Najnoviji zahtjevi Republike Slovenije istaknuti u quotBijeloj
knjiziquot ponovno su aktualizirali neriješena pitanja između naše
dvije zemlje. Stoga smo Hidu Bišćevića, državnog tajnika za vanjske
poslove, pitali kako će Hrvatska odgovoriti na spomenuto “uknjiženje,
a razgovarali smo i o pristupnim pregovorima između RH i EU, kao i o
drugim aktualnim pitanjima.
- Kako komentirate slovensku takozvanu Bijelu knjigu?
= Ništa nova i ništa neočekivano. Očito, slovenska strana i
dalje drži da je njena interpretacija povijesnih, političkih i pravnih
činjenica stopostotno, ili čak i dvjestopostotno, na njihovoj strani,
tj. da je Ljubljana apsolutno u pravu glede polaganja prava na cjelinu
Savudrijske vale i dijelova uz kopnenu granicu. Osporiti takav stav
s međunarodnopravnog stanovišta nije problem. Uvjeren sam da su toga
svjesni i u Ljubljani, te upravo zato dolazi do stalnog usmjeravanja
tog pitanja u političke vode, u diplomatsku akciju, pa je i ova quotknjigaquot
dio tog pristupa. No, čini mi se važnim naglasiti tri zdravorazumske
činjenice. Prvo, ne postoji primjer po kojemu bi jedna zemlja quotposjedovalaquot
bilo koji zaljev, dakle vodu, a druga samo obalu, bez vode. Taj bi apsurd
doista trebalo argumentirati. Drugo, sama činjenica da je slovenska
strana izašla s istom starom poznatom argumentacijom u svezi sa Savudrijom
i granicom (jer, u knjizi se izrijekom kaže da ona ne donosi nove dokumente
i saznanja!) pokazuje ne samo da je riječ o političkom potezu nego još
više da, kad se već priznaje da nema novih saznanja, upravo to potkrepljuje
naš stav da je jedino moguće preseliti to pitanje u područje međunarodnog
pravorijeka. I konačno, treći zaključak, koji po mnogočemu stavlja i
ovaj potez u širi kontekst - naime, pokušava se stvoriti predodžba da
je Hrvatska u nekoj vrsti quotobvezequot udovoljiti samoprojiciranim
strateškim ciljevima i interesima Slovenije, jer da bi inače mogla ugroziti
svoje šire strateške prioritete. Početkom devedesetih to je bilo pitanje
našeg angažmana u slovenskom okršaju s JNA, u okolnostima kad je JNA
bila stostruko jača od Hrvatske, koja je ionako bila glavni cilj, a
danas je to možda pitanje pristupa Europskoj uniji. Nisam siguran treba
li do kraja ogoliti moguće zaključke iz takva pristupa, ipak je riječ
o dvije duboko prijateljske zemlje i uvjeren sam da ovakav pristup našim
odnosima ne odražava glavninu slovenske političke elite.
Odgovor Sloveniji
- Je li tako nešto očekivano te koja je težina takvog akta u vanjskoj
politici?
= Objavljivanje quotbijelihquot, quotplavihquot i drugih
raznobojnih knjiga, memoranduma i papira uobičajen je postupak u međunarodnim
odnosima kad postoji neki međudržavni spor. Težina takvih poteza odgovara
njihovim ciljevima - želi se šira međunarodna javnost upoznati sa stanovištima
jedne strane.
- Što će Hrvatska učiniti?
= Hrvatski su stavovi poznati, jednako kao i glavnina hrvatske
pravne i povijesno-političke argumentacije. Ilustracije radi, navest
ću, pomalo u šali, jedan aspekt. Kad slovenska strana nastoji dokazati
posjed nad Savudrijskom valom kroz tzv. kontinuitet pravne jurisdikcije
u vodama, fotokopijama raznih policijskih zapisnika, itd., gotovo da
se postavlja pitanje što bi se moglo očekivati u svezi s pravnom jurisdikcijom
nakon djelovanja slovenskih policajaca na Kosovu ili u Jordanu, na primjer.
Na stranu činjenica da ni u jugoslavenska vremena slovenski policajci
nisu uredovali u prostoru na koji danas Ljubljana pretendira. Dakle,
u odgovoru na pitanje - da, Hrvatska također radi na dokumentu slične
naravi. Uostalom, od trenutka kad smo predložili arbitražu, više je
nego prirodno da se za arbitražu i pripremamo.
- Imamo li slične probleme i s ostalim susjednim zemljama nastalim nakon
raspada SFRJ?
= U osnovi, ne. Mišljenje Badinterove komisije neporecivo je
potvrdilo bivše republičke granice kao granice novih država. Otvorena
pitanja nastaju činjenicom da, u ovom slučaju Slovenija, ne prihvaća
jasan pravorijek međunarodnog prava i Konvencije UN o pravu mora, po
kojemu u uvjetima raspada federalnih država podjela teritorijalnih voda
u zaljevima poput Savudrijske vale ide crtom sredine.
Afganistan i Irak
- Talibanski napad na hrvatske vojnike u Afganistanu ponovno nas je
upozorio na tamošnju napetu situaciju, nesigurno stanje i prijetnje
mirovnim snagama u toj zemlji...?
