Državni tajnik Ministarstva vanjskih poslova Hido Biščević slovi kao osoba kojoj premijer Ivo Sanader poklanja najviše povjerenja kada je u pitanju vanjska politika. Za sebe, međutim, tvrdi da nema ministarskih ambicija jer njegovu karakteru više odgovara rad u sjeni. Rješavanje osjetljivih pitanja sa susjednim zemljama jedna je od njegovih glavnih zadaća u Ministarstvu, a u razgovoru za Magazin objašnjava pozadinu pojačanog pritiska susjednih zemalja na Hrvatsku.
- Posljednjih nekoliko mjeseci stječe se dojam da se u susjedstvu odnosi kompliciraju. Brine li vas to komešanje susjeda oko Hrvatske?
= Ta vrsta “komešanja” u bilateralnim odnosima pojedinih zemalja tijekom pregovora o pristupanju Uniji bila su prisutna i tijekom posljednjeg kruga proširenja EU. Naravno, hrvatski slučaj je poseban i utoliko što smo mi, nakon Slovenije, zapravo prva zemlja s prostora bivše Jugoslavije koja je otvorila pregovore i koja, dakle, po prirodi stvari, u pregovarački proces unosi, ne svojom krivnjom, i mnoga naslijeđena i neriješena pitanja iz procesa raspada te bivše države.
- Slovenski premijer Janez Janša ističe da Slovenija nije dobila konkretan hrvatski prijedlog arbitraže. Slažete li se s njegovom ocjenom da će do pomaka u rješavanju tog pitanja doći tek onda kada Slovenija preuzme konkretnu inicijativu?
= Teško je u ovim okolnostima javno komentirati izjave premijera susjedne zemlje. Međutim, arbitraža ima svoje pretpostupke. Naravno, da bi se oni pokrenuli, potreban je prvi korak - politički dogovor da se prihvaća arbitraža. Potom slijedi predarbitražni postupak unutar kojeg se dogovara odabir međunarodnog pravosudnog tijela koje će arbitražu voditi te što je predmet i sadržaj arbitraže. Tada bi slijedilo formaliziranje tih dogovora u odgovarajući sporazum. No, u ovom trenutku, s obzirom na sve okolnosti i političke posljedice sadašnjeg stanja, smatram da bi već samo opredjeljenje za taj postupak donijelo golemo rasterećenje u našim odnosima.
- Pomaže li Hrvatskoj činjenica da su i predsjednik EP-a Pöttering i izvjestitelj za Hrvatsku Swoboda naveli arbitražu kao rješenje spora?
= To je važan napredak za Hrvatsku. I sami smo u bilateralnim kontaktima slovenskoj strani ukazivali da predsjedanje Unijom donosi specifičnu odgovornost, koja je svakako daleko od jednostranih očekivanja koja, kako se čini, postoje barem u dijelu slovenske političke javnosti. Sa slovenskom stranom sada nastavljamo dijalog kako bismo riješili to pitanje, ali i ostala otvorena pitanja.
- Najnoviji prigovor Slovenije je da po pitanju nekretnina Hrvatska ne poštuje reciprocitet i nije otvorila svoje tržište nekretnina Slovencima iako su oni još prošle godine to napravili.
= To je pitanje u završnoj proceduri. Nakon zakona kojim je slovensko tržište nekretnina otvoreno i građanima zemalja kandidata za članstvo u EU, dakle i Hrvatskoj, primili smo i proučili njihovu notu. Bilo je nekoliko primjera gdje sudska praksa u Sloveniji nije slijedila logiku tog zakona, ali prije nekoliko tjedana dobili smo dokaze da je to ispravljeno te uvjeravanja da će se na sve hrvatske građane primjenjivati zakon o slobodnom pristupu nekretninama. Hrvatska će dosljedno ispunjavati svoje obveze iz pristupnih pregovora, u ovom slučaju glede slobode protoka kapitala, na osnovi reciprociteta. Riješili smo to nedavno s Italijom, takav sustav imamo već s gotovo svim članicama Unije. Slovenija po tome nije specifična.
