svojim odnosom prema susjedima dokazali smo da ujedinjene Europe nema bez integrirane regije Zapadnog balkana jer nitko ne može biti usamljeni otok u europskom moru.
Bugarska je svoju potporu regiji pokazala i dokazala puno puta tijekom ovih proteklih dvadeset godina. Bili ste medu prvima koji ste priznali neovisnost Hrvatske, a onda i ostalih republika bivše Jugoslavije. Bili ste jedan od zacetnika Procesa suradnje u jugoistocnoj Europi. Bili ste medu prvim državama koje su ratificirale NATO Protokol za pristupanje Hrvatske, a evo danas sam sretan i ponosan što ste prva država u kojoj sam svjedocio ratifikaciji hrvatskog Pristupnog ugovora.
Uvaženi zastupnici,
Hrvatski su gradani prije nešto manje od mjesec dana rekli DA ulasku u Europsku uniju. Ucinilo je to 66% onih koji su izašli na birališta. Cesto sam puta u posljednjih nekoliko mjeseci cuo pitanje – zbog cega se Hrvatska odlucila na referendum i kako cemo uvjeriti gradane da je dobro postati clan jednog saveza koji se bori s teškim gospodarskim i politickim problemima. Održavanje referenduma propisano je u Ustavu Republike Hrvatske, no hrvatska vlada nije se plašila negativnog rezultata, iako je to zapravo bio njen prvi veliki zadatak nakon izbora održanih u prosincu 2011.g.
Kao što sam rekao i na pocetku - za hrvatske je gradane punopravno clanstvo u Europskoj uniji zapravo povratak kuci. I da ne bi bilo zabune, hrvatski su gradani i hrvatska vlada, svjesni problema s kojima se trenutno suocava Europska unija, medutim smatramo kako i mi možemo pridonijeti njihovom rješavanju. Uostalom, problemi nas ne bi zaobišli cak i da smo odlucili ostati izvan Unije, stoga držimo kako je u današnjem globaliziranom svijetu bolje odmah zapoceti rješavati probleme nego ih gurati pod tepih i praviti se da se to nas ne tice.
Podsjetio bih vas da je hrvatski premijer Europskom vijecu u Bruxellesu održanom krajem sijecnja jasno kazao kako ce se Hrvatska, iako još nije punopravna clanica, držati odredbi fiskalnog pakta. Govorim vam to jer želim istaknuti kako ce Hrvatska biti vjerodostojna i zrela buduca država clanica Europske unije.
Gospode i gospodo,
Uvaženi zastupnici Narodnog sobranja,
Dozvolite mi da vam još jednom zahvalim na podršci koju ste pružali Hrvatskoj na njenom putu u euroatlantske integracije. Uvjeren sam kako ce naše dvije zemlje u buducnosti zajednicki pridonositi prosperitetu i stabilnosti i regije ali i cijele Europske unije.
Hvala!
Govor predsjednika Hrvatskog Sabora g. Borisa šprema u Narodnom sobranju Republike Bugarske povodom ratifikacije Ugovora o pristupanju RH EU, 17. veljace 2012. godine
Poštovana gospodo predsjednice Narodnog sobranja, Caceva,
Poštovana gospodo i gospodo potpredsjednici Narodnog sobranja,
Uvaženi zastupnici,
Dragi kolege,
Izuzetna mi je cast i zadovoljstvo obratiti vam se danas, ovdje u Narodnom sobranju u povodu ratifikacije Ugovora o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji. Želim naglasiti kako je Bugarska prva zemlja koju sam posjetio u funkciji predsjednika Hrvatskog sabora i to kako bih prisustvovao ovoj sjednici na kojoj ste još jednom pokazali svoju potporu Hrvatskoj i njenom putu u Europsku uniju.
Naše dvije zemlje imale su slicnu povijest, slicne probleme i bile su suocene sa slicnim preprekama. Cinjenica da ste postali clanicom NATO saveza i Europske unije šest godina prije nas, nije nas udaljila vec je dala dodatni impuls našim bilateralnim odnosima. Kažu da u politici nema prijateljstva – samo interesa, ali dopustite mi da hrvatsko-bugarske odnose nazovem upravo tako - prijateljskima jer se možemo razumjeti skoro bez prevoditelja, pripadamo istoj regiji jugoistocne Europe, i zajednicki radimo na njenoj stabilnosti i napretku.
