Koliko god se visoko popeli u hijerarhiji Ministarstva vanjskih poslova, bivši veleposlanici obično se hoće vratiti svom starom poslu. Državnom tajniku u MVPEI-ju Hidi Biščeviću to je pošlo za rukom pri kraju mandata. Iako se neko vrijeme činilo da će otići u koju od europskih prijestolnica, u međuvremenu su se stvari promijenile i Biščeviću se otvorila posve nova šansa. Postao je prvi glavni tajnik Vijeća za regionalnu suradnju sa sjedištem u Sarajevu. Nimalo mu se, međutim, ne sviđa kad ga zovu "šefom Balkana".Biščević je ušao u hrvatsku diplomaciju u njenim začecima, kad su vanjskopolitički novinari još visoko kotirali, aprofesionalne diplomate moglo se izbrojiti na prste. Iz novinarske sfere uspješno se prebacio u diplomaciju pa je u međuvremenu bio veleposlanik u Ankari i Moskvi. Od 2003. godine je državni tajnik u MVP-u, vrlo angažiran na osjetljivim odnosima sa susjedima i obvezno u pratnji premijera za njegovih službenih boravaka u inozemstvu.
- Kad je nastala ideja da države jugoistoka Europe institucionaliziraju svoju suradnju i uspostave stalna regionalna tijela?
= Ta je ideja nastala prije nešto više od dvije godine, kad se počelo razmišljati što učiniti nakon što se ugasi Pakt o stabilnosti. Pakt ima "rok trajanja" do veljače 2008. prema dogovoru Europske komisije i zemalja potpisnica. Europska komisija je tada počela razmišljati koji bi novi institucionalni mehanizam omogućio nastavak suradnje tih zemalja. U međuvremenu je došlo do promjena u političkim odnosima u jugoistočnoj Europi s obzirom na to da je razdoblje rata i nestabilnosti završeno i da sve zemlje napreduju prema EU i NATO-u.
-Ne bi se moglo reći da i Srbija napreduje prema tim asocijacijama.
= U načelu, sve zemlje jugoistočne Europe napreduju. Dvije su zemlje, Bugarska i Rumunjska, u međuvremenu postale članice EU i NATO-a. Grčka je članica otprije, Turska je "stara" članica NATO saveza, a došla je i do statusa kandidata te do otvaranja pregovora s EU. Hrvatska je također već duboko u pregovorima, Crna Gora napreduje u institucionalnom smislu, BiH, uza sve teškoće s unutrašnjim ustrojem, napreduje. Čak i Srbija napreduje i nadam se da će uspješno proći kroz ovo važno razdoblje povijesne katarze i okretanja budućnosti.
- Bojite li se da bi se radikalizam iz Srbije mogao preliti i u Hrvatsku?
= Nema nikakve opasnosti da se eventualna radikalizacija političke scene u Srbiji prelije na bilo koju zemlju u ovom dijelu Europe jer je to prije svega pitanje unutrašnjeg odnosa snaga u Srbiji. Srbija više nema mogućnosti da unutrašnje dileme o karakteru vlastite države rješava izvan Srbije. Srbija se sada napokon mora suočiti sa sobom.Ostavimo li po strani pitanja o formiranju vlade, posrijedi je zapravo borba za profil zemlje u 21. stoljeću. Kad pogledate malo šire, vidjet ćete sličan proces u drugim zemljama, koje se također pokušavaju profilirati za vrijeme koje dolazi. Aktualna zbivanja u Turskoj, na primjer, ili u Ukrajini također su dio borbe za buduće mjesto tih zemalja. Nije, dakle, riječ o izoliranom slučaju, nego o dovršetku demokratske revolucije što je početkom 90-ih zahvatila cijelo područje od Baltika do Jadrana donijela silne promjene u karakterima zemalja, naravima režima, institucionalnim odnosima s EU. Neke zemlje imaju s tim problema zbog svojih tradicija i dnevne politike, ali u osnovi je doista riječ o dovršetku demokratske revolucije u Europi.
- Smjer tih promjena više nije jedinstven kao što je bio početkom 90-ih. Entuzijazam prema Europi je u nekim novim članicama splasnuo, neke su zaustavile unutarnje reforme... Europa i europski standardi kao da više nisu"in".
= Zemlje koje su bile u Varšavskom savezu imale su lakši put, a veću energiju i potencijal za priključenje Uniji. Za te je zemlje u postsovjetskom pejsažu postojao veći politički i sigurnosni interes EU i NATO-a. Prostor bivše Jugoslavije, koji je i formalno u blokovskoj podjeli stajao negdje između, prema EU ima dulji i teži put. U zemljama koje su imale lakši i brži put sad dolazi do zakasnjele reakcije. To se, na primjer, vidi kroz porast nacionalizama u nekim drugim državama. Te su zemlje brzo riješile institucionalna pitanja, ali sadržajne i strukturne promjene nisu dovršene.
- Vrijedi li to i za Hrvatsku?
=Izuzmemo li Sloveniju, koja je zbog različitih povijesnih i drugih okolnosti bila zaseban slučaju u procesu raspada Jugoslavije, pogledamo li tko je s kakvim rezultatima izašao iz raspada bivše države nakon četiri rata što su se vodila na ovom prostoru, tko jedini čvrsto stoji na nogama? Hrvatska. Sve su druge zemlje u određenim problemima.
- Kako se Srbija drži unutar Procesa suradnje u jugoistočnoj Europi s obzirom na to da Beograd nije prihvaćen kao sjedište, nego Sarajevo i s obzirom na to da je Hrvatska dobila mjesto glavnog tajnika Vijeća?
