O tome je li Vatikan od početka bio sklon brzom priznavanju Republike Hrvatske, ali i o ozračju tih dana te o svome lobiranju za Hrvatsku dok je formalno bio zadnji veleposlanik Jugoslavije pri Svetoj Stolici, govori Ivica Maštruko, jedan od najistaknutijih hrvatskih diplomata, u povodu 15. obljetnice međunarodnoga priznavanja Hrvatske.
=Kao veleposlanik Jugoslavije pri Svetoj Stolici, predao sam vjerodajnice papi Ivanu Pavlu II. 1989. godine i bio sam na toj dužnosti do kraja 1991. godine kao predstavnik Jugoslavije u Vatikanu – kaže Maštruko. – Kad je sredinom 1991. godine Hrvatska od jugoslavenskih diplomata koji su bili Hrvati zatražila da joj budu na raspolaganju, to nisam učinio javno, i to zbog dogovora s Franjom Tuđmanom, koji je tražio da ostanem na mjestu ambasadora Jugoslavije pri Svetoj Stolici.
-Znači da ste na neki način bili oficir za vezu Hrvatskoj pri Svetoj Stolici, iako ste formalno bili jugoslavenski ambasador, i da ste u dogovoru s hrvatskim vodstvom tajno radili za Hrvatsku.
=Točno tako. Bio sam jugoslavenski ambasador, a u džepu sam imao dokument koji je potpisao predsjednik Tuđman i kojim me imenuje za opunomoćenog predstavnika RH pri Svetoj Stolici i u Italiji. Dogovorili smo se da taj dokument uporabim kad bude vrijeme za to.
-Jeste li uporabili taj dokument i kada?
=Kada me krnje Predsjedništvo SFRJ, njih četvorica, razriješilo s mjesta veleposlanika, s dokumentom, koji mi je potpisao Tuđman, otišao sam u Tajništvo Svete Stolice i zapitao priznaju li odluku nelegitimnog Predsjedništva Jugoslavije. Odgovoreno mi je da su dobili notu iz Beograda, od Saveznog sekretarijata za vanjske poslove, koja je uručena nuncijaturi u Beogradu, i da u formalnom obliku nema prepreke da moje razrješenje bude prihvaćeno. Međutim, kad sam im pokazao papir sa svojim imenovanjem za opunomoćenog predstavnika RH u Vatikanu, rekli su da im je drago da to znaju, ali da to nema nikakvu formalnu težinu.
-Ali ste ipak, prema dogovoru s Tuđmanom, ostali u Rimu?
=Točno, jer sam se zakleo da ću ostati dok ne postavim ploču veleposlanstva Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici. U tom kontekstu zatražio sam diplomatsku zaštitu, bez obzira na to što više nisam bio ambasador, i time sam si osigurao diplomatski imunitet na području Svete Stolice. U međuvremenu je Vatikan priznao Hrvatsku, a ja sam, koristeći se dokumentima i pečatima, kao ambasador Jugoslavije, pred talijanskim vlastima otišao na poštu, u stambenu upravu i vodovod te prebacio rezidenciju na Republiku Hrvatsku. I onda sam 13. siječnja 1991., kad je Vatikan, dva dana prije ostalih, priznao Republiku Hrvatsku, ploču s natpisom Hrvatsko veleposlanstvo, iako u tom trenutku nismo još bili uspostavili diplomatske odnose s Vatikanom, postavio na zgradu.
-Možete li opisati kakvo je ozračje tada bilo u Vatikanu. Kakvi su bili vaši odnosi s Touranom?
=Do kraja lipnja 1991. godine, odnosno do onog kratkog rata u Sloveniji, u formalnim istupima Vatikana tražilo se zadržavanje jedinstva bivše države. Tek nakon rata u Sloveniji dolazi do javne promjene i značajnijeg zaokreta, da bi u rujnu te godine simpatije prema nezavisnosti Hrvatske i Slovenije bile potpuno naglašene. Kad je potkraj studenoga Vatikan tražio od veleposlanika zemalja članica KESS-a (sadašnjeg OESS-a) da se očituju o njihovu prijedlogu za priznavanje Slovenije i Hrvatske, do Božića 1991. nije bilo jače potpore tom prijedlogu. Čekao se ministarski sastanak EZ-a, koji je održan 16. prosinca 1991., i onda se Vatikan odlučio za priznanje 13. siječnja 1992. godine.