Dopustite mi da odem još malo dalje u našu zajednicku prošlost. Još u XIII st., 1230.g. bugarski Car Ivan Asen II dubrovackim je trgovcima dopustio trgovanje i kretanje po cijelom teritoriju bugarskog carstva, a ugovor iz 1253. izmedu Bugarske i Dubrovacke republike, je medu najstarijim sacuvanim medudržavnim ugovorima u našim državama. Osam stoljeca kasnije, naši ce bilateralni odnosi, ulaskom Hrvatske u Europsku uniju dobiti još jedno šire – europsko - podrucje za buducu suradnju.
U posljednja dva desetljeca Hrvatska je prešla dug i mukotrpan put od dobivanja i obrane svoje samostalnosti, do clanice NATO saveza i Europske unije. Nakon pada Berlinskog zida kada su zapocele duboke i teške ali i besprovratne demokratske promjene u centralnoj i istocnoj Europi, Hrvatska se suocila s krvavim raspadom državne zajednice kojoj je do tada pripadala. Na žalost, Slobodan Miloševic i njegov režim nisu pristali na mirni razlaz, kao što su to nekoliko godina kasnije ucinile Ceška i Slovacka, vec je pokrenuo rat cije ce se posljedice sanirati još godinama kasnije. Hrvatska je 1991. proglasila samostalnost, a iduce cetiri godine borila se da tu samostalnost obrani. Više od deset tisuca ljudi izgubilo je živote, gospodarstvo je bilo devastirano. Zajedno s medunarodnom zajednicom i misijom Ujedinjenih naroda, mirnim putem vratili smo i podrucje oko Vukovara. Misija pod nazivom UNTAES uspješno je završena 1998. g.
Iako je Hrvatska, kao dio nekadašnje Jugoslavije, imala puno više slobode nego li gradani u državama iza tzv. Željezne zavjese, i iako je i gospodarstvo, barem u Hrvatskoj, bilo u boljem stanju nego li ono u zemljama istocne i centralne Europe, rat nas je unazadio. U godinama kada su zemlje pocinjale svoj put prema željenoj i ocekivanoj demokratskoj Europi, Hrvatska se cetiri godine branila od agresije Miloševiceva režima. Rat nas je zaista zaustavio na putu demokratizacije i tek smo pocetkom 2000.g. zaista odlucno krenuli putem europskih integracija ili kako ja volim reci, krenuli smo kuci – u Europu.
U isto vrijeme zapoceli smo dugotrajan i teški proces normalizacije sa susjednim državama i to ne samo zato jer su regionalna suradnja i dobrosusjedski odnosi jedan od postulata suradnje u Europskoj uniji vec i zato što smo duboko svjesni da je to u našem nacionalnom i državnom interesu. Hrvatska sada uspješno suraduje sa svim susjednim zemljama, kao i s onima s kojima je dugi niz godina imala neke otvorene probleme. Ta suradnja nije uvijek bila bez prepreka niti je uvijek bila uspješna, ali ona je je jedan od priroriteta naše vanjske politike i želim poruciti s ovog visokog mjesta, kako Hrvatska nece dopustiti niti ce ikada bilateralne probleme koristiti kao mogucu kocnicu na putu europskih integracija svojih susjeda.
Hrvatska je 2003. g. predala molbu za clanstvo u Europskoj uniji, a pregovore smo zapoceli krajem 2005. g. Tijekom skoro šest godina pregovora, u 35 poglavlja imali smo više od 350 mjerila za otvaranje i zatvaranje poglavlja. U tih šest godina naših dvadeset i sedam partnera prepoznali su naše napore u donošenju i provodenju teških reformi posebno onih na podrucju pravosuda i temeljnih ljudskih prava. No, želim istaknuti kako završetkom pregovora nije završen i cijeli posao vezan uz reforme. Hrvatska ce nastaviti raditi na reformama, jer kao i u svemu u životu – uvijek ima prostora za napredak. Punopravno clanstvo u Europskoj uniji nije konacni cilj i niti je samo sebi svrha, ono je samo poticaj daljnjim naporima kako bismo našim gradanima omogucili bolji život na svim podrucjima – od gospodarstva i obrazovanja do kulture i znanosti.
