Kako razgovara i koliko se razumije 27 pripadnika
različitih nacija, različitih iskustava, različitih interesa? Kako iscjeljuju
svoje odnose i koliko njima i njihovim državama u tome pomaže javna diplomacija?
O toj iznimno složenoj temi u kojoj imaju što reći diplomati, sociolozi, psiholozi,
političari, ekonomisti... razgovarali smo s dobrim poznavateljem javne diplomacije,
direktorom Diplomatske akademija MVPEI-ja, veleposlanikom Mladenom Andrlićem.
Slovensko-hrvatski sukob je bio inspiracija, ali ništa više od toga jer o njemu
se ionako sve zna. Zanimalo nas je kako su svoje nesporazume rješavale druge
države, odnosno kako su koristile prilike da naglase svoje prednosti.
I knez je abdicirao
=Možda najzanimljiviji primjer korištenja javne diplomacije dao nam je Lihtenštajn.
Prije nekoliko godina ta je kneževina bila pod velikim pritiskom Vijeća Europe
oko uloge kneževe obitelji u vladanje državom i donošenje zakona preko onog
što se u Europi smatra demokratskom stečevinom. U Lihtenštajnu su problem shvatili
ozbiljno. Smatrali su da je pritisak Vijeća Europe posljedica nerazumijevanja
njihovog ponašanja, njihove tradicije i odlučili su promijeniti čitav image
svoje zemlje. Bila je to promjena ozbiljnih razmjera. Sve su promijenili – do
državne zastave – kako bi pokazali da su otvorena država. Koliko su daleko išli
najbolje govori podatak da su udvostručili broj medija, čak su ih i pokušali
strukturirati na lijevo i desno kako bi pokazali da slijede obrasce koji se
u Europi doživljavaju poželjnim. Na kraju je i knez abdicirao u korist svoga
sina da bi pokazao kako to nije stvar jedne osobe već jedne politike, tradicije
Lihtenštajna. Uostalom, i parlament je podržavao kneževa nastojanja. Da sažmem,
Lihtenštajn nije promijenio ni jedan svoj zakon, ali je učinio sve da Vijeće
Europi uvjeri u svoju opredijeljenost za demokraciju i u tome je uglavnom uspio.
-Ovo je zgodan primjer pokušaja promjene imagea, no ne pokazuje li i
češka Entropa (umjetnička instalacija kojom je u Bruxellesu započelo češko predsjedanje
EU op.a.) da unatoč svemu u Europi dominiraju stari, šablonizirani obrasci od
kojih je teško odmaknuti se?
=Ne bih se osvrtao na umjetničke dojmove priredbe kojom je obilježen početak
češkog presjedanja. U Europi se još susrećemo s neugodnim stereotipima, ali
i izmišljenim slikama o drugima. No, bez obzira na sve, postoje određeni klišei
koje se nitko ne trudi mijenjati. Recimo, kada Talijan brzo vozi, to je u redu
jer on je Talijan, oni su poznati kao brzi vozači i na to se svi smiju. Hajde,
probaj reći da si Hrvat i da i ti brzo voziš! Nitko se neće smijati niti će
razumjeti kakve to veze ima s tvojom prebrzom vožnjom.
-Kaže se da si ono što drugi vide, ne ono što ti misliš o sebi!
=Točno, no ljudi, pa i države to mijenjaju. Irska je već čuven slučaj. U jednom
trenutku to više nije bila samo zemlja koja stvara iseljenike, vatrogasce u
SAD-u, primjerice, nego se pokazalo da se Irci razumiju i u tehnološki razvoj.
I odjednom se zamijetilo da je irska glazba popularna, pa i da je njihov nacionalni
praznik Sveti Patrick sasvim simpatičan praznik...
Hrvatski proboj
-Koliko je to bio upravljani proces?
=U početku nije, ali kada se vidjelo da postoji pozitivan odjek, onda se počelo
organizirano raditi. Usudio bih se reći da se i nama dogodilo slično sa sportom
i turizmom. Zahvaljujući sjajnim rezultatima naših nogometaša, rukometaša, skijaša...
i turizma, naš se prostor polako prestalo poistovjećivati s ratnom zonom. Imam
iskustvo Švicarske i o tome mogu govoriti. Tamo nismo otvorili hrvatski turistički
ured odmah, već kada smo zajedno Hrvatskom turističkom zajednicom procijenili
da je pravi trenutak. Od tada kontinuirano, svake godine, raste broj švicarskih
turista u našoj zemlji. Također, na početku smo u Švicarskoj promicali istarski
i dalmatinski turizam, znajući da se Hrvatska promatra kao ratno područje, a
namjera je bila omogućiti hrvatskim turističkim regijama da normalno funkcioniraju.
Nakon toga se proces okrenuo i danas postoji hrvatski brand u okviru kojega
se svi promoviraju.
