S ministrom
vanjskih poslova Miomirom Žužulom razgovarali smo o odnosima SAD-a i
Hrvatske, sudjelovanju hrvatskih vojnika u međunarodnim misijama, hrvatskoj
perspektivi nakon NATO-ova sastanka u Istanbulu te o budućnosti hrvatske
diplomacije.
-Kako biste ocijenili odnose Hrvatske i SAD-a s obzirom na izjave
zamjenice pomoćnika američkog državnog tajnika Kathleen Stephens u »Vjesniku«
da od Hrvatske očekuje snažniju suradnju glede Iraka i neizručenja Međunarodnom
kaznenom sudu (ICC)?
=Činjenice je da je ona to izjavila, no isto tako je i činjenica da
su odnosi Hrvatske i SAD-a jako dobri, s dobrom perspektivom. Naravno
da ima dosta pitanja na kojima smo spremni zajednički raditi. Jasno
je da nakon NATO-ova summita u Istanbulu globalna antiteroristička koalicija
dobiva jasnije konture u kontekstu NATO-a. Dio summita rezerviran za
partnerstvo dobrim je dijelom bio posvećen Afganistanu. Hrvatska je
tamo prisutna. Za većinu zemalja, pa tako i za Hrvatsku, iskazano je
mišljenje da je potrebno jače uključivanje. Mi o tome još nismo razgovarali,
ali vjerojatno hoćemo. S Amerikom ćemo intenzivirati politički dijalog
u kontekstu Jadranske povelje, u koju su uključene Hrvatska, Makedonija,
Albanija i SAD. Jasno je da NATO prihvaća takav pristup ovim državama.
Svaku će se državu procjenjivati pojedinačno, to je u završnom dokumentu
istanbulskog summita potpuno jasno, ali se ipak daje jedna potpora pristupu
Jadranske povelje.
-Nisu baš svi sretni zbog Jadranske povelje. Može li se Hrvatskoj
dogoditi da postane talac ostalih zemalja koje su objektivno iza ne
u smislu napretka?
=Mislim da time ne treba opterećivati. To su dvije nama prijateljske
države, imaju iste ciljeve. Činjenica je da postoji različita brzina
približavanja, točnije, da je Hrvatska u nešto boljoj poziciji. No,
svaku će se državu procijeniti pojedinačno. S druge strane, smatram
da će i razmišljanje NATO-a biti donekle različito. Kad bih ja mogao
donijeti konačnu odluku, sugerirao bih NATO-u da u članstvo primi sve
tri države. Hrvatsku zato jer će uskoro, sa završetkom sljedećeg ciklusa
MAP-a, biti spremna, a Makedoniju i Albaniju zato što su na dobrom putu
i jer bi se njihovim primanjem u NATO spriječio bilo kakav razvoj opasne
situacije da se s Kosova širi u regiju. Kada se sve skupa uzme u obzir,
mislim da će se regionalna uloga Hrvatske dobrano procjenjivati baš
kroz to kakav ćemo ton davati u Jadranskoj povelji, jer smo u sljedećih
šest mjeseci mi koordinatori.
-Tvrdite li i dalje da ste na summitu dobili upravo ono što ste
očekivali. Ipak će se procjena hrvatske sposobnosti ocjenjivati tek
na sljedećem NATO-ovu sastanku?
=Zadovoljni smo. Nije točna interpretacija da smo dobili manje.
Dobili smo točno ono što smo tražili. Hrvatska će se procjenjivati prije.
Procjena počinje sada i radit će se na razini ministara vanjskih poslova.
To je ono što nam je odgovaralo, jer se do zadnjeg trenutka raspravljalo
hoće li to biti na razini ambasadora ili ministara vanjskih poslova
jer to daje veću snagu. S jedne će se strane raditi procjena provedbe
MAP-a, a s druge, procjena na razini ministara vanjskih poslova može
se napraviti već u svibnju sljedeće godine. Teoretski je moguće da već
na toj procjeni dobijemo pozivnicu za primanje u NATO na sljedećem summitu.
Uistinu smo zadovoljni rezultatima summita. Nitko nije očekivao da se
taj sastanak pretvori u summit proširenja. Osim toga, budimo realni,
nismo završili sve MAP-ove cikluse i nismo proveli reforme do kraja,
pa za nešto više i nismo imali argumente.
-Vratimo se malo na odnose sa SAD-om i jači međunarodni angažman
Hrvatske. Washington taj jači angažman nesumnjivo zahtijeva, a ministar
obrane Berislav Rončević najavio je u Istanbulu da će Ministarstvo vanjskih
poslova napraviti i procjenu onoga što treba učiniti da bi se ta uloga
pojačala?
