U povodu druge faze »screeninga«, odnosno pregleda
usklađenosti hrvatskog zakonodavstva s europskim za obrazovanje i kulturu,
koja počinje danas u Bruxellesu, razgovarali smo s voditeljem radne
skupine Petrom Turčinovićem.
-Ističe se da su pregovori za ovo poglavlje lagani jer nema puno europskog
zakonodavstva koje treba usvojiti. Ne minoriziraju li se time problemi
koji pogađaju hrvatsko školstvo? Nije li ovo poglavlje, ako ne već za
pregovore, teško za nas same?
=Istina je da su pregovori, odnosno reforme koje uvodimo, teži
za nas same, a teškoće su najvećim dijelom vezane uz financije. Velik
je problem u uvjetima rada, kao što je rad u dvije pa čak tri smjene,
te velikom broju učenika i studenata, ali i u kvalitetama programa.
Promjene koje uvodimo koštaju, kao i pregovori općenito. Zemlje koje
su sad ušle u EU procjenjuju da su ih pregovori stajali najmanje jedan
posto BDP-a. To je velik novac.
-Jesmo li spremni na tako veliki trošak?
=Ne. Međutim, nismo bili spremni ni za promjene koje smo već
napravili, kao što je bolonjski proces, jer nismo osigurali dovoljno
novca. Sada je resorno ministarstvo podiglo kredit kojim će pokušati
platiti tu razliku, no precizna računica o tome koliko će to koštati
još ne postoji. Hrvatska za obrazovanje izdvaja 4,4 posto BDP-a, a prosjek
25 zemalja Europe je 4,94 posto. Treba naglasiti da mi vjerojatno izdvajamo
i više jer u ovaj iznosu nisu uzeti u obzir prihodi koje fakulteti ostvaruju
putem upisnina i projekata, a također nisu uračunati ni prihodi nekih
srednjih škola. Zbog toga možemo procijeniti da se vjerojatno i mi vrtimo
oko 4,9 posto.
-Kako je onda moguće da s prosjekom sličnim EU-u nemamo bolje stanje
u obrazovanju?
=Problem je što veliki novac ide u infrastrukturu, u održavanje
zgrada, razgranatost mreže škola i plaće djelatnika, a premalo u same
programe, njihovu kvalitetu. No ni takav postotak nije dovoljan i moramo
ga podići jer i EU ima za cilj povećavanje izdvajanja.
Pregovori za obrazovanje gotovi do ožujka ili travnja 2006.
-U srijedu ćete predstavnicima EU-a prezentirati stanje u obrazovanju
u Hrvatskoj. Kakvo je zaista stanje i na što će biti najviše primjedbi?
=Poteškoća je najviše u dijelu strukovnog obrazovanja i očekujemo
da će tu biti najviše primjedbi. Određene će teškoće biti i u specifičnim
pregovorima s pojedinom zemljom, kao što je primjerice obrazovanje manjina,
ali ne mislimo da će one biti dramatične. Procjenjujemo da bismo pregovore
za obrazovanje mogli završiti u ožujku ili travnju sljedeće godine.
-Kritizira se što za područja osnovnog i srednjeg obrazovanja nemamo
definiranog polazišta za pregovore. U visokom obrazovanju bolonjski
je proces ipak nešto olakšao poziciju. Primjedbe su upućene i vašoj
radnoj skupini u kojoj navodno nedostaju stručnjaci za osnovno i srednje
obrazovanje. Je li istina da ste više okrenuti promjenama u visokom
školstvu?
=Mislim da to nije istina, ali točno je da su u visokom obrazovanju
ciljevi jasnije postavljeni. Osim toga, i napredak je vidljiviji negoli
u osnovnom i srednjem školstvu. Primjerice, troškovi za visoko obrazovanje
iz državnog se budžeta povećavaju od 1999. godine, a lani smo dostigli
1,7 milijardi kuna. Zatim iz godine u godinu raste broj studenata, lani
ih je bilo 126 tisuća. Zbog toga možemo govoriti o buđenju visokog obrazovanja
i njegovom približavanju europskom visokom obrazovanju, a u nekim segmentima
i pretjecanju pojedinih zemalja EU-a.
-Visoko obrazovanje se možda budi, ali mnogo je kritika upućeno upravo
bolonjskom procesu. Ističe se da je uveden tek formalno, na brzinu i
da zapravo nije ni zaživio. Fakultetima nedostaje kadra i adekvatnog
prostora, a mnogima prijeti bankrot. Primjerice, na Pravnom fakultetu
u Zagrebu studenti na predavanjima nemaju mjesta niti za stajanje.
=Istina je da nam nedostaje puno profesora i pogotovo mlađih
asistenata i dok se to ne riješi, nema načina da se bolonjski proces
dovrši. Dok je broj studenata rastao, broj onih kojih predaju nije se
značajno povećao te se kreće oko sedam tisuća.