-Koliko se kultura efikasno koristi kao sredstvo javne diplomacije?
=Izuzetno, recimo, škotski grad Glasgow je 1998. godine bio europska prijestolnica
kulture. Prije toga je doživljavan kao nešto egzotično, kockasto, kakva je tkanina
koju rado nose, a odjednom Glasgow napravi čudo, postane europska prijestolnica
kulture i posve se revitalizira. Slično se zbilo i sa Španjolskom. Tko se više
sjeća te zemlje kao države kojom je vladala okrutna Francova diktatura? Danas
o toj zemlji mislimo kao o zemlji sjajne literature, drame, baleta, kao o visoko
civiliziranoj zemlji s nevjerojatnim multikulturnim naslijeđem. Ili Francuska
kakav je sjajan iskorak ona napravila oko Unije za Mediteran! Sredozemlje je
prostor Europske unije, to je dio našeg euromediteranskog zajedničkog prostora.
Ako postoji nešto što se zove Euroazija, molim vas, Euromediteran ima još više
prava na artikulaciju. Kako će se to dalje razvijati o tom, potom, možda će
najmanje ovisiti o Francuskoj, ali oni su proces pokrenuli. Sličan je proces
izazvala frankofonija. Ne radi se tu samo o promociji francuskog jezika već
i otvaranju prostora i za bitno manje jezike kao što je hrvatski, jer svi su
oni dio procesa međunarodne komunikacije. Ne samo engleski jezik ma kako on
utjecajan i raširen bio.
»Tajnoviti« dogovori
-Proces donošenja odluka u EU prilično je maglovit, posve drukčiji od onog na
koji smo navikli. Dok se razgovara, javnost nije uključena, kada se donese odluka
javnost se izvijesti, ali nezadovoljni, ako ih ima, ne kritiziraju odluku?
=Europska unija ima 27 članica i u svakom segmentu svog djelovanja može imati
najmanje 27 različitih pogleda na to kako bi se neki problem mogao riješiti.
Jasno je da nije svima sve od iste važnosti. Za nešto što ti je važnije, boriti
ćeš se, što ti nije u toj mjeri važno, priklonit ćeš se mišljenju drugih. Prema
tome prostor za kompromise je beskrajno velik, i on je nužno takav. Upravo je
zato dogovor naizgled obavijen tajnom.
-Kako se u takvom svijetu vidi nečije soliranje, recimo – mi baš nećemo
tako i nema šanse ni za kakvim kompromisom.
=Ne baš dobro.
-Što bi bilo kada bi u taj proces usuglašavanja mišljenja ušla javnost?
Čini se da ostavljena po strani europska javnost sve manje razumije procese
u EU.
=E, to bi mogao biti dvosjekli mač. Ne zato što to netko ne bi htio, već zbog
kompleksnosti procesa. A što se tiče europske javnosti, pa pogledajte kako se
živahne rasprave vode u Europskom parlamentu. A Lisabonskim ugovorom on bi samo
dobio na značenju. No, mediji su, dakako, nezaobilazni.
Austrijski poučak
=Silno je zanimljiv primjer kako je Austrija izašla na kraj s vrlo neugodnom
epizodom koja ju je zadesila oko Kurta Waldheima početkom devedesetih. Umjesto
da ikome išta objašnjava, da se pravdaju, oni su pokušali svijetu pokazati što
Austrija jest. Od alpskih vrhunaca do malih i srednjih poduzeća. Interesantno
je kako su u tom svjetlu pokazali i akciju »Susjed u nevolji« koja je bila orijentirana
prema Hrvatskoj i BIH, i nakon Hrvatske primili najveći broj izbjeglica s prostora
tih dviju država tijekom rata. Nisu se hvalili, samo su popisali i objavili
koga su sve primili i što su sve napravili da pomognu tim ljudima na početku
novog i strašno teškog razdoblja u njihovim životima. Umjesto da javno debatiraju
o tome tko su, pokazali su što rade i tako jako puno rekli o sebi.
Veliki čovjek Dušan Džamonja
=Malo ljudi zna da je na samom početku rada hrvatske misije pri EU u Bruxellesu
ona bila financirana i novcem hrvatskog kipara Dušana Džamonje. Od goleme je
važnosti za nas bilo i to što je u vrijeme rata i poraća taj veliki umjetnik
u svim državama u kojima je priređivao svoje znamenite izložbe zagovarao Hrvatsku.
On je jednom svojom riječju mogao napraviti za što su drugima trebale godine.
Taj je čovjek bio velik na svaki način, a bilo je onih neupućenih kojima je
smetalo njegovo ime. Drago mi je što nije morao čekati da umre da bi dobio punu
satisfakciju, ali ako je itko sumnjao što Hrvatska misli o njemu, na sprovodu
je bilo posve jasno – od njega se oprostila i zahvalila mu čitava država.
