- Kakvi su vaši dojmovi o
posjetu američkog potpredsjednika Dicka Cheneyja Dubrovniku?
= Osobno, priznajem da sam više od svega pod dojmom iznimne
upućenosti potpredsjednika Cheneyja i njegovih suradnika u pitanja od
važnosti za Hrvatsku i naše euroatlantske aspiracije, kao i u sve detalje
stanja u našem susjedstvu. Znate, obično se Amerika i američka politika
doživljava kao ponešto “brzopleta”, pa ljudi često imaju dojam da u
pozadini brzih odluka možda i ne stoje dublja promišljanja. Ovaj nas
je susret, ako išta, u tomu razuvjerio. Kad američki potpredsjednik,
k tomu čovjek koji je bio vodeća ličnost, da ne kažem politički ideolog
dviju američkih republikanskih administracija, pokazuje ne samo interes
već i upućenost u detalje, tada to neizbježno širi pouzdanje, a cijelom
posjetu daje dodatnu političku težinu.
Procjenitelj Cheney
Moj osnovni dojam glede cilja posjeta mogao bih svesti na vrlo jednostavnu
formulu: procjena potencijala. Dakle, dok je s jedne strane neosporno
da zbog poteza Vlade i premijera Hrvatska danas predstavlja, kako kažu
sami Amerikanci, hit of the month u američkoj administraciji, s druge
strane imate problem budućeg razvoja prilika u regiji koja je strateški
iznimno važna upravo za euroatlantske procese. U takvim okolnostima,
američki potpredsjednik dolazi da, rekao bih, procijeni potencijale
Hrvatske, da osobno odmjeri who are these guys. Pojednostavljujem, ali
upravo iz takve šire strateške perspektive može se ocijeniti važnost
ovog posjeta. Uostalom, dodajte tomu i činjenicu da je, uz procjenu
Hrvatske i njezinih potencijala, bila riječ i o jačanju Jadranske povelje,
dakle o strategijskoj poveznici koja ide upravo obodom preostalog kriznog
područja u regiji i koja je, na drugi način, također i strateška poveznica
europskog i srednjoeuropskog NATO kruga s onim jugoistočnim, u Grčkoj
i Turskoj.
Ukratko, dakle, za međunarodno profiliranje Hrvatske, iznimno važan
posjet koji će imati svoju težinu i odjeke u širim euroatlantskim okvirima.
K tomu, bilo bi korisno sve stavljati u perspektivu i, čak kad zvuči
poznato, objektivno vrednovati stvari: Hrvatska je počela pregovore
s EU-om, Hrvatska je neosporno jedini partner, uvjetno rečeno, Zapada
sa sposobnošću, znanjem i potencijalom da u tom novom statusu, poduprta
od Unije i Sjedinjenih Država, odigra konstruktivnu ulogu u “razdoblju
raspleta”, ako tako mogu reći.
- Što za Hrvatsku znače skori referendum o odcjepljenju Crne Gore od
Srbije, previranja unutar BiH te nezaustavljivi proces osamostaljivanja
Kosova?
= Za Hrvatsku je riječ o procesima koji, bez obzira na konačne
ishode, izravno dodiruju pitanja naše dugoročne nacionalne sigurnosti.
Svaki aspekt bilo kojeg od tri pitanja koje spominjete izravno će utjecati
na buduću sigurnosnu arhitekturu našega jugoistočnog susjedstva i stoga
bi svaki olaki ili nemarni odnos, pa i izbjegavanje vlastite odgovornosti,
bio štetan i kontraproduktivan. U svim procesima o kojima govorite Hrvatska
mora nastupati, i nastupa, kao zrela, odgovorna država koja vodi računa
o dugoročnoj slici, o trajnim interesima. A trajni interesi nadilaze
ove ili one preferencije - naš trajni interes je stabilnost, europeizacija
i socio-gospodarska, ako hoćete i mentalna modernizacija cijelog tog
prostora. Kroz koje će okvire to biti osigurano, stvar je političkih
pregovora.
