-Gospođo Pleština, koja je točno vaša funkcija
u MVP?
= Od 2000. godine sam savjetnica ministra, to jest ministrice
vanjskih poslova i europskih integracija za protuminsko djelovanje.
- Kako je došlo do organizacije 6th Meeting of the States Parties to
the Mine Ban Treaty u Zagrebu ?
= Put do toga bio je dugotrajan i, rekla bih, složen. Krenulo
je prije otprilike četiri godine u sklopu mojih aktivnosti kao savjetnice
ministra za protuminsko djelovanje kroz praćenje Konvencije o zabrani
protupješačkih mina, koji se sa- stoji od slijedećeg: prvo, unutar Republike
Hrvatske potaknuti i pratiti razne resore, institucije (vladine i nevladine),
kao i pojedince u njihovom (ne)radu u strateškom rješavanju te problematike
u RH. A drugo, na međunarodnoj razini kroz praćenje Konvencije o zabrani
protupješačkih mina, izložiti i objasniti našu stvarnost u tom području,
predložiti projekte koji sa sobom nose i materijalnu i političku korist
RH i promovirati naša dostignuća u tom području. Naime, to što je Republika
Hrvatska domaćin 6. sastanka država stranaka Ottawske konvencije veliko
je priznanje međunarodne zajednice našoj zemlji za napore i postignuća
u protuminskom djelovanju. S ponosom ističem daje ovo prvi put da se
sastanak država stranaka održava u Europi, a van Geneve, prvi puta da
ga organizira i plaća zemlja zagađena minama i da se održava u zemlji
koja je istodobno primatelj pomoći za protuminsko djelovanje, i zemlja
koja je takvu pomoć sposobna pružiti i koja ju pruža. Uloga Republike
Hrvatske u perspektivi globalnog protuminskog djelovanja je jedinstvena
jer je Hrvatska most između miniranih zemalja i zemalja donatora. Konkretno
to je značilo raditi na dva fronta. Unutar RH trebalo je osmisliti što
kvalitetniji i transparentniji sustav, smisliti projekte koji će pridonijeti
našem razvoju i našoj profilaciji u svijetu, ne kao zemlji koja traži
novac (u smislu milostinje), nego kao zemlji koja nudi projekte koji
će onda privući novac. Na međunarodnom planu bila sam na čelu delegacije
RH koja prati Konvenciju o zabrani mina, sudjelovala sam na brojnim
skupovima, prije svega u Genevi, ali i na drugim forumima, od U.N.-a
i Summita održanog 2002. u NY, do predavanja na američkim fakultetima,
Rotary ili Kiwanis klubovima - gdje sam govorila o Hrvatskoj, o problemu
mina koji dodatno otežava socio-ekonomski razvoj zemlje. Inače, moja
najznačajnija „zadaća“ je obrazložiti i educirati vanjske čimbenike
o postignućima unutar našeg sustava protuminskog djelovanja, kao i ponuditi
quotpomoćquot kroz naš know-how i tehnologiju drugim minsko
zagađenim zemljama. Na taj smo način poslije stanovitog vremena stekli
quotpravoquot da podsjetimo države stranke Konvencije daje RH jedina
zemlja, koja iako zagađena minama, uvelike i sama rješava taj problem
iako mi primamo pomoć, mi je i pružamo. Kao takvi, mi smo u jedinstvenoj
situaciji da preuzmemo ulogu mosta između zemalja donatora i miniranih
zemalja primateljica donacija.
- Tko su organizatori konferencije? Iz Hrvatske i inozemstva?
= Organizator 6. sastanka država stranaka Ottawske konvencije
je Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija, ali ova konferencija
je rezultat partnerske suradnje između Vlade Republike Hrvatske (koja
je ujedno domaćin), Ženevskog Centra za humanitarno razminiranje i Ujedinjenih
naroda.
- Prema vašim procjenama kakva je sad situacija u Hrvatskoj glede minskog
problema?
