Posjet prvog potpredsjednika Vlade i ministra obrane Republike Srbije Aleksandra Vučića Zagrebu početkom ovog tjedna, ponovno je usmjerio pažnju naše javnosti i medija prema susjedima. Iako je u javnosti povremeno prevladavao dojam da je naša politika usmjerena samo prema Europskoj Uniji, regija je za nas trajni interes i jedna od najvažnijih zadaća naše vanjske politike. Za to postoje bar dva razloga. Prvo, stabilnost Hrvatske u velikoj mjeri ovisi o stabilnosti regije i drugo, hrvatska dodana politička vrijednost u europskim i širim okvirima je upravo naša sposobnost da pridonesemo stabilnosti i uspješnosti ovog dijela Europe. U tom kontekstu odnosi između Hrvatske i Srbije osjetljiv su, ali i neobično važan element.
Uspostavljanje komunikacije između Srbije i Hrvatske kao država i kao društava, nakon rata u devedesetima, prolazilo je kroz različite faze: od reafirmacije mogućnosti i prava na razgovor, preko simboličkih gesta, do zajedničkog rješavanja problema s kojima se suočavamo. Pitanje je hoćemo li ikad biti u stanju pisati zajedničke udžbenike povijesti, kao što to danas pokušavaju Francuzi i Nijemci. No činjenica različitog pa i dramatično različitog viđenja povijesti, ne treba biti prepreka odgovornoj politici u vremenu koje je pred nama. A glavni cilj odgovorne politike je olakšati život vlastitim građanima danas i u budućnosti.
Zalagala sam se za dijalog i u vremenima kad to, u najmanju ruku, nije bilo popularno, kada sam 1993. g. bila među organizatorima Okruglog stola quotSrbi i Hrvatiquot održanom ovdje u Zagrebu. Tada je trebalo izboriti pravo na razgovor društava.
Od tada je prošlo već dvadeset godina. Potpisivanje Sporazuma o normalizaciji 1996. g. i mirna reintegracija Podunavlja odvijali su se u atmosferi zaleđenih političkih odnosa. Bivši predsjednik Mesić i predsjednik Josipović napravili su značajne korake i promjene svojim susretima između dvije države na predsjedničkoj razini.
Prošle je godine, nakon izbora nove vlasti u Srbiji, nastupio svojevrstan zastoj, koji je odmah bio prozvan ledenim dobom, iako bih ga ja radije okarakterizirala pauzom u odvijanju sastanaka na razini vodećih političara jer su se u to isto vrijeme na nižim razinama, u raznim ministarstvima i državnim institucijama, odvijali radni sastanci.
Definiranjem triju tematskih cjelina, ili grupa pitanja, moj kolega Mrkić i ja prošle smo godine u New Yorku započeli kontinuirani dijalog, koji je pridonio susretu premijera Milanovića i Dačića početkom siječnja ove godine u Beogradu. Razgovara se o pitanjima proizašlim iz rata u devedesetima, gospodarskim odnosima, naročito u kontekstu odnosa zemalja CEFTA-e i EFTA-e te o suradnji na temama vezanim uz EU. Posjet potpredsjednika Vučića Zagrebu nastavak je, konkretizacija i dalje razvijanje te radne suradnje.
Razgovori su već dali prve rezultate, pritom mislim na informacije koje su omogućile pronalazak posmrtnih ostataka nestalih osoba u Sotinu, a ta će se razmjena podataka i nastaviti kako bi se riješila sudbina oko 1700 osoba nestalih tijekom Domovinskog rata. Pitanje je to koje je dugo opterećivalo naše bilateralne odnose i stvaralo atmosferu nepovjerenja. Pitanje je to koje je najviše opterećivalo obitelji nestalih.
Dobit ćemo također vrlo brzo i zračne snimke hrvatskog teritorija iz 1968. g. koje su nam potrebne za uspješnu realizaciju projekta legalizacije bespravne gradnje.
Na dnevnom redu je i rješavanje isplata mirovina hrvatskim državljanima koji na to imaju pravo, a žive kao izbjeglice u Srbiji, kao i rješavanje problema bivših nositelja stanarskog prava.
Netko će reći, malo je.
Osobno smatram da je pozitivan korak naprijed jer sam uvjerena da na tome neće i stati.
Ne mogu ovdje zaobići ni pitanje povlačenja međusobnih tužbi za genocid. To jest vrlo teško i osjetljivo pitanje i želim Vrlo jasno ponoviti da je preduvjet razgovora o ovoj temi rješavanje pitanja zatočenih i nestalih, procesuiranje optuženih i osumnjičenih sa ratne zločine te pitanja povrata opljačkanih umjetnina.
Nedvojbeno je da imamo različite poglede na prošlost. Istovremeno, svi na ovom prostoru moramo shvatiti da možemo prosperirati jedino ako sami preuzmemo odgovornost za vlastitu budućnost. To je zadaća današnje politike.
Hrvatska je u ovih proteklih dvanaest godina, otkada smo potpisali Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, a zatim i u šest godina pregovora, prošla i razvojni put od quotjunačke politikequot do quotpolitike svakodnevnog životaquot. Čini se da i Srbija kreće tim putem, čime se stvaraju dodatni uvjeti za daljnji razvoj boljih hrvatsko-srpskih odnosa.
Hrvatska, na pragu punopravnog članstva u Europskoj Uniji, dovoljno je sazrela da prihvati odgovornost za vlastitu budućnost i za budućnost i stabilnost ove regije. Ovo drugo je moguće samo u suradnji s drugim zemljama regije. Ulaskom u EU Hrvatska neće iseliti iz ove regije jugoistočne Europe, i niti želimo niti hoćemo dignuti zid prema našim istočnim susjedima. Upravo suprotno, mi želimo i u našem je interesu razvoj Srbije i ostalih država u susjedstvu, kao demokratskih i stabilnih država. I zato imaju naš glas u Bruxellesu kada se govori o daljnjem proširenju, jer smatramo da europska politika proširenja i proces pregovora pomaže u stabilizaciji i usvajanju i implementaciji demokratskih europskih standarda. Zato smo podržali i sporazum Beograd - Priština, jer je i to jedan korak naprijed u stabilizaciji regije i korak naprijed u europskim integracijama obje države. Europske teme nisu niti jedine niti najvažnije teme u odnosima između Hrvatske i Srbije. No kao i u mnogim drugim slučajevima, pomažu u političkom sazrijevanju komunikacije između institucija, ali i javnosti dviju država.