Neizvjesnost u Srbiji
Osobno, držim da pregovori, osobito kad je o statusu Kosova riječ, moraju
imati jasnu vremensku dinamiku, da i Beograd i Priština trebaju do kraja
sudjelovati u najvažnijem - nalaženju prave ravnoteže između realizma
i stabilnosti, te, dakako, uvažiti da jedino euroatlantska perspektiva
može pružiti onaj potrebni opći okvir, rješenje i poticaj za njegovo
prihvaćanje. Što se Crne Gore tiče, držim da je tu pitanje odgovornosti
iznimno važno, kakav god bude referendumski postotak. Mislim, naime,
na odgovornost vlasti da osigura što je moguće veću uključenost što
većeg dijela društva u buduće procese, jer bez toga nema “dobrog starta”,
još manje stabilnosti. I konačno, kad je BiH u pitanju u tom kontekstu,
najvažnije je svakako osigurati poštivanje onih načela Kontaktne skupine
koja potvrđuju da nema i neće biti nikakvih teritorijalnih povezivanja
i nadoknada.
- Ne čini li vam se da se zbog krajnje neizvjesne situacije u Srbiji
i Crnoj Gori te BiH, ulazak Hrvatske u međunarodne integracije još više
nameće kao prioritetni vanjskopolitički strateški cilj Vlade Ive Sanadera?
= U pravu ste. I zato sam govorio o interesima naše nacionalne
sigurnosti. Tko ne vidi poveznicu između članstva Hrvatske u EU-u i
NATO-paktu nema političke odgovornosti pa ni sposobnosti dalekovidnosti.
Stanje i budućnost odnosa u Srbiji danas je neosporno u fokusu međunarodne
pozornosti. Objektivno, Srbija je tek ušla u završno razdoblje suočavanja
s Miloševićevim naslijeđem. Kako će ona to učiniti, hoće li imati političke
snage i vještine da prevlada sve traumatične društvene i duhovne posljedice
svih izgubljenih ratova, vođenih na povijesno propaloj ideologiji hegemonizma...
kako će se i kada to dogoditi - rekao bih da je to danas središnje pitanje
i Srbije i njezina susjedstva.
Složeno stanje u BiH
Netko je u Dubrovniku, s pravom čini mi se, spomenuo da sve što slijedi
treba biti obavljeno vrlo odmjereno, oprezno i s mjerom. Na način koji
će, kako rekoh, voditi računa o realnostima, ali i na način koji neće
pothranjivati neke nove radikalizme u vrijeme kad će i za Srbiju i za
susjedstvo biti najpotrebnije nastaviti se oslobađati starih radikalizama.
- Na koji način može Hrvatska pozitivno utjecati na kontroverzne procese
u regiji te pridonijeti stabiliziranju prilika i smirivanju strasti
i radikalizama?
= Najbolji način da Hrvatska pridonosi, kako kažete, stabiliziranju
i smirivanju strasti jest, prvo, nastavak našeg puta u Uniju kao primjer
i poticaj za poduzimanje onih političkih i drugih koraka u Srbiji koji
će voditi unutarnjoj transformaciji, modernizaciji i europeizaciji.
Drugo, takvo “reguliranje” naših bilateralnih odnosa, osobito kad je
riječ o pitanjima preostalima iz nedavne prošlosti, da se i kroz to
umanjuje prostor i mogućnosti za destabilizirajuću i negativnu radikalnu
agitaciju i retoriku. Hrvatsko-srpska pitanja ne smiju postati dodatnim
poljem potpirivanja vatri i rasplamsavanja unutarnje polarizacije i
radikalizacije u Srbiji u sklopu svega što se događa. Na kraju, zar
upravo u svjetlu svega o čemu govorimo, jugoistočno od nas, tek sada
nije posve jasno u kojoj je mjeri bilo važno osigurati početak pregovora
s Unijom, koliko je od povijesnog značenja važno usidriti Hrvatsku u
taj euroatlantski kontekst i institucije. Da to nije učinjeno, danas
bismo i mi bili dio problema, danas bismo sjedili u tom “istom loncu”,
ne bi dolazio Cheney, već bi o nama raspravljale kontaktne skupine i
mirovni posrednici, a da i ne govorim o perspektivi, investicijama,
sigurnosti...