= Situacija u Hrvatskoj znatno je bolja nego što je u drugim
zemljama zagađenim minama. Međutim takva nas ocjena nipošto ne može
i ne smije zadovoljiti. Naš cilj je postati zemljom BEZ MINA, zemljom
u kojoj je svakoj žrtvi mine omogućena rehabilitacija i potpuna reintegracija
u društvo kroz školovanje i zapošljavanje. To znači da kao društvo moramo
uložiti napore kako bismo u cijelosti postali zemlja u kojoj se normalno
živi, bez opasnosti od terora mina. U Hrvatskoj je od početka rata do
danas od mina stradalo 1895 osoba, od kojih je 1737 stradalo na minski
sumnjivim površinama. Nažalost, u zadnjih par godina broj stradalih
od mina stagnira ili raste - tako je u 2004. godine u Hrvatskoj od mina
ukupno stradalo 26 osoba, od kojih čak 18 smrtno. Prema informacijama
iz Hrvatskog centra za razminiranje (HCR), 1.174 km2 teritorija Republike
Hrvatske je minski sumnjivo, a procjenjuje se da je 12 posto do 15 posto
stvarno minirano. Minski sumnjivi prostor zahvaća 12 županija, odnosno
121 grad i općinu. Prema podacima iz HCR-a, na području RH još uvijek
je raspršeno oko 240.000 mina i oko 60.000 eksplozivnih naprava. Minski
sumnjivi prostor obilježen je s više od 9.000 oznaka o opasnosti od
mina, koje je postavio HCR-a.
- Koliko dugo će Hrvatska još živjeti s ovim problemom?
= To ovisi uglavnom o svima nama. Teško je dati egzaktnu procjenu
koliko ćemo još godina živjeti s ovim problemom. Rješenje problema mina
i razminiranja u Hrvatskoj dugotrajan je i složen proces jer uključuje
nekoliko međusobno povezanih čimbenika. Činjenica je da je zagađenost
minama u proteklih 10 godina negativno utjecala na rješavanje gospodarskih
i socijalnih problema, te je bila jedna od većih prepreka razvoju društva
i normalizaciji života nakon rata. Važno je napomenuti da mi u RH imamo
i kapacitet i znanje i iskustvo da riješimo problem mina i njihovih
posljedica u narednih nekoliko godina. Međutim treba još poraditi na
sustavu. To znači prije svega poraditi na koordinaciji čimbenika koji
sudjeluju u rješavanju te problematike jer se često lijeva i desna ruka
ponašaju kao da ne pripadaju istom tijelu.Također, moramo se suočiti
sa činjenicom daje to i naš zajednički problem i problem svakoga
od nas. Stoga se svi skupa moramo uključiti u rješavanju tog problema,
bilo kroz financiranje, bilo na druge moguće načine. Koliko dugo ćemo
još živjeti s minama, ovisi uglavnom o nama.
- Kako u rješavanju problema sudjeluje država a kako NGO sektor?
= Glavni izvor financiranja protuminskog djelovanja u RH je
državni proračun iz kojeg se osigurava oko 60-65 posto sredstava. Slijede
tvrtke u državnom vlasništvu koje sudjeluju s oko 20-25 posto. Ostatak
potrebnih sredstava pokriva se domaćim i stranim donacijama. Država
je daleko najvažniji čimbenik u rješavanju ovog problema. Osim što odvaja
značajna sredstva iz proračuna, na njoj je i zadaća stvaranja okvira
koji će omogućiti brže i učinkovitije rješavanje tog problema. Premda
država ima najveću odgovornost za rješavanje problema vezanih uz mine,
smatram da se ovaj problem ne može učinkovito riješiti bez partnerskog
odnosa države i nevladinog sektora. Država treba stvoriti okruženje
i dati poticaj gospodarstvenicima da nađu svoj interes u rješavanju
tog problema Uloga klasičnog nevladinog sektora u prvom redu je da educira
građane o opasnostima od rizičnog ponašanja koja dovode do stradavanja
od mina, a paralelno da potiče udruge u njihovoj ulozi glasnogovornika
i pravobranitelja civilnog društva. Naglašavam da to nisu jedini sektori
koji snose odgovornost za ovaj problem. Naime, svi mi kao aktivni sudionici
društva imamo svoj dio odgovornosti za rješavanje ovog velikog problema,
a posebno bih spomenula presudnu ulogu medija.