= Napad na naše mirovne snage u Afganistanu prvi je takve vrste
otkako Hrvatska sudjeluje u mirovnim operacijama. Krajnje nemili događaj
u kojemu su, međutim, naši vojnici pokazali spremnost, prisebnost i
iznimnu vojnu obučenost. Što se putovanja u ratna područja tiče, najozbiljnije
preporučamo našim građanima da se prethodno obavijeste i konzultiraju
s Ministarstvom...
- Govorilo se o otvaranju hrvatskog diplomatskog predstavništva u Iraku.
Što je s tom idejom?
= Obavljamo potrebne sigurnosne i druge konzultacije.
- Kako ste zadovoljni vanjskom politikom Republike Hrvatske?
= Nije, naravno, na meni kao sudioniku da ocjenjujem stupanj
uspjeha naše vanjske politike. Mogu se samo nadati da građani prepoznaju
napore i rezultate u ostvarivanju strategijskih ciljeva za koje se zemlja
opredijelila. Teško je poreći značaj i veličinu iskoraka prema Europskoj
uniji. Osobno mislim da je to kapitalan, prvorazredan korak naprijed
u osiguranju stabilnosti, razvitka i prosperiteta zemlje. Uz, dakako,
njeno posve novo, drugačije i pozitivno profiliranje u očima europske
političke, pa i najšire javnosti. Hrvatska se izvukla iz zone koju svijet
i danas doživljava kao zonu neizvjesnosti. To je ogromni korak. Dakako,
njega trebaju pratiti i daljnji reformski procesi u nas, daljnja preobrazba
društva, na način da svaki građanin prepozna u kojoj mjeri ta promjena
okruženja - bez obzira na to je li riječ o načinu na koji će se školovati
naša djeca, kako će biti uređeno zdravstvo, kako će napredovati poljoprivreda,
u kojoj mjeri to pridonosi njegovu osobnu boljitku i osjećaju napretka
njegove obitelji.
Ništa bez Rusije
- Bili ste veleposlanik u Moskvi. Kako ste danas zadovoljni odnosima
Hrvatske i Rusije?
= Mislim da smo u okolnostima kada je, po prirodi stvari, glavnina
političke energije bila okrenuta Europskoj uniji i osiguranju početka
pregovora s EU zadržali i razvili vrlo visoke odnose s Rusijom. Nikada
ne treba ni pomisliti da se Rusija može zanemariti ili zaobići u europskoj
i svjetskoj politici. Nitko u Europi to ne radi. Mali narodi, osobito
u Srednjoj Europi, koji su imali tako gorka i teška iskustva iz desetljeća
sukoba europskog zapada i istoka, danas ponajviše imaju interesa za
jačanje dijaloga EU i Rusije. Mislim da Hrvatska to dobro prepoznaje.
Ostaje da na toj osnovi osnažimo gospodarske veze, osobito u energetici.
- Euroskeptici nerijetko komentiraju da bi se, umjesto EU, Hrvatska
trebala okrenuti SAD-u?
= Tisuću puta je rečeno: u politici postoje samo interesi. Važno
je prepoznati da je u današnjem svijetu, kad su Sjedinjene Države objektivno
jedina i vodeća globalna svjetska sila u svakom pogledu - od vojne moći
do informacijske tehnologije - još važnije ustrajavati na uzajamnosti
i uravnoteženosti odnosa između Europe i SAD-a. Vidjeli smo, uoči Iraka,
kamo je počela voditi polarizacija u Euro-atlantskoj zajednici i koliko
su naznake podjele na tzv. staru i novu Europu dovodile brojne zemlje,
posebno male, u teške dileme. Nema alternative suradnji u Euro-atlantskoj
zajednici. Uostalom, predsjednik Bush je upravo u Beču...
Jačanje sigurnosti, ali i suradnje
- Zbog mnogih događaja gotovo se zaboravilo na osamostaljenje Crne Gore.
Kakve odnose očekujete s Crnom Gorom, odnosno sa Srbijom?
= Ne bih rekao da je obnova crnogorske nezavisnosti i državnosti
prošla nezapaženo. To je važan događaj za Europu. Ne zaboravite na snažan
angažman Europske unije. Jednako tako, ne zaboravite da je nezavisnost
Crne Gore dio procesa stvaranja posve nove sigurnosne arhitekture na
jugoistoku Europe. Želimo vjerovati, mogao bih čak reći da smo uvjereni,
kako će to voditi jačanju sigurnosti, ali i suradnje. Reformatiranje
položaja Srbije, koja je danas ponovo, kao i prije stvaranja prve državne
zajednice južnoslavenskih naroda, samostalna i nezavisna država, po
mojem osobnom sudu otvara srpskoj nacionalnoj, intelektualnoj i političkoj
eliti prostor za definitivan otklon od teškog naslijeđa politike srušenog
bivšeg režima koji je tu zemlju poveo u povijesno promašenom pravcu
i na valu hegemonističkih i agresivnih očekivanja potpuno promašio glavne
tendencije suvremenog svijeta, osobito Europe. Prilika je to, dakle,
za duboko promišljanje i redefiniranje nacionalne strategije i za oblikovanje
snažne vizije srpske države u zajednici naprednih i ravnopravnih europskih
država. Sve drugo, uključujući i gubitak vremena da se snažno iskorači
u tom pravcu, čini mi se da ne može biti ni kratkoročno ni dugoročno
dobro za Srbiju. Utoliko je i interes susjeda, kao i cijele Europske
unije, poticati i podupirati takvu orijentaciju Srbije.