-Budući da je hrvatska javnost vrlo zahvalna Vatikanu što nas je prvi priznao, je li opravdano to uvjerenje koje prevladava u Hrvatskoj?
=To što nas je priznao Vatikan sigurno je ubrzalo priznanje ostalih zemalja, a i aktivnost vatikanske diplomacije išla je u tom smjeru. Prema mojim informacijama, i njemačka diplomacija radila je u tom smjeru, pa čak i EU, kao institucija, bez obzira na pojedinačne stavove zemalja članica. No činjenica jest da se Vatikan u slučaju Hrvatske otklonio od uobičajenog ponašanja po kojem je ostale zemlje i njihovo priznavanje te uspostavu diplomatskih predstavništava obavljao s vremenskim odmakom, a u slučaju Hrvatske učinio je to prvi.
-Je li razlog takvu ponašanju Vatikana to što je papa Ivan Pavao II. bio sklon Hrvatskoj ili je u pitanju nešto drugo?
=Papa uvijek donosi konačne odluke, ali toj odluci prethodile su podrobne analize, i to kroz pravnu, političku i moralnu argumentaciju. Dokument o priznavanju nije puka odluka, nego sadržava sedam-osam stranica argumentirane analize i nije donesen ad hoc.
-A kako ste doznali da Vatikan 13. siječnja namjerava priznati Hrvatsku?
=Tog jutra sam na pola sata napustio rezidenciju, a u međuvremenu je nazvao mons. Nikola Eterović, koji je tada radio u Državnom tajništvu Svete Stolice, i kazao mojoj supruzi, koja je ostala u rezidenciji, da će točno u podne 13. siječnja biti emitirana odluka o priznavanju Republike Hrvatske. Kako je u to vrijeme bilo dosta lažnih dojava, nisam bio siguran da je s mojom suprugom razgovarao upravo mons. Eterović, pa sam ga nazvao da provjerim autentičnost informacije.
-Jeste li to odmah javili predsjedniku Tuđmanu?
=Naravno da sam mu javio da će u podne tog dana Vatikan objaviti odluku o priznavanju Hrvatske. Bio je sretan, ali je tražio da provjerim informaciju. Otišao sam odmah do Vatikana i vijest je bila točna, ali pod embargom do podne, no uspio sam dobiti kopiju i dokument sam poslao telefaksom u Ured predsjednika Republike Hrvatske Tuđmana, ali i predsjednika Republike Slovenije Milana Kučana. Odluka je emitirana točno u podne preko Radio Vatikana.
-Kako ste proslavili taj za Hrvatsku vrlo važan trenutak?
=U svojoj rezidenciji napravio sam feštu na kojoj su bili Inoslav Bešker, Silvije Tomašević, obitelj Poklepović, Ilija Mimica, novinar Tanjuga koji je 1991. izbačen iz te agencije. Bio je ondje još jedan sjajan čovjek koji je po nalogu ostao pomoćnik vojnog izaslanika u jugoslavenskoj ambasadi. Njegovo je ime Goran Kursar i cijelo vrijeme radio je za Hrvatsku, a kada su ga otkrili, prijetilo mu je uhićenje. Uz našu pomoć prebačen je u Hrvatsku i kasnije je sudjelovao u svim bitkama u Domovinskom ratu, a umirovljen je kao pukovnik HV-a.
-Nakon priznavanja stvari su bile jasnije. No što ste tada radili? Koji su bili vaši zadaci nakon što je Hrvatska međunarodno priznata? Je li uspostava diplomatskih odnosa išla sporo ili je bila munjevita?
=Nije išla sporo. Nekoliko dana nakon odluke o međunarodnom priznavanju Hrvatske išlo se na uspostavu diplomatskih odnosa. Uobičajen je put razmjena diplomatskih nota o uspostavi diplomatskih odnosa. U Vatikanu i pred institucijama Republike Italije obavljao sam te završne poslove. Potkraj siječnja ili početkom veljače 1992. godine javljeno mi je iz Ureda dr. Tuđmana da zatražim agreman za Ivu Livjanića koji je poslije postao prvi veleposlanik RH pri Svetoj Stolici, a istodobno sam za sebe zatražio agreman za prvog veleposlanika RH pri Republici Italiji. Nakon toga, u veljači, predao sam vjerodajnice talijanskom predsjedniku Francescu Cossigi, a Livjanić je početkom svibnja 1992. ušao u moju rezidenciju, koju sam uspio sačuvati.