- Možete li nam reći nešto o projektu bolnice u Rovinju? Donatori, pokretači,
značenje...
= Prije dva mjeseca započeli su radovi na sanaciji i rekonstrukciji
zgrade u kojoj će biti smješten Regionalni centar za psiho-socijalnu
rehabilitaciju žrtava mina DUGA. Cilj centra je da „žrtvama mina“ (izravno
stradalih te njihovim obitelji) s područja Hrvatske, ali i iz cijele
Jugoistočne Europe i drugih zemalja zagađenih minama, otvori novi pogled
na svijet. lako je Centar prvenstveno namijenjen rehabilitaciji djece
i mladih stradalih od mina, u razdoblju kada mlađa populacija ne koristi
usluge Centra, Centar će biti otvoren za starije stradalnike od mina
te drugim osobama s posebnim potrebama.
Ljetne radionice u Rovinju započeo je 1999. godine Hrvatski savez udruga
tjelesnih invalida pod vodstvom mr. Mirjane Dobranović, kao i međunarodni
i hrvatski Crveni križ 2001. godine organizaciju radionica je preuzela
Hrvatska udruga žrtava mina s volonterima iz Crvenog križa, NONE, HCR,
itd. U ljeto 2001. bila sam pozvana kao supruga premijera da nazočim
priredbi koja se organizirala u sklopu radionica. Kako sam se u to vrijeme
već bavila tom problematikom u sklopu HCR-a u Sisku i na terenu, bili
su mi poznati uvjeti života i neke od poteškoća, a i upoznala sam neke
od tih mladih koji žive u minski sumnjivim područjima. Pozitivne promjene
u njihovoj samosvijesti nakon tih 2-3 tjedna provedenih u Rovinju bile
su toliko očite da je svakome bilo jasno da se tu događa nešto izuzetno
i od dugoročne koristi za te mlade ljude.
Slijedeći logičan korak bio je pružiti priliku i drugima, omogućiti
svim mladima, a po mogućnosti i starijima koji su doživjeli teror mina,
tu priliku. To je značilo pretvoriti ljetne radionice, koje su trajale
2 ili 3 tjedna, na cjelogodišnji Centar, kako bi bilo dovoljno mjesta
za sve stradalnike iz Hrvatske, kao i iz regije, te nekolicine iz miniranih
zemalja quottrećeg svijetaquot Projekt je kompletno financiran iz
donacija uključile su se brojne države, strane i domaće tvrtke te neprofitne
udruge, kao što su Zagrebačka filharmonija, Koordinacija društava prijateljstva
itd. Do sada se ovom projektu priključilo više od 20-tak donatora, a
osim Ministarstva vanjskih poslova SAD-a, koje je u proljeće 2002. doniralo
350 tisuća dolara, i Kneževina Monako, s doniranih 50.000 eura, ostali
donatori priključili su se s iznosima između 10.000 i 25.000 eura. Ovih
dana vode se pregovori s dva nova potencijalna donatora, a donacije
će, ako se ostvare, biti pozamašne.
Projekt je značajan sam po sebi, a i zato jer je to prvi (i do sada
jedini) takav projekt u svijetu. Naravno da ima i drugih kvalitetnih
Centara gdje stradali od mina idu na fizičku rehabilitaciju, gdje se
radi individualno i grupno na psihološkom savjetovanju, a postoje (ili
su bar postojali poslije rata) i ljetni programi s radionicama za djecu.
Ali ono čega nisam bila svjesna kada sam pokrenula taj projekt je da
ne postoji Centar gdje bi sva djeca i mladi stradali od mina mogli doći
na dva tjedna besplatno, u neku vrstu quotdječjeg kaquot- taj
ukupni doživljaj im pomaže da se oslobode strahova i inhibicija (posljedica
stradavanja) i da steknu pouzdanje koje će im pomoći da se i sami, kad
za to dođe vrijeme, bore za svoja prava.