= Srbija surađuje. Sve bi drugo bila neka samoizolacijska politika. Nitko ne može funkcionirati u Europi bez suradnje pa ni u ovom njenu "polusivom" dijelu. Političke elite mogu zbog postotka birača jedno vrijeme održavati vlast na politici otpora i samodostatnosti, ali to ne može dugo funkcionirati.
- U kojoj je mjeri međunarodna podrška regionalnoj suradnji u ovom dijelu Europe motivirana činjenicom da je to područje važno za tranzit energenata?
= U Procesu suradnje politički je dijalog važan element. No čak i kad za pet ili 15 godina sve te zemlje budu u EU, opet će postojati potreba za regionalnom suradnjom, kao što ta potreba postoji u krugu nordijskih, baltičkih i crnomorskih zemalja. Baltičko je vijeće nastalo zbog sigurnosnih motiva. Crnomorsko vijeće za suradnju je nastalo radi korištenja gospodarskih potencijala u kontekstu raspada Sovjetskog Saveza. SEECP je nastao kao nasljednik Pakta o stabilnosti u kontekstu raspada i ratova na području bivše Jugoslavije. U idućem razdoblju ključni će element biti gospodarski razvoj ovog dijela Europe. Naš primarni posao neće biti da sami rješavamo kosovsko ili neko drugo preostalo političko pitanje, nego da se koncentriramo na razvojne projekte u regiji. Zemlje SEECP-a leže na pet mora i tako su smještene da energetika i infrastruktura dobivaju sve veću važnost za budući razvoj.
- Premijer Sanader želi u regionalnu suradnju uključiti i Ukrajinu. Nije li to presmjelo s obzirom na ruske interese?
= Posljednjih smo tjedana dobili prijedloge Ukrajine da već na konferenciji u Zagrebu bude prisutna u SEECP-u. Ukrajina je zainteresirana i za CEFTA-u i za SEECP. Naravno, mora se voditi računa o unutrašnjem odnosu snaga u Ukrajini. Drugo, mi moramo voditi računa o politici EU. Zato premijer govori o želji, o tome da bi bilo dobro da se Ukrajina priključi.
- Dolazi li ruski predsjednik Putin u Hrvatsku?
= Postoje naznake da bi Putin mogao doći potkraj lipnja u Hrvatsku, u sklopu inicijative predsjednika Mesića da se održi mini energetski summit zemalja jugoistočne Europe i Rusije.
-U šali vas već zovu "šefom Balkana", ali u zbilji biste mogli postati jedan od politički najutjecajnijih u regiji?
= To bi stvarno bilo pretjerano reći. Tajnik Vijeća za suradnju samo je koordinator između želja i planova vlada koje određuju svoje individualne prioritete. Nemojmo zaboraviti, Vijeće za suradnju operativno je tijelo Procesa za suradnju. Vijeće za suradnju i glavni tajnik izvršni su organi, a odluke o tome što zemlje žele u energetici, infrastrukturi, obrazovanju, donose se na summitima šefova vlada i država.
- Koliki će administrativni aparat opsluživati Vijeće za suradnju?
= Pretpostavlja se da će u administraciji Vijeća za suradnju raditi od 20 do 30 ljudi. Ono što sad neposredno slijedi jest šestomjesečni period tranzicije između Pakta o stabilnosti, uspostave novog ureda u Sarajevu i postupnog prijenosa ovlasti na Vijeće.
- Tko će vas naslijediti na mjestu državnog tajnika u MVP-u, s kojeg ste pokrivali, na primjer, granične sporove sa susjedima?
= Teško bih mogao u ovom trenutku o tome govoriti jer je preda ninom u najmanju ruku nastavak rada na ovom poslu i priprema za novu dužnost.
Rješenje ZERP-a
- Hoćete li za sobom ostaviti kakav pomak u razgovorima s Italijom u vezi sa Zaštićenim ekološko-ribolovnim pojasom te sa Slovenijom o granici?
= U oba slučaja obavljaju se diplomatski i stručni razgovori. Postoje određeni pomaci. Mnoga su pitanja razjašnjena s Italljom i s Europskom komlsijom i čini mi se da idemo prema rješenju.
- Sto znači Janšin dolazak u Zagreb?
= To je, uz ostalo, znak osobnog prijateljstva dvojice premijera i njihove spremnosti da u ovom trenutku održavaju kontakte radi napretka u međudržavnim odnosima. To je prilika i da se nakratko razgovara o zajedničkoj sjednici dviju vlada.
Mobitel je čak štetan
- U diplomaciji ste petnaestak godina. Ne čini li vam se da je najveću revoluciju u diplomaciju u tom razdoblju unio mobitel? Premijeri se dopisuju SMS-ovima. Kome još trebaju veleposlanici?
= Današnja diplomacija i ona otprije petnaest godina vrlo su različite. Premijeri međusobno izravno komuniciraju mobitelima pa ponekad ni ministri ne znaju što su se dogovorili njihovi šefovi. Katkad ministri komuniciraju, a da o tome ne znaju veleposlanici. Globalizacija je donijela takvo ubrzanje i u diplomatskoj komunikaciji da se čini kako je mobitel čak i štetan. Ponekad čovjek ima potrebu i da ne odgovori na poziv, da se skrije pred nekim pitanjima, ali to jednostavno nije moguće. S te strane, mobitel onemogućuje diplomatsko taktiziranje, ali svi tako funkcioniraju i tome se treba prilagoditi. Dobra je strana mobitela to što omogućavaju da se neka pitanja brzo riješe, čak brže nego što bi o njima uspjeli doznati mediji .