-Budući da ste u Vatikanu stalno bili u nečijoj pratnji, jeste li zatražili audijenciju kod Svetoga Oca prije odlaska na mjesto veleposlanika RH pri Republici Italiji?
=Prije nego što sam predao vjerodajnice Cossigi, zatražio sam privatnu audijenciju, tako da se oprostim od Svetoga Oca Ivana Pavla II. i da mu zahvalim na svemu što je učinio. Ubrzo sam dobio termin i zajedno sa suprugom Vesnom oprostio sam se s njime. Poslije sam mu bio u pratnji pri njegovu posjetu Republici Hrvatskoj, a sreli smo se i kada sam bio veleposlanik RH u Sloveniji.
-Možete li nam otkriti barem neku crticu iz tog zadnjeg službenog primanja kod Ivana Pavla II.? Je li vam rekao što posebno?
=Tom mi je prigodom rekao: “Eto, odlazite na višu dužnost”, aludirajući na moje veleposlaničko mjesto pri Republici Italiji. Zatečen, pristojno i kurtoazno podilazeći mu, kazao sam: “Sveti Oče, mislio sam da je najveća čast biti veleposlanik pri Svetoj Stolici.” Na to je on, nasmijavši se, odmahnuo rukom i rekao: “Ma, veleposlanici pri Svetoj Stolici nemaju toliko posla.” Tada mi je uručio i Orden velikog križa.
-Jeste li u to vrijeme kontaktirali s hrvatskom zajednicom u Rimu kao i sa Zavodom svetog Jeronima? Jeste li imali njihovu potporu, jer među njima ima osoba koje su cijenjene u talijanskoj javnosti?
=S nekima od njih imao sam izvrsne kontakte, a s nekima sam i prijateljevao. S obzirom na to da sam nekad radio u novinarstvu, imao sam izvrsne kontakte s novinarima i dopisnicima. Svaki moj izlazak u centar Rima završavao je u klubu u kojem su se okupljali inozemni novinari. Zahvaljujući tome dao sam i više intervjua inozemnim dopisnicima iz Rima. Mnogi Hrvati koji žive u Rimu lobirali su za hrvatske interese. Među tim ljudima istaknuto mjesto imala je Simona Šandrić-Gotovac, poznata kardiologinja s Gemellija, supruga pokojnoga Vlade Gotovca, s kojim sam se tih godina susretao u Rimu tijekom njegovih posjeta supruzi. Bio sam u sjajnim odnosima s hrvatskim svećenstvom u Rimu i problem osobne komunikacije nije postojao, a ono je znalo moja stajališta. Bio sam i slične struke jer sam profesor sociologije religije, a znao sam i za aktivnosti kardinala Franje Kuharića.
Tih mjeseci često sam bio u Vatikanu
Bio sam u pratnji Gligorova, Izetbegovića i Kučana pri njihovim posjetima Svetom Ocu. Spazivši me treći put u kratkom vremenu, u pratnji Milana Kučana, papa mi je u šali dobacio: “Što vi tu radite? Pa vi niste Slovenac.” Uzvratih mu: “Vaša Svetosti, nisam Slovenac, već sam u pratnji predsjednika Kučana i obećavam da više neću dolaziti, osim možda još jednom.” Upitno me pogledao dok sam pokušavao objasniti da još jedino mogu doći u pratnji Slobodana Miloševića, ali da je to malo vjerojatno. Samo se osmjehnuo i nastavio razgovarati s Kučanom.
Maštruko danas veleposlanik u Rumunjskoj
Veleposlanik Republike Hrvatske u Rumunjskoj Ivica Maštruko sveučilišni je profesor sociologije religije, a početkom devedesetih bio je ambasador Jugoslavije pri Svetoj Stolici. Prvi je veleposlanik Republike Hrvatske u Italiji, zatim u Malti, u Grčkoj i Armeniji te Sloveniji. Bio je savjetnik predsjednika Republike Hrvatske i saborski zastupnik.