Studenti bi trebali ocjenjivati profesore
-Sve je veća potreba za kontrolom kvalitete nastavničkog kadra pogotovo
nakon uvođenja bolonjskog procesa. Naime, naši sveučilišni profesori,
u odnosu na svoje kolege sa zapada, na fakultetima provode vrlo malo
vremena. Zauzeti raznim projektima te funkcijama u institutima i odborima
profesorsko zanimanje postaje im tek usputno.
=Mene osobno ne smeta što su profesori na više mjesta. (Turčinović,
koji je profesor psihologije, uz vođenje radne skupine obavlja još nekoliko
vrlo odgovornih funkcija - pomoćnik je ministrice vanjskih poslova i
europskih integracija i ravnatelj Diplomatske akademije, ali napominje
da trenutno ne predaje na fakultetu, op.a.). Mislim da oni i moraju
biti povezani s realnošću i s gospodarstvom da bi mogli bolje raditi
svoj posao jer cilj obrazovanja je da poveća ekonomski razvoj i socijalnu
koheziju zemlje.
-Ali i studenti bi morali biti povezani s tom realnošću, a ne tek predavanja
slušati ex cathedra.
=To je apsolutno točno i potrebno je izvršiti promjene u tom
pogledu. Nažalost, stopa odustajanja u tercijarnom obrazovanju iznosi
oko 70 posto i trajanje studija nam je preko sedam godina, što govori
u prilog potrebi za više novih nastavnika i poštovanju bolonjskih kriterija,
odnosno da na jednog nastavnika bude maksimalno 20 studenata. Jedan
od novih načina praćenja kvalitete nastave je i studentsko ocjenjivanje
profesora, što mene osobno veseli jer se već dvadesetak godina zalažem
za to i sam koristim tu metodu.
-Prigovora ima i na Hrvatski nacionalni obrazovni standard (HNOS). Sumnja
se, naime, je li on uopće u skladu sa standardima kvalitete koju zahtijeva
EU. HNOS je već eksperimentalno uveden u mnoge osnovne škole i utrošeno
je mnogo sredstava za njegovo provođenje, je li novac bačen u vjetar?
=Oko HNOS-a ima jako puno problema. Mišljenja su podijeljena.
No, jedno je sigurno. EU je u obrazovanju postavio strateške ciljeve
od kojih svaki ima svoje mjere kvalitete kojima se prati uspješnost.
Nema milosti niti odstupanja u praćenju nijedne zemlje te će tako i
Hrvatska biti vrednovana europskim mjerama kvaliteta bez obzira na to
što mi »za po doma« uvodimo, pa bio to i HNOS.
S podobrazovanim stanovništvom ne možemo konkurirati ostalim regijama
-Što je u ovom trenutku najvažnija novina na kojoj inzistira Europa?
=Cjeloživotno je učenje u ovom trenutku najbitnije za EU jer
je zaključeno da su učenja i znanja koja se dobivaju kroz redovno školovanje
zastarjela i nedostatna. Ni u Europi stanovništvo nije dovoljno obrazovano,
a s takvim se stanovništvom ne može konkurirati ostalim regijama svijeta.
Cilj koji si je EU postavio je biti najkompetitivnija i najdinamičnija
ekonomija svijeta. Za provođenje ovog program namijenit će se i više
sredstava nego što se očekivalo, a predloženo je 13,620 milijardi eura.
Da bismo i mi u Hrvatskoj mogli povući dio novca, u ovom je trenutku
najvažnije da osnujemo Agenciju za cjeloživotno učenje koja će kao samostalna
institucija pratiti kvalitetu obrazovanja od razine osnovnih i srednjih
škola, strukovnog obrazovanja do učenja odraslih.
-Na kojem je sada stupnju hrvatsko stanovništvo po pitanju obrazovanja?
=Moramo se osloboditi zablude da imamo obrazovanu radnu snagu.
Mi smo podobrazovani. Imamo 16 posto osoba koje nisu završile osnovnu
školu, jedan posto za koje ne znamo kakvu školu imaju te tri posto onih
koji nemaju nikakve formalne edukacije. Dakle, 20 posto hrvatskog stanovništva
nema minimalnu edukaciju, dok je samo osam posto visokoobrazovanih i
četiri posto onih koji su završili više škole. To je strašno za natjecateljski
stupanj i konkurentnost neke zemlje. U Europi deset posto ljudi između
25. i 64. godine sudjeluje u nekoj vrsti edukacije bilo da je to samo
običan seminar ili pohađanje službenih institucija. U Hrvatskoj pak
samo 2,3 posto. Zemlje koje su gore od nas, ako nekoga to tješi, su
Bugarska i Rumunjska. Potrebno je naglasiti da niti jedna zemlja nije
ušla u fazu ekonomske ekspanzije i porasta životnog standarda a da to
nije pratio i porast obrazovanja. Drugog načina razvoja nema iako se
uvijek može raspravljati vuče li gospodarstvo obrazovanje ili je obrnuto,
u što i sam vjerujem.
