Članstvo Hrvatske u EU je, rekao bih, konsenzualna strateška odrednica svih
relevantnih političkih stranaka u proteklih dvadesetak godina. Vladina je zadaća
omogućiti hrvatskim građanima da donesu informiranu odluku, kaže državni tajnik
za europske integracije
Pet godina nakon što su službeno otvoreni, pregovori o članstvu u Europskoj
uniji napokon se bliže kraju. Hrvatska bi, ako sve prođe po planu, mogla ući
u Uniju 2012., no prije toga treba završiti započeti posao. Što nas još očekuje
u sljedećem razdoblju, zašto je Hrvatskoj važna Europska unija, jesu li Hrvati
euroskeptici..., samo su neka od pitanja koja smo postavili Andreju Plenkoviću,
državnom tajniku za europske integracije i jednoj od najkompetentnijih osoba
u državi kad je riječ o EU.
-Hrvatska je pri kraju pristupnih pregovora s Europskom unijom. Što nas još
očekuje i kada bi pregovori mogli biti gotovi?
=Nedavne poruke njemačkog i talijanskog ministra vanjskih poslova daju nam
razloga za entuzijastičnu akademsku godinu, jer će se u njoj, vjerujem, završiti
pregovori, potpisati ugovor o pristupanju, te održati referendum o jednoj tako
krupnoj temi kao što je članstvo u Europskoj uniji. Trenutačno imamo 33 otvorena
i 22 privremeno zatvorena poglavlja, preostaju nam dvije međuvladine konferencije
tijekom belgijskog predsjedanja te potom zadnji koraci za vrijeme mađarskog
predsjedanja početkom 2011. Vladin cilj je završetak pregovora do kraja ove
godine, ali uz sve naše napore postoje indicije da bi se dva poglavlja, 23.,
Pravosuđe i temeljna prava i 8., Tržišno natjecanje, mogla prenijeti u prvu
polovicu 2011. Cijeli kalendar na kojem planiramo aktivnosti temelji se na
političkom i tehničkom završetku pregovora uoči Europskog vijeća u ožujku 2011.
-Prije godinu dana vjerojatno nitko nije računao na slovensku blokadu pregovora.
Postoji li još nešto što bi nas moglo iznenaditi i eventualno zaustaviti na
putu u EU, ili su ipak preostala još samo tehnička pitanja?
=Mislim da u pristupnim pregovorima nema ništa isključivo tehničkog. Ako je
hrvatski put u EU po nečemu karakterističan, onda je to činjenica da je svaki
korak dosad bio i političke prirode. Pravila igre su poznata, sva mjerila smo
dobili i na njima radimo, a Hrvatsku se zaista među članicama, bez iznimke,
doživljava kao prvu iduću članicu Unije. Stoga očekujem da iznenađenja ne bi
trebalo biti.
-Poglavlje 23. , Pravosuđe i temeljna prava, vjerojatno je najosjetljivije.
Zašto?
=Poglavlje 23. je novo poglavlje u kontekstu pregovora o pristupanju. To nije
poglavlje koje ima klasičan acquis (pravnu stečevinu), kakav imaju ostala poglavlja,
gdje postoji primarno i sekundarno zakonodavstvo kojem se morate prilagoditi
u određenom roku, nego je rezime niza političkih kriterija koji u sebi sadrže
ocjenu ukupnog funkcioniranja pravosudnog sustava i poštivanja ljudskih prava
u Hrvatskoj. Ni jedna zemlja članica nema identičan sustav, tako da se u prilagodbama
ne ravnamo prema jasno propisanom obveznom modelu, nego smo u domeni detaljnog
nadgledanja zakonodavnog okvira, učinkovitosti institucija koje rade na provedbi
i kontinuiteta u provođenju reformi koje Europskoj komisiji ulijevaju povjerenje
u dobro funkcioniranje našeg sustava.