Da, pregovori su bili teški, ali pokazali smo svoju iskrenost i vjerodostojnost, i smatram da je Hrvatska sada bolja nego što je bila prije pregovora. Pokazali smo da su zakoni isti za sve naše gradane i da se zakon primjenjuje jednako na sve neovisno o necijem društvenom statusu, politickoj funkciji ili materijalnom bogatstvu. Jednakost pred pravdom, beskompromisna borba protiv korupcije i organiziranog kriminala danas je u Hrvatskoj nešto sasvim prirodno i normalno, rekao bih da je pravilo, a ne samo izuzetak. Gradani danas jasno vide što je to pravna država i zbog cega je važno imati sustav koji štiti svakog pojedinca bez obzira na njegov položaj, dob, spol ili etnicku pripadnost.
Takoder, svojim odnosom prema susjedima dokazali smo da ujedinjene Europe nema bez integrirane regije Zapadnog balkana jer nitko ne može biti usamljeni otok u europskom moru.
Bugarska je svoju potporu regiji pokazala i dokazala puno puta tijekom ovih proteklih dvadeset godina. Bili ste medu prvima koji ste priznali neovisnost Hrvatske, a onda i ostalih republika bivše Jugoslavije. Bili ste jedan od zacetnika Procesa suradnje u jugoistocnoj Europi. Bili ste medu prvim državama koje su ratificirale NATO Protokol za pristupanje Hrvatske, a evo danas sam sretan i ponosan što ste prva država u kojoj sam svjedocio ratifikaciji hrvatskog Pristupnog ugovora.
Uvaženi zastupnici,
Hrvatski su gradani prije nešto manje od mjesec dana rekli DA ulasku u Europsku uniju. Ucinilo je to 66% onih koji su izašli na birališta. Cesto sam puta u posljednjih nekoliko mjeseci cuo pitanje – zbog cega se Hrvatska odlucila na referendum i kako cemo uvjeriti gradane da je dobro postati clan jednog saveza koji se bori s teškim gospodarskim i politickim problemima. Održavanje referenduma propisano je u Ustavu Republike Hrvatske, no hrvatska vlada nije se plašila negativnog rezultata, iako je to zapravo bio njen prvi veliki zadatak nakon izbora održanih u prosincu 2011.g.
Kao što sam rekao i na pocetku - za hrvatske je gradane punopravno clanstvo u Europskoj uniji zapravo povratak kuci. I da ne bi bilo zabune, hrvatski su gradani i hrvatska vlada, svjesni problema s kojima se trenutno suocava Europska unija, medutim smatramo kako i mi možemo pridonijeti njihovom rješavanju. Uostalom, problemi nas ne bi zaobišli cak i da smo odlucili ostati izvan Unije, stoga držimo kako je u današnjem globaliziranom svijetu bolje odmah zapoceti rješavati probleme nego ih gurati pod tepih i praviti se da se to nas ne tice.
Podsjetio bih vas da je hrvatski premijer Europskom vijecu u Bruxellesu održanom krajem sijecnja jasno kazao kako ce se Hrvatska, iako još nije punopravna clanica, držati odredbi fiskalnog pakta. Govorim vam to jer želim istaknuti kako ce Hrvatska biti vjerodostojna i zrela buduca država clanica Europske unije.
Gospode i gospodo,
Uvaženi zastupnici Narodnog sobranja,
Dozvolite mi da vam još jednom zahvalim na podršci koju ste pružali Hrvatskoj na njenom putu u euroatlantske integracije. Uvjeren sam kako ce naše dvije zemlje u buducnosti zajednicki pridonositi prosperitetu i stabilnosti i regije ali i cijele Europske unije.
Hvala!
Priopćenja