- U kojoj su fazi razgovori s Italijom i Slovenijom o primjeni Zaštićenog ekološko-ribolovnog pojasa i u kojoj mjeri otvaranje pregovora o ribarstvu ovisi o tom dogovoru?
= S partnerima i susjedima nastojimo naći modalitet optimalne primjene ZERP-a u Jadranu na načelu nediskriminacije i s temeljnim ciljem zaštite Jadrana. Nediskriminacija znači da će u hrvatskom dijelu Jadrana ista prava i zabrane imati hrvatski ribari kao i ribari zemalja EU. Pripremili smo nekoliko konkretnih prijedloga. Oni prije svega polaze od stupnja ugroženosti ribljeg fonda u pojedinim dijelovima ZERP-a. Uvjeren sam da se u jednom “tihom” diplomatskom i stručnom radu mogu osigurati uvjeti za početak primjene ZERP-a.
- Hrvatskoj regionalnoj politici Kosovo će biti novi izazov. Kakav razvoj događaja predviđate u vezi s tim pitanjem?
= Kosovski problem, koji ima svoju dugu povijesnu dimenziju, u suvremenom je obliku ipak na neki način naslijeđe Miloševićeva režima u Srbiji i upravo zbog tadašnje politike, nakon rušenja režima i odlaska Miloševića u Haag, upravo zbog te politike Kosovo u realnom životu živi izvan Srbije već više od desetljeća i pol. Znajući koliko je to osjetljivo pitanje i za Srbiju i za kosovske Albance, mi kao susjedi vodimo se principom da nam je prihvatljivo sve oko čega se Beograd i Priština mogu dogovoriti. Danas je središnje, barem medijsko pitanje hoće li doći do veta u Vijeću sigurnosti UN-a. Sve europske sile, uključujući i Rusiju, trebale bi ostati jedinstvene i naći rješenje koje će održati onaj pristup koji se dosad očitovao kroz rad Kontaktne skupine za Kosovo.
- Iduće godine postajemo članicom NATO-a. Snage NATO-a bit će i dalje na Kosovu, hoće li i hrvatski vojnici tamo?
= U načelu, ne očekuje se da susjedi sudjeluju u takvim mirovnim operacijama. Trenutno smo tamo s devet policajaca u policijskoj mirovnoj misiji. Status Kosova neće se rješavati preko noći, očito će na djelu biti dulji proces, premda očito ne i vremenski nedogledan. I u tom razdoblju mi, kao i drugi susjedi, zbog naših bilateralnih odnosa i zbog interesa da jačamo potencijale mira, dijaloga i suradnje u ovom dijelu Europe, moramo voditi politiku solidarnosti, odmjerenosti i uravnoteženosti. Dakako, na crti naših strateških opredjeljenja da budemo dijelom zajedničke europske vanjske i sigurnosne politike.
- Većina se stručnjaka slaže da je konačno rješenje statusa Kosova nezavisnost. U kojem će trenutku Hrvatska priznati samostalnost Kosova?
= Potrebno nam je, rekoh, jedinstvo međunarodne zajednice po tom pitanju. Eventualne rascjepe i razlike uz ostalo osjećali bismo i mi u regiji. Iskreno, ne mislim da bi bilo dobro doći do situacije individualnog opredjeljivanja glede priznanja Kosova, ako bi došlo do jednostranog proglašenja nezavisnosti. Mislim da svi, pa i Priština, trebaju voditi računa o činjenici da je rješavanje pitanja Kosova, uključujući status, od samog početka bio jedan međunarodni projekt i da taj međunarodni aspekt treba do kraja ostati u igri. Dodatno, za nas je od iznimne važnosti i jedinstven stav Sjedinjenih Država i Europske Unije.