=Gledajte, tu su važne dvije stvari. Našoj je javnosti nedovoljno objašnjeno
da Hrvatska sudjeluje u šest međunarodnih mirovnih misija. Drugo, mi
jednostavno moramo sudjelovati u tim misijama. Trebamo biti zadovoljni
da smo napokon od zemlje koja je primala međunarodne snage došli do
statusa kada mi možemo pridonijeti i slati vlastite snage. Međunarodne
snage koje interveniraju negdje u svijetu su nužnost. Kao što su bile
i kod nas. Mi ćemo, naravno, uvijek procjenjivati gdje je naš interes
i koje su naše mogućnosti. No, kada bi se svaka država ponašala po principu
da je zanima samo ono što se događa na njezinu teritoriju, onda bi svijet
bio još puno opasnije mjesto za život. Imamo svoje obveze koje su prije
svega moralne. To smo osjetili na vlastitoj koži. Osim toga, riječ je
o obvezama koje dobivamo kao članica UN-a. A imamo obveze i zbog Europske
unije i NATO-a. To konkretno znači da se trebamo angažirati, no ne isključivo
kroz slanje određenog broja vojnika. Evo, na primjer, trenutačno razgovaramo
s OESS-om da u njegove misije pošaljemo određeni broj diplomata u različite
dijelove svijeta. Naš je problem to što ih nemamo dovoljno. Razgovaramo
i o slanju medicinskih ekipa ili ekipa za gradnju infrastrukture.
-U Afganistan?
=Možda tamo, a možda i negdje drugdje.
-Javnost, međutim, kako stvari stoje, nije raspoložena za potporu
slanja Hrvata u mirovne misije.
=U javnosti se postavlja pitanje opasnosti, no misije su različitog
stupnja opasnosti. U našoj se javnosti ne zna da priličan broj Hrvata
sudjeluje u tim misijama. To znači da se, hvala Bogu, ništa opasno nije
dogodilo. Izgleda da se ponekad puno opasnije voziti našim cestama nego
sudjelovati u mirovnim misijama. Neke su misije, naravno, povezane s
opasnošću, no uvijek ćemo ih procijeniti i poduzeti sve da naši ljudi
budu na svaki način zaštićeni. Mislim da se kod nas to mistificira i
odmah se govori o slanju vojnika u Irak. Uopće nije riječ o tome. Omogućit
ćemo onima koji to žele da sudjeluju u onim misijama u kojim Hrvatska
može pridonijeti.
-Što će raditi hrvatska diplomacija od jeseni kada veći dio pitanja
vezanih uz EU prelazi u ruke unutarnje politike?
=Očito je da prioritet postaje NATO i koordiniranje Jadranskom poveljom.
Ministarstvo vanjskih poslova imat će ulogu u pripremi za pregovore
s EU-om, ali kroz jačanje misije u Bruxellesu, a prvi put sada konkretno
spominjem gospodarsku diplomaciju o kojoj se svašta govori.
-Vjerojatno zato što gotovo nitko ne zna što će ta gospodarska diplomacija
raditi.
=Uistinu namjeravamo jačati gospodarsku diplomaciju koja bi imala
dvije zadaće: izravnu promociju gospodarstva i stvaranje ukupne slike
Hrvatske u svijetu. Nemamo ljude koji su pripremljeni i školovani za
takvo što, a često puta nemamo ni sadržaj onoga što će raditi. Radimo
na kreiranju imidža Hrvatske koji onda gospodarski savjetnici pokušavaju
plasirati. Od jeseni krećemo s intenzivnim školovanjem na diplomatskoj
akademiji, najvjerojatnije 30 ljudi. Ići ćemo s javnim natječajem na
koji ćemo pozvati ljude različite životne dobi iz različitih područja
da se prijave na jednogodišnji poslijediplomski program iz gospodarske
diplomacije. Najboljima ćemo omogućiti zapošljavanje u diplomaciji i
odlazak u inozemstvo. Preduvjet za to je minimalno završen fakultet,
poznavanje engleskog jezika i rada na računalu. Ovo će biti jasno strukturiran
program i neće svi predmeti biti isti za sve. Za tjedan dana idemo s
javnim natječajem.
-Nije li potrebno stvoriti uvjete prvo kod kuće. Ima li gospodarska
diplomacija uopće što »prodavati« u inozemstvu?
=Gospodarska diplomacija je suvišna samo naizgled. Činjenica je da trenutačno
nemamo puno proizvoda koje možemo plasirati vani te da klima za investicije
još uvijek nije najbolja. To će se morati mijenjati. To je, napokon,
i iskustvo zemalja koje su stekle kandidatske statuse i nedavno ušle
u EU i NATO. Samom tom činjenicom stvari se mijenjaju i investicije
dolaze. Kada smo nedavno bili u Portugalu, susreli smo pet ozbiljnih,
potencijalnih investitora. Nijedan od njih prije mjesec dana nije ozbiljno
razmišljao o tome da dođe u Hrvatsku. Naravno, uvjete moramo omogućiti
doma, a posao gospodarske diplomacije jest da otvori kanale u oba smjera.
Osim toga, mi smo se odredili na jačanje malog i srednjeg poduzetništva.
Budimo realni, jednoj Plivi ili Končaru gospodarska diplomacija može
malo pomoći. Pliva ima svoju »diplomaciju«, bolje razvijenu i bolje
plaćenu. Ključ je da gospodarska diplomacija pomogne onom malom poduzetniku
koji tek počinje posao, a ne zna što će sa svojom idejom i inicijativom
- gdje to može plasirati i kako uopće započeti, gdje potražiti partnere.
Nije to izmišljanje tople vode, to se radilo u SAD-u, Njemačkoj, Irskoj
i Portugalu. No, ako nema sadržaja, gospodarska diplomacija bit će samo
forma. Ulazimo u projekt koji će trajati godinama. Moram vam reći da
u tom projektu školovanja gospodarske diplomacije kontaktiram s velikim
sveučilištima poput Harvarda, Princetona i Georgetowna i od svih možemo
očekivati potporu za ovakav program.
