Početkom travnja na summitu u Bukureštu Hrvatska
očekuje pozivnicu za ulazak u NATO, a o tomu što to znači za budućnost Hrvatske
i kakvo je raspoloženje hrvatskih građana prema ovome savezu razgovarali smo
s dr. sc. Davorom Božinovićem, hrvatskim veleposlanikom pri misiji NATO-a u
Bruxellesu.
- U hrvatskoj politici NATO je od početka predstavljen kao jedina opcija. Zašto
NATO-u bezuvjetno da, dok trajna neutralnost nikada nije ni bila ozbiljno razmatrana,
iako je bilo onih koji su u javnosti iznosili i tu mogućnost?
= Odluka za NATO nikad nije bilo bezuvjetna i nikad nije bila bez argumenata.
Upravo su pozitivni argumenti donijeli prevagu nad ostalim opcijama - članstvo
u klubu politički i ekonomski najjačih europskih zemalja, transformacija obrambenoga
sustava i oružanih snaga prema najvišim standardima, sigurnosne garancije i
manja izdvajanja za obranu. Neutralnost bi bila otprilike tri puta skuplja opcija,
vratila bi se obveza služenja vojnoga roka, vojna transformacija bi se komplicirala,
vanjskih garancija ne bi bilo, bili bi izvan najvažnijega europskoga, odnosno
transatlantskoga političkoga i sigurnosnoga foruma. Članstvo Hrvatske u NATO-u
sigurnije je i jeftinije od alternativa. To je osnovna prednost ulaska u Savez.
Za manje novca imat ćemo bolje opremljenu i uvježbanu vojsku i sigurniju državu.
Osim toga, primjeri novih članica NATO-a pokazuju da percepcija sigurnosti privlači
investicije i pogoduje razvoju gospodarstva. Radi se o krugu država koje u svojim
rukama drže polovicu svjetskoga gospodarstva. Također, ne smijemo zanemariti
ni jačanje političkoga ugleda, odnosno težine naše zemlje u bilateralnim i multilateralnim
pitanjima međunarodne politike.
U Hrvatskoj ne će biti NATO baze
- Hrvatski skeptici kada je u pitanju NATO uglavnom se pozivaju na financijske
troškove, na slanje hrvatskih vojnika u rat na područja koja nisu od strateškoga
značaja za Hrvatsku, povećani rizik od terorističkih akcija, eventualnu izgradnju
NATO baza na Jadranu, također tvrde da će to ugroziti i hrvatski turizam. Što
biste im odgovorili?
= Skepticizam dijela građana, koji je sve manji, temeljio se na određenim mitovima
o NATO-u koje u zadnjih godinu dana u izravnom dijalogu s građanima demontiramo
argumentima. Kada je u pitanju trošenje za obranu, čak i laička usporedba troškova
pokazuje da je članstvo u NATO-u jeftinije od neutralnosti. Ako se branimo sami,
treba nam više vojnika i oružja nego ako očekujemo pomoć saveznika, što proporcionalno
tome više košta. O vojnom angažmanu hrvatskih oružanih snaga sada i po ulasku
u NATO odlučuje isključivo Hrvatski sabor. Osim toga, NATO se angažira samo
tamo gdje za to postoji neizbježna potreba. Drugim riječima, tamo odakle dolazi
prijetnja sigurnosti država članica Saveza. Afganistanci podržavaju NATO snage
jer znaju što bi bilo da one nisu tamo raspoređene. Ni mi se nismo bunili što
je tijekom agresije na Hrvatsku kod nas bio raspoređen, primjerice, jordanski
bataljun. Niti jedna nova članica nije bila metom terorističkih napada, dok
su metom bile islamske zemlje koje nemaju veze s NATO-om poput Egipta i Saudijske
Arabije. Kod terorizma nema pouzdanih pravila niti stopostotnoga imuniteta.
Osam od deset turistički najjačih država svijeta članice su NATO-a, mislim da
sam time dovoljno rekao. Osim neizravnoga poticaja turizmu zbog percepcije zemlje
kao sigurnoga odredišta, jer se nalazi u krilu NATO-a, postoje konkretni pokazatelji
skladnoga odnosa NATO-a i turizma. Na primjer, prošle je godine Biograd na račun
domaćinstva najveće godišnje NATO civilne vježbe zaštite i spašavanja (koja
se održala u svibnju) zabilježio najveći rast dobiti u predsezoni. Tradicionalni
koncept NATO baza u Europi napušta se jer za veliko koncentriranje vojnika više
nema potrebe. Vojna doktrina otišla je u smjeru razvoja malih, dobro uvježbanih
i mobilnih snaga koje se mogu brzo premjestiti na područje operacija. Dakle
vojnih baza u Hrvatskoj ne će biti jer nema nikakvoga vojnoga ili strateškoga
razloga da ih bude.
Hrvati sve više vjeruju NATO-u
- Hrvatska u travnju očekuje pozivnicu za ulazak u NATO. Iako se iz godine u
godinu kod Hrvata povećava broj onih koji pružaju podršku savezu, trenutno je
prema posljednjim istraživanjima ta podrška 51,5 posto. Gdje je Hrvatska po
toj podršci u odnosu na druge nove članice NATO-a u trenutku kada su se priključile
savezu?