- Kako doživljavate ideju Vuka Draškovića da se uspostavi regionalni fond za obeštećenje svih žrtava ratova na području bivše Jugoslavije?
= Nema supstituta za pravdu. Nema nikakva dugoročna dobra u izbjegavanju odgovornosti. U ovom slučaju riječ je o pokušaju izbjegavanja odgovornosti. Ako pitanje suradnje s Haagom ili suočavanja s ratnim zločinima pokušavate smjestiti u neku komisiju ili fond, onda je jasno da se tu radi o nedostatku volje za suočavanje sa stvarnom istinom o povijesnom kontekstu, a zločini su ionako uvijek individualni.
- S BiH, čini se, također ne uspijevamo riješiti otvorena pitanja. Među njima su sporazum o Luci Ploče, sporazum o granicama i most kopno - Pelješac. S čim konkretno Sanader ide u Sarajevo krajem mjeseca?
= Nadam se da će s bosanske strane biti riješeni problemi kako bi se, na primjer, potpisao sporazum o imovinsko-pravnim odnosima. Za potpisivanje je pripremljen i sporazum o dvojnom državljanstvu, kao i sporazum o zajedničkom nadzoru državnih granica. Idejni prijedlog novog sporazuma o Luci Ploče bosanskoj je strani već predočen i predviđa status najpovlaštenije nacije, po uzoru na slične primjere u Europi, da spomenem samo češko korištenje luke Hamburg itd. Osobno, izuzme li se nešto što bih nazvao “političkom mitologijom”, ne vidim razloga da se ta pitanja ne riješe pragmatično, na suvremeni način, izvan konteksta “uzajamnih uvjetovanosti.”
- A most?
= Opet politika i nepotrebna “politička mitologija”. Sve se svodi na poštivanje dvaju prava. Prava BiH na neškodljiv prolaz do otvorenog mora i prava Hrvatske da poveže dva dijela svojega teritorija. Postupno, mislim da se stvari svode na pravu mjeru i dogovor.
- Prema vašim procjenama, koliko će trebati godina da Hrvatska sa susjedima riješi osnovna sporna pitanja, granice i imovinu?
= Koliko godina? Ne znam, nitko ne zna. Pa ipak je riječ o raspadu države koja je trajala gotovo cijelo jedno stoljeće, k tomu još i o raspadu u ratnim uvjetima. Budimo svjesni, riječ je o jednom od politički najtežih i pravno najsloženijih procesa u suvremenoj europskoj povijesti. Nema idealne situacije u međunarodnim odnosima, nema ni za nas “kraja povijesti”. Možda nije sve u tzv. konačnim rješenjima, nego u konačnom shvaćanju da je sve u razgovoru i dogovoru.
- Koliko je važna činjenica da se prvi put 2009. godina u institucijama EU spominje kao ciljna godina za hrvatsko članstvo u Uniji?
= Ohrabruje način na koji je prošlog tjedna u Bruxellesu primljen premijer Sanader te inicijativa da Europski parlament prvi put spomene 2009. kao datum prijema Hrvatske. I tu je Hrvatska poseban slučaj, jer je u posljednjem velikom krugu proširenja situacija bila takva da su zemlje kandidati četiri godine unaprijed znale kojeg datuma će biti primljene u EU. Naravno, ne bi bilo dobro sada uzeti to zdravo za gotovo i “otići na godišnji odmor”. Pred nama je ogroman i zahtjevan posao. Nema tu unaprijed zajamčenih uspjeha.
- Je li za pripremu Hrvatske ključna ova godina?