-Je li otvaranje raznih korupcijskih afera posljednjih godinu i više pozitivno
ili negativno utječe na zatvaranje tog ključnog poglavlja? Je li to, kako tvrdi
premijerka, dokaz odlučne borbe protiv korupcije ili bi afere mogle biti i
teret ovoj vladi, s obzirom na to da se tiču nekih njezinih bivših, a možda
i aktualnih članova?
=Ono što je važno naglasiti jest Vladina politika nulte tolerancije prema korupciji,
što je ključno za hrvatsko društvo i njegovo demokratsko konsolidiranje nakon
tranzicije. Aktivnosti policije i Državnog odvjetništva pokrenute radi suzbijanja
korupcije šalju snažnu poruku Europskoj uniji o odlučnosti Hrvatske u suočavanju
s ovim problemom. Ostvareni napredak u ovom području dobiva sve pozitivnije
ocjene od europskih partnera, koji prate i analiziraju aktualne postupke. Uvjeren
sam da će hrvatski napori u tom smjeru biti prepoznati i valorizirani.
-Jednom kada potpišemo pristupni ugovor slijedi ratifikacija u svim zemljama
članicama. Koliko bi taj proces mogao potrajati?
=Nakon političkog završetka pregovora, treba nekoliko mjeseci do potpisivanja.
Riječ je o pravnim procedurama na strani Europske unije, ali i na strani Hrvatske,
koja mora završiti sve potrebne korake koji se odnose na sklapanje ovog specifičnog
međunarodnog ugovora. Očekujemo da će sve članice EU-a izabrati parlamentarni
put ratifikacije, no ni to nije jednostavna procedura s obzirom na to da, primjerice,
u Belgiji postoji više parlamentarnih domova koji to moraju učiniti. Riječ
je o političkom naporu koji je pred nama, treba lobirati i pridobiti parlamentarce
iz članica EU-a da što prije ratificiraju ugovor, pri čemu će značajnu ulogu
imati i parlamentarna diplomacija zastupnika Hrvatskog sabora. Vremensko trajanje
je teško predvidjeti. Prilikom posljednjeg velikog proširenja, kada je deset
zemalja ulazilo u EU, ugovor je potpisan 16. travnja 2003. a postale su članice
1. svibnja 2004. Rumunjska i Bugarska potpisale su ugovor 25. travnja 2005.,
a on je stupio na snagu 1. siječnja 2007. Kad jedna zemlja pristupa sama, to
može biti prednost, ali i mana u procesu ratifikacije. Ipak, očekujem da će
proces potrajati oko godinu dana.
-Strahujete li od negativnog ishoda referenduma u Hrvatskoj?
=Ne. Mislim kako je dobro da hrvatski građani neposredno odlučuju o tako važnom
pitanju, kao što je članstvo Hrvatske u EU, a što je definirano i izmjenama
hrvatskoga Ustava u lipnju ove godine. Smatram da će rezultat referenduma biti
pozitivan i da će se većina hrvatskih birača prilično uvjerljivo odlučiti za
pristupanje. Članstvo Hrvatske u EU je, rekao bih, konsenzualna strateška odrednica
svih relevantnih političkih stranaka u proteklih dvadesetak godina. Vladina
je zadaća omogućiti hrvatskim građanima da donesu informiranu odluku.
-Kada će biti referendum, prije ili nakon potpisivanja ugovora o pristupanju?
Hoće li se Vlada držati odluke Sabora iz 2005. da se referendum održi prije
svečanog potpisivanja ugovora?