= Potpora građana ulasku Hrvatske u NATO na razini je javne potpore koju je
uživala većina zemalja iz zadnjega kruga proširenja Saveza. Stabilan rast potpore
građana članstvu Hrvatske u NATO-u, koji možemo pratiti unatrag vise od godinu
dana, rezultat je povećanoga broja dostupnih informacija o tom vojno-političkom
savezu i prednostima koje članstvo u njemu donosi. Podrška građana ulasku Hrvatske
u NATO porasla je između ostaloga i radi brojnih javnih tribina i medijskih
prezentacija čije je održavanje započelo tijekom prošle godine, i još uvijek
traje, po svim hrvatskim županijama. Javne tribine imaju pozitivan učinak jer
se radi o atmosferi koja nije propagandna i koja same građane potiče na pitanja.
Takvu praksu izravnoga komuniciranja s građanima i s medijima nastavit ćemo
i dalje.
- Iako članak 5. Sjevernoatlantskoga ugovora napad na bilo koju zemlju
članicu tretira kao napad na cijeli Savez, a isto tako za svaku odluku je potreban
konsenzus, u slučaju da se u Hrvatskoj ponovi 1991. godina, vjerujete li da
bi Hrvatskoj bila pomoć odmah pružena ili bi se na koncu opet hrvatski narod
morao sam izboriti?
= Nikad se nitko nije usudio napasti članicu NATO-a i to je činjenica koja ovu
političko-obrambenu organizaciju čini najuspješnijom u svjetskoj povijesti.
Ulaskom u NATO Hrvatska dobiva zemlje saveznike koji su voljni doći joj u pomoć,
jednako tako kao što je Hrvatska voljna pomoći njima. Bez članstva u zajedničkom
klubu to politički pa onda ni vojno ne bi bilo izvedivo. Sustav kolektivne obrane
u NATO-u dizajniran je tako da svakoj zemlji pruži maksimalan prostor za primanje
i traženje vojne pomoći uz istovremeno postavljanje ograda od mogućih pokušaja
korištenja Saveza zbog partikularnih interesa. To je razlog da članak 5. nikad
u povijesti nije bio aktiviran, sve do 11. rujna, a i onda vise simbolički u
znak podrške SAD-u, a ne zbog stvarne potrebe. Hrvatskoj se iz vise razloga
ne može ponoviti 1991. godina, međutim, ukoliko postavljamo hipotetsko pitanje
onda treba znati da nijedan rat ne počinje „iz vedra nebaquot, već mu prethode
određene političke i ekonomske pripreme. U svim tim fazama NATO bi djelovao
diplomatski, ekonomskim mjerama, obavještajnim aktivnostima i učinio mogućnost
napada na svoju članicu „nemogućom misijomquot za svakoga napadača. Poduzimanje
vojnih mjera bila bi krajnja konzekvenca kojom bi NATO zapravo branio i sebe
i svoj dignitet, a ne samo napadnutu članicu. U tu spremnost NATO-a ne treba
sumnjati.
Ništa ne gubimo članstvom u NATO-u
- S obzirom da NATO nije samo vojni savez i da nakon propasti Varšavskoga pakta
ima i sve otvoreniju političku ulogu u svijetu, kako biste skepticima koji se
pozivaju na slučaj Srebrenice, objasnili neuspjeh UN-a i NATO-a u spomenutom
slučaju?
= NATO nije svjetski ni europski policajac nego obrambena organizacija svojih
članica. Dakle NATO nema nikakvu obvezu učiniti bilo što za bilo koju treću
stranu. Usprkos tome, on se u određenim slučajevima angažira na poziv UN-a kada
UN smatra da bi u svrhu postizanja mira i sigurnosti trebalo iskoristiti političke
i vojne sposobnosti kojima NATO raspolaže. Nemojte zaboraviti da je prva borbena
intervencija NATO-a u njegovoj povijesti bila upravo rušenje srpskih zrakoplova
u BiH čime je potaknuo prestanak oružanih sukoba i početak političkoga procesa.
Na kraju, tragedija u Srebrenici ubrzala je političku odluku o jačanju uloge
NATO-a u Bosni i Hercegovini, ali i na Kosovu i u Afganistanu.
- S obzirom da je ulazak u NATO izvjesna činjenica, ukratko što Hrvatska
dobiva, a što gubi u tom savezu?
= Članstvom u NATO-u Hrvatska ništa ne gubi jer inače u njega ne bi ulazila.
Članstvo u Savezu Hrvatskoj je potrebno iz sigurnosnih, političkih i ekonomskih
razloga. Sigurnosno gledano, NATO je najbolja i najisplativija polica osiguranja
za budućnost. Ne samo zbog toga što bi nam u slučaju napada na Hrvatsku pomogli
naši saveznici, nego i zbog mogućnosti koje članstvo u suvremenom vojnom savezu
pruža za usavršavanje vlastitih vojnih sposobnosti. Nadalje, NATO je politički
forum koji okuplja SAD, najveće europske zemlje i nama susjedne zemlje. U takvom
kontekstu, nazočnost Hrvatske za stolom gdje se raspravljaju problemi od njezina
interesa objektivna je potreba i dodatno jamstvo hrvatskom suverenitetu. I na
kraju, kad govorimo o članicama NATO-a ne smijemo zaboraviti da se radi o krugu
država koje u svojim rukama drže polovicu svjetskoga gospodarstva, da su te
zemlje najveći investitori na svijetu te da Hrvatska ima jasan i ekonomski motiv
za članstvo u tom klubu.
