Otmjena, uredna trokatnica smještena u slijepoj ulici nedaleko od Trocadera,
nova je adresa hrvatskog veleposlanstva u Parizu. Svečano je otvorena prijemom
sredinom veljače, kada je visoko državno izaslanstvo iz Zagreba s premijerom
Ivom Sanaderom na čelu i službeno otkrilo decentnu mramornu spomen-ploču koja
označava da je nekadašnji odvjetnički ured na adresi Square Thiers u mirnom
rezidencijalnom arondismanu sada hrvatski teritorij. Preseljenjem u ovu zgradu
desetak hrvatskih diplomata u Parizu predvođenih veleposlanikom Mirkom Galićem
riješilo je dugu i vrlo intenzivnu potragu za adekvatnom lokacijom jer je
prijašnji prostor, zapravo nedaleko od ovog novog, bio iznajmljivan. S obzirom
na veliku diplomatsku i političku važnost Pariza, odnosno činjenicu da je,
uz London i Berlin, treća najvažnija diplomatska ispostava u Europi, tražila
se mogućnost dugotrajnijeg rješenja.
Traganje za zgradom
U sukcesijskom procesu, kada su se raspodijelile zgrade bivših veleposlanstava
SFRJ, prodana je nekadašnja diplomatska kuća u Parizu koja je raspadom Jugoslavije
pripala Hrvatskoj, a privremeno se rješenje pronašlo u unajmljenom prostoru
u Aveniji Georgesa Mandela, ali se neprestano tražila i nova zgrada, koja
bi bila trajno rješenje. Pronađena je, velikim dijelom zahvaljujući spretnosti
zamjenika veleposlanika Andreja Plenkovića, koji je, osim svog redovitog posla,
quotvrebaoquot priliku i na tržištu nekretnina. Trokatnica od približno
200 četvornih metara po etaži, a koja je najmanja od svih u okolici, pa može
u budućnosti, i u skladu s potrebama, doživjeti i nadogradnju od dva kata,
bila je idealna i po mogućnosti preuređenja i po lokaciji te, konačno, funkcionalnosti.
Nakon unutarnjeg preuređenja posljednje je kozmetičke promjene doživjela fasada,
koja je sad svijetla i očišćena i s koje se vijori hrvatska zastava. Nakon
otvaranja veleposlanstvo je doživjelo pravu quotnavaluquot delegacija
iz domovine jer je slučaj htio da čak nekoliko državnih izaslanstava samo
u tjedan dana krene prema francuskoj metropoli: premijer je u roku od nekoliko
dana dvaput bio u Parizu, između njegova dva posjeta stigao je i ministar
Božidar Pankretić, a potom i predsjednik Sabora Luka Bebić. U diplomaciji,
fraza koja se u ovim slučajevima koristi glasi -užurbana bilateralna aktivnost.
Novo veleposlanstvo
Odnosi između Pariza i Zagreba nikada nisu bili tako dobri kao danas zahvaljujući
čitavom nizu diplomatskih i političkih okolnosti i procjena, a s obzirom na
to da je Francuska možda i najsnažnija članica Europske Unije, ili makar njezino
srce, ako ćemo Njemačku nazvati njezinim umom, a Veliku Britaniju njezinim
razumom, potpora koju Pariz daje Hrvatskoj dragocjena je i vrlo važna, to
je prilika koja se ne propušta. U kratkoj stanci u tim hrvatsko-francuskim
bilateralama, koje bi trebale kulminirati dolaskom francuskog predsjednika
Nicolasa Sarkozyja i prve dame Carle Bruni u Zagreb, posjetili smo novo veleposlanstvo,
koje je Hrvatska kupila po cijeni od oko sedam milijuna eura. Sada, nakon
preuređenja, kojim je bivši odvjetnički ured prilagođen diplomaciji, primanjima
i konzularnim poslovima, trokatnici je cijena narasla gotovo dvostruko jer
u Parizu, za razliku od njegova vječnog konkurenta Londona, cijene nekretnina
ne padaju. Funkcionalno uređena, i to tako što je salonski dio veleposlanstva
u kojem će se organizirati primanja, a jednog dana i hrvatski kulturni centar,
stubištem odvojen od radnog prostora na drugom katu, gdje je i smješten ured
veleposlanika, nova hrvatska ambasada u Parizu izložbeni je prostor i za djela
hrvatskih umjetnika što su iz kolekcija zagrebačkih muzeja quotposuđenaquot
Parizu.
- Vlasnik zgrade imao je i bolje ponude od naše, ali nama je bio dao riječ,
i održao ju je, s objašnjenjem: quotJa poznajem Hrvatsku, to je lijepa zemlja.