= Da, apsolutno je ključna 2007. jer u njoj imamo izbore. Prirodno, izbori uvijek otežavaju i usporavaju svake pregovore. Ali moramo nastaviti s reformama kako bismo zadržali nužnu dinamiku pregovora. Lijepo je dobiti izbore, ali još je važnije dobiti Hrvatsku kakvu glavnina hrvatskih građana želi, zaslužuje i očekuje. Mislim da je ova vlada u tom pogledu, nastavljajući snažno na rezultatima prethodnih, napravila ogroman proboj, pa bih se usudio reći i da je europsko spominjanje 2009. godine posredno i poruka da posao treba nastaviti i dovršiti. Zato, bez obzira na izbore, moramo održati političko jedinstvo u saborskom Nacionalnom odboru za praćenje pregovora i pokazati da znamo razlikovati neposredne, stranačke izborne ciljeve od strateških interesa zemlje.
- Imate li ambicija u idućem mandatu postati ministar vanjskih poslova?
= Ne. Ni u idućem mandatu Vlade niti ikada. Nemam takvih ambicija. Petnaest godina, koliko se bavim ovim poslom, uvjerilo me da čovjek može puno napraviti za svoju zemlju i kada nije na vidljivim mjestima. Ponekad čak i više. S tom sam idejom, u teško vrijeme rata u BiH, prihvatio veleposlanički mandat u Turskoj kako bih radio na tome da nam ta zemlja bude partner i saveznik. Kada je počeo proces normalizacije odnosa sa Srbijom, s istom sam idejom otišao na mandat u Moskvu. Čini mi se da rezultati potvrđuju da je ponekad bolje raditi u sjeni, nego biti pod glavnim reflektorima.
Energetski pravci obilaze Hrvatsku
- Možete li razjasniti kakva je trenutno situacija oko posjeta premijera Sanadera Moskvi i hoće li mu nakon susreta s Bushem poći za rukom sastati se i s Putinom?
= Pa, moj prvi odgovor je…pitanje pristojnosti. Ne možete ići u goste, ili razgovarati javno da ćete ići ili želite ići u goste ako nemate poziv. Znači, formalnog poziva još nema. Ali, o susretu se razgovara…prije svega, zato što je Rusija za nas važan partner, zato što je današnja Rusija uvaženi partner u međunarodnoj zajednici općenito i zato što je ona dio te nove jedinstvene Europe koju svi želimo. Nama je iz političkih, gospodarskih i energetskih i drugih razloga stalo do razvijanja i jačanja odnosa s Rusijom.
- Družba Adrija jedno je od neriješenih pitanja razvoja tih odnosa.
= Kad bi se hrvatsko-ruski odnosi svodili na pitanje Družba Adrije, kako se ponekad čini iz novinskih naslova, bilo bi žalosno. Ruskoj strani je jasno rečeno da u ovom obliku u kojem projekt Družba Adrija postoji imamo objektivnih poteškoća da ga prihvatimo i oni su potvrdili da za to imaju razumijevanje. Prijedlog da idemo s produženjem naftovoda prema Sloveniji i Italiji, te izravno povezivanje s rafinerijom u Trstu i preko njega sa zapadnoeuropskim rafinerijsko-naftovodnim sustavom je još na stolu. Upravo ovih dana idem u Rim i među ostalim bit će razgovora i o tome.
Kad već govorimo o energetskim pravcima, Hrvatska se nalazi usred Europe, na položaju koji u današnjoj energetskoj politici EU-a ima izuzetno velike potencijale i mi se ne možemo praviti da tih potencijala nemamo. Trebali bismo učiniti više da te geoekonomske potencijale Hrvatske koristimo. Može se, naravno, stjecati kratkoročne bodove u nekoj neupućenoj javnoj raspravi i govoriti, kako mnogi čine, mi ne želimo ovaj, mi ne želim onaj transportni pravac…ali, oni u međuvremenu idu oko Hrvatske. To je pitanje nacionalne sigurnosti i razvitka. Sve stranke žele stopu rasta od sedam ili osam posto, ali to znači da trebamo dvostruko više energije nego što je trenutno uvozimo. Pojednostavit ću do kraja kad nemate nafte u zemlji, sljedeća najbolja nafta vam je u naftovodu.