-U zemlji u kojoj se nedovoljno cijeni znanje i gdje se napreduje pomoću
mita, korupcije i poznanstava te stoga na pozicije dolaze nekompetentne
osobe, teško će bez promjene čitavog društvenog sklopa cjeloživotno
obrazovanje imati veći utjecaj na razvoj Hrvatske. Danas djeca već u
osnovnoj školi znaju da se i bez škole kod nas lako može uspjeti.
=Za taj dio najmanje brinem. Ti mladi ljudi dobro vide kakva
je sada situacija. Ali ono što mene strašno veseli je da će se isto
tako brzo dobro vidjeti kada se okolnosti promijene. Kad shvate da s
ECTS bodovima studiranje mogu započeti u Zagrebu, a nastaviti u Parizu,
a za poslijediplomski mogu skočiti, primjerice, do Rima. Poduzeća će
zatim tražiti upravo takvu kvalifikaciju po tim istim bodovima i onaj
koji to bude imao moći će napredovati, a oni ostali ne. Drugim riječima,
pregovori u obrazovanju su pregovori, naravno, oko konkretnih stvari,
ali i oko vrijednosti, oko usvajanja pravila koja se ne temelje na poznanstvu
ili korupciji nego na ekspertnosti, toleranciji, dijalogu, kreaciji
i poštenju.
Istra opasno igra samo na jednu kartu - turizam
-Kakav je položaj Istre po pitanju sveučilišta?
=To je najslabija točka Istre. Veća sredstva su se unutar Istre
trebala sistematski odvajati za sveučilište i smatram da je istarsko
sveučilište trebalo biti osnovano već davno. Neka druga područja, kao
što je zadarsko ili dubrovačko, koja teritorijalno, po broju stanovnika
i pogotovo po ekonomskoj moći nisu jača od Istre, ipak su shvatila važnost
sveučilišta. Mi se trenutno oslanjamo samo na jednu kartu - turizam.
Ključno je pitanje hoćemo li se razvijati samo na resursima prirode,
na dijelu tradicije kao što je hrana, vino, maslinarstvo, seoski turizam
i turizam općenito ili ćemo razvijati i intelektualni kapital, kapital
znanja koji u svjetskoj ekonomiji donosi puno veći prihod od turizma.
Obrazovanje i znanost su dugoročno gledano najprofitabilniji sektori,
a sveučilište je jedan formalni indikator da toga ima i garancija da
će Istra stvarati promjene, a ne samo prilagođavati se promjenama drugih.
-Kako bi trebalo izgledati istarsko sveučilište?
=Mene ne zanima u Istri bilo kakvo sveučilište, već ono koje
će forsirati invenciju, kreaciju, izum i razvoj, ali sasvim je svejedno
hoće li ono biti državno ili privatno. Jedno od mogućnosti je da istarsko
sveučilište bude dijelom financirano iz Europe, a dijelom da izdvajamo
sami. Naši bi političari trebali napraviti optimalnu kompoziciju industrijskih
grana koje bi omogućavale i najveći razvoj područja Istre, a sveučilište
bi trebalo biti pragmatično orijentirano prema gospodarstvu. Djelatnosti
poput softverske industrije, biotehnologije, kulture, organizacije društva
i gospodarstva te istraživanja kvalitete života jedan su od mogućih
pravaca razvoja istarskog sveučilišta.
-Ima li mjesta euroskepticizmu?
=Ljudi se boje da će stranci kupiti nekretnine u Istri. To uopće
ne bi bio problem kad bi i Istrani kupovali istom tom brzinom nekretnine
po Parizu, Londonu ili Turskoj. Problem je što to ne mogu. Stranci kao
turisti kod nas dolaze isključivo radi hrane, pića i zemlje te, iako
to određeno vrijeme funkcionira, to ima i svoja ograničenja. U Istri
se ne bi smjelo ulagati po principu – ovdje imate stratešku dobru lokaciju
i jeftine radne snage koja je ostala nakon raspada Pazinke, nakon zatvaranja
labinskih ugljenokopa itd. Ili još gore, otvarati samo trgovačke lance
kojima je jedini cilj pokupiti višak vrijednosti. Filozofija dolaska
u Istru treba biti – dođite, dovedite svoju obitelj, svoje znanje, kako
biste s obrazovanim Istranima živjeli u Istri i učinili život što kvalitetnijim
za sve nas.