Ja imam lijepu zgradu, pa želim da ta lijepa zgrada pripadne jednoj lijepoj
zemljiquot, kaže nam veleposlanik Mirko Galić kako je došlo do sklapanja
kupoprodajnog ugovora.
Galić, koji je dugogodišnji dopisnički staž u Parizu sada nastavio diplomatskim,
u razgovoru za Globus, neposredno nakon sastanka u Elizejskoj palači između
francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozyja i hrvatskog premijera Ive Sanadera,
komentirao je upravo taj novi trenutak u povijesno nekonzistentnim odnosima
između Zagreba i Pariza, koji su doživjeli procvat.
Čvrsta potpora
- Hoće li Francuska i dalje podržavati Hrvatsku iako smo sada suočeni s ozbiljnom
blokadom pregovora?
= Ne mogu naći nijedan ozbiljni razlog ni da Francuska prekine s podrškom
Hrvatskoj na njezinu europskom putu ni da Hrvatska prestane zasluživati takvu
podršku. U francuskoj optici Hrvatska će biti 28. članica Europske Unije,
bez obzira na trenutne blokade, pa možda i usprkos njima. Jer, Francuskoj
treba Hrvatska ne samo kao nosač za Irsku nego i kao most za ostale države
jugoistočne Europe.
- Po čemu to danas Francuzi prepoznaju Hrvatsku? Jesu li realne ocjene
da politički odnosi između Hrvatske i Francuske nikada nisu bili bolji nego
što su danas, i kako je do toga došlo?
= 0 nama su Francuzi znali vrlo malo i gotovo ništa do osamostaljenja Hrvatske,
dotad su znali samo o Jugoslaviji, nešto manje o Srbiji, nije bilo dovoljno
mjesta ni za kakav posebni hrvatski identitet, hrvatsku povijest i kulturu.
U vrijeme Domovinskog rata i borbe za nezavisnost Hrvatska je bila u službenim
francuskim krugovima loše viđena, prikazana kao uzročnik rušenja Jugoslavije,
koja je dotadašnjoj francuskoj politici bila vrlo draga. Hrvati su prikazivani
kao barbari, cijeli je sukob opisivan kao plemenski, nije bilo simpatija službene
Francuskc, koju je predstavljao i vodio Francois Mitterrand.
- Je li bilo iznimaka? Francuski intelektualci, poput Alaina Finkielkrauta,
drugačije su razmišljali?
= Osim te službene Francuske, postojala je jedna druga Francuska, prije svega
intelektualna, koja je razumjela o čemu se radi - o borbi naroda za svoje
ime i slobodu, dijelom, ali samo dijelom, i medijska, koja je širila drukčije
mišljenje o Hrvatskoj. Ta je scena prepoznala razloge, smisao i opravdanost
hrvatske borbe za neovisnost. Dvije su se Francuske, službena i neslužbena,
politička i intelektualna, od promjene vlasti u Francuskoj i dolaska predsjednika
Jacquesa Chiraca na čelo države približavale, i sada su došle u fazu da među
njima nema razlike. Francuska politika prepoznala je i prihvatila Hrvatsku
kao novu političku i državnu činjenicu u Europi, sukladnu, a ne protivnu vrijednostima
na kojima se Europa ujedinjuje. Francuska običnih ljudi, najprije onih pola
milijuna turista, otkriva pak Hrvatsku kao lijepu zemlju u kojoj se dobro
osjećaju. Danas je Hrvatska zaista omiljena zemlja u Francuskoj i među Francuzima.
Chirac je svojedobno napravio veliku stvar za nas: izuzeo je Hrvatsku iz mogućnosti
raspisivanja francuskog referenduma za ulazak u članstvo, što je kod promjene
Ustava prihvatio i predsjednik Sarkozy. Hrvatska će tako, što se Francuske
tiče, biti primljena u članstvo EU po staroj proceduri, kao posljednja zemlja
o kojoj Francuzi neće odlučivati referendumom, dovoljna je obična većina u
francuskom Parlamentu. Hrvatskoj je ostao taj privilegij - da neće prolaziti
referendumom sve ostale članice mogu, premda ne moraju, na referendum.
Skupa metropola
- Koliko se razlikuje današnja Francuska od doba kad ste ovdje bili dopisnik?
0 čemu biste, da možete, izvještavali, a da imate u tome slobodne ruke?