=Točno je da je 2005. usvojena saborska deklaracija u kojoj se navodi da bi
se referendum trebao održati prije potpisivanja ugovora o pristupanju. Dosadašnja
praksa ostalih recentnih članica nije ujednačena. Manji broj zemalja petog
vala proširenja - Malta, Slovenija i Mađarska - održale su referendume prije
potpisivanja, dok je većina drugih održala referendum nakon potpisivanja. Želio
bih naglasiti da je cijeli pristupni proces temeljen na jednoglasno usvojenoj
deklaraciji Hrvatskog sabora od 18. prosinca 2002., gdje se dao mandat predsjedniku
i Vladi da apliciraju za članstvo. Stoga Vlada već sada ima legitimitet odraditi
proces do kraja. U svjetlu predstojećeg završetka pristupnih pregovora, zasigurno
će se obaviti dodatne konzultacije na najvišoj političkoj razini te donijeti
odluka o datumu održavanja referenduma.
-Što bi bilo kad bi građani glasali protiv pristupa? Postoje li neke sankcije
za Hrvatsku?
=Želim istaknuti da ne vjerujem u takav ishod referenduma. Sankcija sigurno
neće biti, a niti su moguće. Siguran sam da će birači uvidjeti da je članstvo
u Uniji korisno te da je EU projekt koji se gradi šezdesetak godina i koji
je doveo do mira i stabilnosti te gospodarskog prosperiteta svih članica. Uostalom,
ni jedna država članica, barem dosad, nije željela istupiti iz ovog kluba,
bez obzira na krize.
-Sljedeća godina je izborna. Postoji li opasnost da se referendum o EU pretvori
u referendum o Vladi?
=Mislim da će birači imati dvije prigode da se očituju: jednu da glasaju na
redovitim parlamentarnim izborima, te drugu da odluče o članstvu Hrvatske u
Europskoj uniji. Bit će važno da političke stranke u referendumskoj kanji
artikuliraju svoje stavove o Uniji. S obzirom na razvidan konsenzus svih parlamentarnih
stranaka, sadržajna javna rasprava omogućit će biračima da steknu detaljniji
uvid u sve aspekte članstva. Možda zbog složenosti tema u pristupnom procesu
građani nisu upućeni u sve pojedinosti. Upravo stoga mjesece koji su pred nama
treba iskoristiti tako da se na jasan način objasni sadržaj svakog poglavlja
u okviru pregovora, i rezultati koje je pregovarački tim postigao te što to
konkretno znači za građane. Birači će tada, siguran sam, donijeti odluku temeljenu
na sveobuhvatnim informacijama o EU i odgovoriti na konkretno referendumsko
pitanje.
-Koji je cilj komunikacijske kanje? Kolika je veličina potpore s kojom biste
bili zadovoljni?
=Vlada je Komunikacijsku strategiju usvojila još 2006. te se ona, uz vodstvo
Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija, kontinuirano provodi
na nacionalnoj i lokalnoj razini putem okruglih stolova, konferencija, obrazovnih
projekata, publikacija, info telefona, te putem medija i interneta. Aktivnostima
hrvatskih institucija potporu pružaju veleposlanstva država članica EU-a predvođena
Izaslanstvom Unije. Cilj nam je dobivanje što veće potpore i pružanje što konkretnijih
informacija o EU. S obzirom na trenutačno ispitivanje raspoloženja hrvatskih
građana o EU, a posebno mislim na recentno istraživanje koje je naručilo Izaslanstvo
EU-a u Hrvatskoj, naslućuje se da bi - da se referendum održava danas - oko
55 posto građana bilo za, a oko 39 posto protiv ulaska u EU. Sve što bi bilo
oko 65 posto potpore za nas bio bi solidan uspjeh, imajući na umu okolnosti
u kojima su se Hrvatska, ali i Unija, nalazile tijekom proteklih godina.
-Postoje i druga ispitivanja. Prema Eurobarometru samo 26 posto Hrvata smatra
da bi članstvo bilo »dobra stvar«?
=Za većinu hrvatskih građana cijeli ovaj proces ulaska u EU traje predugo.