- Kako bi po vašem mišljenju mogli ubrzati rješavanje edukacije o minskom
problemu? Kako nagovoriti medije da više medijskog prostora posvete
tom problemu?
= Smatram da je to moguće učiniti realizacijom ambiciozne medijske
kanje na teritoriju cijele Hrvatske. Kada kažem ambiciozne, tu mislim
na kanju koja koristi sve medije komunikacije - vizualne, auditivne,
pa čak i taktilne - odnosno televiziju, novine, radio, oglašavanje uz
pomoć vanjskih plakata te izvedbu performansa. Kao što osjetljivost
za probleme raste s njihovim boljim poznavanjem, tako smatram da i interes
medija može jačati samo ukoliko novinari budu bolje upoznati s problematikom
i ako se njihovi urednici budu odgovorno nosili s kompleksnošću i složenošću
ovog problema. U situaciji globalizacije u kojoj živimo, kada smo sa
svih strana obasuti s najrazličitijim informacijama i porukama, iznimno
je važno da osim kvantitete, poruke bude i kvalitetno formulirana. Vjerujem
da smo to u kanji Pazi mine! uspjeli postići te da će mediji
posvetiti pozornost ovom problemu.
Prvi korak kanje protiv mina je medijska podrška koja je presudna
ukoliko patnje uzrokovane minama želimo svesti na najmanju moguću mjeru.
Broj stradalih od mina sigurno bi bio puno veći da u prethodnim godinama
nije bilo potpore hrvatskih medija koji su dali izniman doprinos u prenošenju
poruke upozorenja. Do pokretanja kanje „Pazi mine!“ došlo je jer
od 1998. godine u Hrvatskoj nije provedena niti jedna medijska kanja
na nacionalnoj razini koja bi ljude upozorila na rizična ponašanja koja
dovode do stradavanja od minsko-eksplozivnih naprava. S druge strane,
poklapanje medijske kanje s održavanjem 6. sastanka država stranaka
Konvencije naglašava važnu ulogu Hrvatske u protuminskom djelovanju
na svjetskoj razini. Cilj medijske kanje stoga je dvojak: potvrditi
ulogu Hrvatske kao predvodnika u regiji i u svijetu po pitanju protuminskog
djelovanja te senzibilizirati hrvatsku javnost na još uvijek veliku
opasnost od minsko-eksplozivnih naprava.
- Tko se sve uključio u promidžbu 6th Meeting oft he States Parties
to the Mine Ban Treaty u Zagrebu?
= Kanja Pazi mine! već je počela i trajat će do
3. prosinca na području cijele Hrvatske. Tijekom kanje emitirat će
se TV spotovi i radio jinglovi, bit će objavljeni oglasi u tiskovnim
medijima te postavljeni jumbo i citylight plakati. Moram naglasiti da
će cijela kanja biti realizirana iz donacija. Potporu kanji do
sada su osigurale HTV, EPH, Radio 101 te Hrvatska udruga radija i novina
(HURIN), koja okuplja 128 radio stanica i 22 tiskovine. Tvrtka Europlakat
proreklam donirala je 200-tinjak reklamnih mjesta za jumbo plakate i
city light plakate, Radin grafika donirala je papir za jumbo plakate,
tiskara Sitopapir tisak jumbo plakata, a agencija Božesačuvaj donirala
je kreativna rješenja za kanju. Tvrtka Globalnet uključila se u kanju
pružanjem besplatnih marketinških i IT usluga, agencija Maksima komunikacije
pružanjem besplatnih usluga odnosa s javnošću te marketinga, a Luminus
studio produkcijom TV spotova.
- Zašto je to dobro ?
= Dva su razloga. Prvo, od kanje očekujemo da će potaknuti
ljude na dodatni oprez kada se nalaze u blizini minski sumnjivih područja,
odnosno na izbjegavanje rizičnih ponašanja koja dovode do stradanja.
Drugo, očekujemo da će doći do sinergijskog učinka svih odgovornih subjekata:
države, gospodarskih subjekata, nevladinih udruga i medija, a to će
nas dovesti bržoj realizaciji našeg cilja – Hrvatska bez mina.