= Ne bih, sigurno, više išao u širinu i pisao o svemu, kao što sam tada radio,
ne zato što sam ja želio svaki dan biti prisutan u hrvatskoj javnosti, nego
i zato što su to od mene očekivali moji tadašnji poslodavci. Pariz je, inače,
uvijek jednako privlačan i šarmantan, pun duha i bogat u svakom pogledu: jedino
su se promijenile cijene, i to tako da je jedan euro danas gotovo isto kao
i nekada jedan francuski franak, premda je u početku jedan euro bio sedam
puta vredniji od franka. Skupi Pariz postao je još skuplji.
- Kako ste se vi, nakon dopisničkog i ravnateljskog iskustva na Prisavlju,
snašli u diplomaciji? Koliko vam to sada odgovara i sputavaju li vas diplomatski
kodeksi?
= Ne, ne osjećam se sputanim. Mislim da sam uspio sjediniti svoje novinarsko
iskustvo, za koje su mi nekada zamjerali da nije dovoljno odlučno, s diplomatskim
kodom, koji zahtijeva određenu suzdržanost i šifriranost u izražavanju. Kada
govorim o svojoj novoj ulozi, kao diplomata, govorim slobodnije i otvorenije,
i to nije loše za moje sugovornike, pa ni za mene i moj posao. U novinarstvu
sam proveo 35 godina: ono me formiralo ne bježim od svog iskustva, ne odričem
ga se, mislim da mi pomaže u komunikaciji. Između diplomacije i novinarstva
zapravo je samo jedna razlika, a ta je da je novinar to uspješniji što uspije
više informacija objaviti u javnosti, a diplomat to uspješniji što više informacija
uspije sakriti od javnosti. I jedna i druga profesija bliske su mi i drage.
Ozbiljni novinarski posao počeo sam u Parizu, prije gotovo 30 godina, i diplomatski
posao počinjem u Pa¬rizu, gradu u kojem sam dugo živio, koji poznajem, koji
mi je blizak, u kojem imam puno prijatelja to mi je, na neki način, povratak
kući. Novinarstvo je, definitivno, najuzbudljiviji dio moga radnoga vijeka:
uživao sam izvještavajući 14 godina kao dopisnik iz Pariza, bilo mi je lijepo,
čak i u nevoljama i uzbuđenjima koja su me pratila na HRT-u, jer sam osjećao
da radim nešto što nije nekorisno ni za moju profesiju ni za instituciju koju
sam vodio i volio, a ni za društvo u cjelini, jer smo ostvarivali neke nove
standarde i mogućnosti izražavanja i širili pluralizam kao neko normalno stanje
u sredini u kojoj je dugo vladao ili prevladavao monizam. U jednom trenutku
čovjek mora znati kada je kraj i kada nešto mora napustiti. (…)
Nisam ni Mesićev ni Sanaderov. nego hrvatski diplomat
- U Hrvatskoj je aktualna podjela na Mesićeve i Sanaderove diplomate u diplomatsko-konzularnoj
mreži, a ta vas podjela svrstava u quotmesićevcequot. Što mislite o tome,
osjećate li se bliži premijeru ili predsjedniku?
= Ili smo svi quotMesićeviquot jer je predsjednik države taj koji posljednji
potpisuje odluku i daje vjerodajnice, ali tu odluku supotpisuje i predsjednik
Vlade i predlaže kandidate, pa smo tako jednako i Sanaderovi diplomati. Pored
toga, Sabor daje prolaznu ili neprolaznu ocjenu kandidatima, pa smo onda i
Bebićevi ambasadori. Ta je logika pogrešna, štetna za diplomaciju u cjelini.
Mi smo svi hrvatski diplomati, nismo ni Mesićevi ni Sanaderovi, niti radimo
za jednoga, ne i za drugoga, ili protiv drugoga. Mi smo servis hrvatske države
i, ako imamo takav pristup, onda je to korisno i za državu i za državnike,
i za diplomaciju i za diplomate. Kada bi netko radio za prvu polovicu države,
a ne i za drugu, iznevjerio bi svoju misiju – da podjednako quotservisiraquot
sve institucije. U mom mandatu u Parizu je bio i predsjednik i premijer, saborska
izaslanstva, ministarske delegacije, ja ih sve jednako primam ne zato što
su meni privatno bliski ili ne, nego zato što je moj posao da radim jednako
za sve predstavnike države koji imaju demokratski i politički legitimitet.
Kada bi stvarno postojali oni koji rade za jednu polovicu Hrvatske, a ne i
za drugu, postoji način na koji bi se to rješavalo. Ja sam protiv takvoga,
i svakog, etiketiranja. Dok sam vodio HRT, mnogi su me pokušavali svrstati,
i tad sam govorio da radim za hrvatsku javnost, za hrvatsku državu i društvo,
a ne za nekog pojedinca ili stranku. Na isti se način ponašam i danas.