- Nakon propasti dogovora oko promjena Ustava u BiH, situacija u toj
državi dodatno se zakomplicirala. Kako Zagreb procjenjuje političke
prilike u susjednoj državi?
= Stvari u Bosni i Hercegovini ostaju složene. Prvi pokušaj
ustavnih reformi, osobno, ovo doživljavam kao prvi pokušaj, nije uspio.
Razlozi su višestruki, ali, dopustite da prvo kažem kako su promjene
potrebne: to nitko ne poriče. Bosna i Hercegovina mora početi funkcionirati
samostalno, mora preuzeti svoju sudbinu u svoje ruke, mora podići razinu
administrativnih sposobnosti i političkog suglasja. Na crti onog što
već radi Vijeće ministara premijera Terzića. Dakle, odmjereno, pragmatično
i prema Bruxellesu orijentirano upravljanje. Koliko sam shvatio, u ovom
pokušaju ustavnih promjena ključni problem bila je razina očekivanja
– da li samo promjene političkog sustava ili širi zahvati u naslijeđe
Daytona. Zato vjerujem da će se proces nastaviti. Naime, čini mi se
da polako dolazi vrijeme kad se u Bosni i Hercegovini – za razliku od
svih prethodnih “matrica” koje su, na ovaj ili onaj način, pod ovom
ili onom ideološkom kapom ili političkim ciljem, tražile neko “trajno,
konačno rješenje”, neku formulu koja bi “zauvijek” riješila složene
odnose – probija matrica dijaloga kao jedinoga trajnog rješenja. Što
se pak tiče odnosa s Hrvatskom, oni su iznimno razvijeni, napreduju,
otvaraju se nova područja suradnje, rješavaju naslijeđena pitanja. I
u tomu se pokazuje kako je dijalog jedini način, bilo da je riječ o
mostu kod Komarne ili imovinsko-pravnim.
Poželjni model s Italijom
i Mađarskom
- Kako ocjenjujete odnose s Italijom, Slovenijom i Mađarskom?
= Riječ je o tri zemlje članice Unije i to je jedna od specifičnosti
položaja Hrvatske: s jedne strane susjedi u Uniji, s druge strane susjedi
s pojedinim otvorenim pitanjima, koji također teže Uniji. Što se odnosa
s Italijom tiče, nema nikakve dvojbe glede trajnog prijateljstva, obostranog
interesa za napretkom odnosa. Uostalom, dovoljno je spomenuti gospodarsku
suradnju te obostrani interes da se u duhu europskih vrijednosti, ravnopravnosti
i postojećih pravnih okvira riješe pitanja preostala iz prošlosti. Pokazujemo
iznimnu otvorenost, održavamo dijalog i uvjeren sam da ćemo ga nastaviti
uskoro s novom vladom.
Odnosi s Mađarskom su doista primjereni, bez otvorenih pitanja, okrenuti
razvojnim interesima i suradnji. Uostalom dovoljno je spomenuti zajedničku
sjednicu dviju vlada u Budimpešti pa da se zaključi kako hrvatsko-mađarske
odnose možemo projicirati kao onaj poželjni model u našem dijelu Europe.
Prijateljstvo sa Slovenijom
Odnose sa Slovenijom, kao i dosad, obilježava duboko i trajno prijateljstvo
unutar kojeg, kao i u životu, prijatelji trebaju riješiti neka pitanja.
Iskreno, pokušavamo već godinama, ne uvijek s uspjehom, jer postoje
razlike. Stoga smo predložili da se zajedno obratimo međunarodnom pravosudnom
tijelu kad je riječ o graničnim pitanjima, naime o razgraničenju u Savudrijskoj
vali. U međuvremenu, potičemo slovensku stranu da se drži Izjave o izbjegavanju
incidenata i da, rekao sam to nedavno svojim kolegama, cjelinu odnosa
s Hrvatskom promatraju izvan i preko ponašanja jednog ili nekolicine
slovenskih građana. Dakako, u sva tri primjera iznimno je važno naglasiti
ustrajnu potporu hrvatskim naporima da se osiguraju pregovori s Unijom.
