Višejezičnost je jedno od najvažnijih načela na kojima počiva Europska unija. Stoga ne čudi da je upravo ona predmet prve Uredbe koju je EU donijela – Uredbe br. 1 iz 1958. godine. Ta uredba navodi službene jezike i određuje način na koji se koriste, a pravo građana da komuniciraju s institucijama Unije na bilo kojem od tih službenih jezika dodatno je istaknuto i u osnivačkim ugovorima EU-a.
EU ima 24 službena jezika:
| bugarski | hrvatski | poljski |
| češki | irski | portugalski |
| danski | latvijski | rumunjski |
| engleski | litavski | slovački |
| estonski | mađarski | slovenski |
| finski | malteški | talijanski |
| francuski | njemački | španjolski |
| grčki | nizozemski | švedski |
Propisi koje institucije EU-a donose odnose se na sve građane Unije. Kako bi građani mogli razumjeti te propise, oni moraju biti dostupni na svim službenim jezicima, što podrazumijeva veliku prevodilačku aktivnost i angažman prevoditelja.
U pretpristupnom razdoblju, prevođenje u sklopu priprema za članstvo zadatak je zemlje pristupnice pa je cjelokupni posao prevođenja tijekom pristupnih pregovora bio zadatak državne uprave Republike Hrvatske. Središnji nositelj tog posla bio je Sektor za prevođenje MVEP-a koji je naslijedio nekadašnji Zavod za prevođenje Ministarstva europskih integracija, a danas nastavlja obavljati svoje zadaće kao Sektor za EU dokumentaciju.
U skladu s politikom višejezičnosti, pravna stečevina EU-a na dan pristupanja objavljena je na hrvatskom jeziku u Službenom listu EU-a, te je danom objave ujedno postala i važeće zakonodavstvo RH. Od tog dana novi se propisi EU-a objavljuju u Službenom listu na hrvatskom jeziku, a građani RH mogu se institucijama EU-a obraćati i odgovore dobivati na hrvatskom jeziku.