Cijeli naš put bio je opterećen ne samo ratnim i poslijeratnim razdobljem,
nego i nizom konkretnih političkih uvjetovanosti. Godine koje su iza nas akumulirale
su određenu frustraciju, koja je razumljiva. Uz to, građani prate zbivanja
unutar samog EU-a. Protekle krize, bilo da je riječ o institucionalnoj, financijskoj
ili ekonomskoj, dovode do svojevrsnog opreza kod dijela građana, pa stoga nije
ni čudno da je pokazatelj Eurobarometra bio oko 26 posto. No, to je samo jedno
od istraživanja koje nam daje poticaj da u sljedećim mjesecima dodatno informiramo
građane o tome što će Unija donijeti Hrvatskoj odnosno Hrvatska Uniji.
-Zašto je Hrvatskoj zapravo važna Europska unija?
=Prvi i ključni razlog je taj da je EU jedini snažni objedinjavajući projekt
na našem kontinentu i Hrvatska u njemu treba naći svoje mjesto. Mi smo u taj
proces investirali i orijentirali većinu svojih reformi i smatramo da možemo
dati doprinos Europskoj uniji. Građani će osjetiti poboljšanje životnog standarda,
učinkovitije funkcioniranje institucija i pravnog sustava, da ne govorimo o
prednostima slobode kretanja, odnosno zapošljavanja radnika ili olakšanoj mogućnosti
obavljanja gospodarske djelatnosti u bilo kojoj od država članica. Ujedno,
Hrvatska će biti i korisnica značajnijih sredstava iz strukturnih fondova i
kohezijskog fonda EU-a.
-Činjenica je da će Hrvatska ulaskom u Uniju izgubiti dio suvereniteta za koji
se ne tako davno krvavo izborila. Je li to nešto što bi nas trebalo zabrinuti?
=EU funkcionira na načelu prenošenja i okupljanja suvereniteta. Naravno da
suverenitet za zemlju koja je nedavno postala samostalna ima simboličnu i konkretno
veću dimenziju nego kod nekih aktualnih članica EU-a. Međutim, ni jedna članica
svojim članstvom u tom klubu nije prestala postojati. Dapače, postoje određene
nadležnosti koje su prenesene na Uniju i niz drugih koje su ostale na nacionalnoj
razini. Nacionalni identitet svih članica i dalje je neupitan i prepoznatljiv.
A brojne manje države članice su svojim članstvom u Uniji osnažile svoj međunarodni
položaj u globaliziranom svijetu.
-Može li loša gospodarska situacija u Hrvatskoj i zabrinjavajući proračunski
deficit odgoditi ulazak u Uniju?
=Hrvatska već godinama izrađuje dokument koji se zove Pretpristupni ekonomski
program, u kojem se detaljno objašnjavaju makroekonomska kretanja, javne financije
i strukturne reforme. Europska komisija u svojim izvješćima detaljno gleda
na ispunjavanje ekonomskih kriterija. Iz dosadašnjih izvješća, a uvjereni smo
da će tako biti i ove godine, nema indikacija da bi takva ocjena bila zabrinjavajuća
za završetak pregovora.
Pregovori su mogli biti brži
-Mislite li da su se ovi pregovori mogli puno brže završiti?
=Mislim da su mogli biti nešto brži. Ne nužno zbog hrvatske strane, nego zbog
niza drugih okolnosti. Krenuli smo u pregovore u listopadu 2005., nekoliko
mjeseci nakon što je ustavni ugovor doživio neuspjeh u Francuskoj i Nizozemskoj,
i kada je stav većine zemalja bio da bez institucionalne reforme nema daljnjeg
proširenja. Kad se naziralo rješenje za Lisabonski ugovor, financijska kriza
prenijela se u Europu, što je sigurno nepovoljno djelovalo i na dinamiku pregovora.
Povrh toga, postojalo je nekoliko dobro poznatih pitanja zbog kojih su pregovori
o pojedinim poglavljima bili usporeni, iako po mom mišljenju ta pitanja i nisu
imala izravne veze s pravnom stečevinom Europske unije.