Veleposlanik Republike Hrvatske u Brazilu dr Drago štambuk u kontekstu desetogodišnjice održavanja Europskoga tjedna (Semana da Europa) nastupio je 16. svibnja u Braziliji u Instituto Cervantes na Encontro de Poesia i održao predavanje o hrvatskom jeziku, kazavši da je susret europskih poezija, a što je bila tema dogadaja, zapravo susret jezika.
U prepunoj dvorani Instituta, pred oko 250 pomnih slušatelja, vlp štambuk naveo je kako je hrvatski jezik jedini medu slavenskim jezicima koji ima trojstvenu narav, te da je povijesno utemeljen na trima jezicnim dionicama: cakavskoj, kajkavskoj i štokavskoj koje se oduvijek prožimahu i gradiše ono što je nazvao jezicnom slitinom - hrvatska koine, prema starogrckom uzoru miješanja helenskih dijalekata u zajednicki jezik svih Grka, grcku koine. Starije dionice hrvatskoga jezika, cakavska i kajkavska, imale su vec respektabilni literarni opus iza sebe kada je odluceno u Becu 1850. da standardnim jezik Hrvata postane štokavica, za što je ponajprije zaslužan dubrovacki štokavski književni apogej. Ali i politicki razlog ujedinjenja južnih Slavena, jer Srbi, najveci susjedni nam narod imali su samo štokavicu, pa je jezicno približavanje hrvatsko-srpske strane, tada razumljivo i korisno za gradbu Jugoslavije, s vremenom postalo kontraproduktivno i dovelo do sloma jezicne i drugih politika koje držahu spomenutu složenu državu na okupu.
Gubitkom svoje jezicne razlike Hrvati su, prema velikosrpskim presizajucim interpretacijama gotovo izgubili pravo na svoju politicku zasebnost , što je moglo biti kobno po hrvatsku buducnost. No, kazao je hrvatski veleposlanik, hrvatska štokavica može se razumijeti i objasniti jedino u odnosu prema cakavici i kajkavici, svojim najstarijim jezicnim idiomima, pa je utoliko hrvatski jezik osobit i specifican, dok je srbijanska štokavica, naprosto - srpski jezik. Naveo je i tripartitnost hrvatskoga pisma - s glagoljicom, hrvatskom (zapadnom) cirilicom ili bosancicom, te latinicom. Naglasio je hrvatski veliki doprinos europskoj latinskoj književnosti, te hrvatsku zemljopisnu i uljudbenu situiranost na razmedu svjetova kao svoju ekumensku i povijesnu zadacu povezivanja i razmijevanja drugih i drukcijega. Ponajprije unutar sebe, svoga nacionalnog korpusa, a zatim i u susjednim prostorima.
Kratko se osvrnuo i na svoju jezicno-pjesnicku smotru Croatia rediviva ca-kaj-što koju je osnovao prije gotovo cetvrt stoljeca u svom rodnom mjestu Selca na otoku Bracu, temeljenu na principu, kako je davno nazvao - zlatne formule hrvatskoga jezika ca-kaj-što, te koineizirajucih nagnuca i potencijala hrvatskoga trojstvenoga jezika. U slobodi vlastite nezavisne države vodit nam je, kazao je nezavisnu jezicnu politiku, onu koja je u interesu najdubljih hrvatskih identitetskih potreba, ali s punim razumijevanjem za svijet koji nas okružuje i kojemu pripadamo svojom jedinstvenom sudbinom.
Slijedilo je veleposlanikovo citanje poezije na cakavskom i štokavskom, kao i na portugalskom i engleskom jeziku. Nazocni, medu kojima je bilo mnogo pjesnika i pisaca, javno su kasnije izrazili oduševljenje izgovornom ljepotom hrvatskoga jezika.
Uz veleposlanika štambuka dogadaju su doprinijeli Hamilton Pereira (Pedro Tierra), književnik i ministar kulture Federalnog distrikta (Brazilija i pripadni joj teritorij), profesor polonistike na Sveucilištu u Braziliji i poljski pjesnik Henryk Siewierski, te španjolski pjesnici Amelia Guzman i Alfonso Hernandez Torres. Kroz cjelovecernji program vodio je direktor Instituta Cervantes Pedro Eusebio Cuesta, a najavljujuci hrvatskoga veleposlanika štambuka voditelj ga je, citirajuci velikog cileanskog pisca Antonija Skarmetu iz predgovora štambukovoj cileanskoj knjizi, nazvao „pjesnikom koji sadi krila andela“.
Priopćenja
