-Jeste li iznenađeni isprikom koju je Hrvatskoj u Beogradu uputio predsjednik Srbije i Crne Gore Svetozar Marović? =Nisam, mada moram priznati da u posljednje vrijeme isprike više nisu tema u našim bilateralnim razgovorima. Vrhunac očekivanja ovakve isprike bio je 2000. godine, ali tadašnji je predsjednik SRJ, Vojislav Koštunica, na summitu EU u Zagrebu izbjegao izreći što se u proteklom desetljeću dogodilo na području bivše Jugoslavije. -Kako tumačite tajming ove isprike? =Nekoliko mjeseci nakon što je Koštunica izbjegao ispriku, ministar vanjskih poslova Goran Svilanović je upravo ovdje na Zrinjevcu pokušao artikulirati nešto što je zvučalo više kao žaljenje nego kao isprika. Tada su naši odnosi općenito krenuli prema potrazi za konkretnim rješenjima nagomilanih pitanja i u tri smo godine, s obzirom na prtljagu s kojom je ova vlast ušla u njihova rješavanja, učinili golem pomak. Dakle, Marovićeva isprika ne bi bila moguća da se u ove tri godine u odnosima Zagreba, Beograda i Podgorice mnogo toga nije promijenilo nabolje. Te su promjene stvorile povoljan ambijent da se izgovori ovo što je Marović rekao u Beogradu. -Odražava li Marovićeva isprika političku volju vlasti Srbije i Crne Gore? =To je pitanje, na koje, međutim, nema preciznog odgovora. Izjave vodećih političara jedne zemlje, pa tako i isprike, daju se onda kada su artikulacija ili odraz nekog općeg stanja, ali i kada se njima želi stimulirati neki poželjan pravac kretanja. Ostajem malo skeptičan prema tome u kojoj je mjeri Marovićev istup stajalište moralnog čovjeka koji pokušava obuhvatiti jedan povijesni proces i dati svoj zaključak o njemu, koliko je to ipak izoliran čin, a koliko je i je li uopće njegova isprika stajalište većeg broja ljudi u njegovoj zemlji. -Slažete li se onda s ocjenama promatrača da je riječ prije svega o taktičkom činu? =Ovakva izjava za Srbiju i Crnu Goru kao zemlju koja se trenutačno, pomalo u grču, bori za temeljni politički identitet sigurno je dobar vjetar u leđa prema Bruxellesu. Ona ne može naškoditi njezinu međunarodnom položaju, u kojem je najzanimljivije kako će se definirati njezin odnos s EU. Zato je nepotrebno, čak i nekorektno relativizirati i reducirati Marovićevu ispriku. To mogu učiniti samo događaji u Srbiji i Crnoj Gori. Razvoj događaja preko Dunava dat će nam pravu sliku o tome što je Marović zapravo rekao jer se on na izvjestan način i obvezao svojom isprikom. Vidjet ćemo hoće li ga javnost i političari u Srbiji i Crnoj Gori dezavuirati idućim koracima ili će potvrditi da Marovićeva izjava nije pečat kojim se zaključuje jedno razdoblje jer to i nije moguće. Svojom izjavom Marović bi, s druge strane, ponajprije u SCG mogao otpečatiti otvorenu raspravu o općoj političkoj odgovornosti za agresiju na Hrvatsku i BiH pod Miloševićevim režimom. Zato mislim da smo na početku razdoblja u kojem Marovićeva isprika daje pravo građanstvu da u samoj Srbiji otvorenije raspravlja o izrazito malignoj politici otprije desetak godina. Povratak izbjeglica -Obje zemlje bilateralne probleme rješavaju u čvoru unutarnje i vanjske politike budući da je riječ o problemima proizašlim iz rata i poratnog razdoblja, opasnim za svaku vlast. kako se taj čvor može raspetljati i može raspetljati i može li vam u tome pomoći ova isprika? =Tu treba biti precizan. U diplomaciji simboličke geste dobro dođu, ali idućeg ih dana morate pretvoriti u vrlo konkretne pomake. Nemojmo im davati dimenziju koju nemaju. Rasprava o agresiji Miloševićeve države na Hrvatsku i BiH koja bi se mogla povesti nakon Marovićeve isprike važna je jer može doista olakšati naše odnose. Neriješeni problemi, kao što su vizni režim, granice, povratak izbjeglica i njihove imovine, imaju vrlo ozbiljnu političku, gospodarsku, moralnu i psihološku težinu i ne treba ih se rješavati od krova. Oni imaju prije svega bilateralni karakter. S pozicije Hrvatske, u protekle tri godine ne bi bilo moguće napraviti nikakve pomake da mi kao Vlada nismo u domaćoj javnosti mijenjali percepciju o nekim potezima kao što je bilo u slučaju kad smo promijenili percepciju da će, primjerice, povratak Srba i njihove imovine ugroziti državu. Sklopili smo niz ugovora, Sporazum o Prevlaci, dakle o granici, što je najdelikatniji mogući problem između država koje nemaju stoljetnu tradiciju samostalnosti i to je učinjeno unatoč ratnom naslijeđu. Znači, najprije se treba u okviru vlastitih granica mijenjati predodžba o problemima da bi se lakše bilateralno nešto zaključilo. naravno da i SCG mora na neki način svojoj javnosti predočiti dimenzije i težinu bilateralnih problema s Hrvatskom kako bi povratno bili dobri pregovarači s našom stranom. -Ipak, i dalje je opća ocjena u EU da Hrvatska u ključnim pitanjima, poput liberalizacije viznog režima, previše oklijeva te da želi birati odakle će i kada poboljšavati odnose sa SCG. =Tajming je u politici često najkritičnija varijabla. Marovićeva isprika jednostavno nije bila moguća prije tri godine jer on nije bio u poziciji da se ispriča, a onaj tko je bio, Koštunica, to nije učinio. Od studenog 2000. do rujna 2003. trebalo se puno toga dogoditi da čovjek koji predstavlja SCG izgovori to što je rekao Marović. Dakle, govorim o važnosti vremena. Dočekali smo to. Brzopletošću i lošom pripremom često možete kompromitirati nešto što nužno treba napraviti. Mislim da će se i beogradski i podgorički političari složiti da smo se u tri godine usuglasili oko značajnog broja pitanja i dobro razgovaramo o stvarima za koje je karakteristično da su procesi, a ne događaji, kao primjerice, povratak izbjeglica. Tu ostajem umjereni optimist jer znam s kakvim smo teretom ušli u 2000., a s kojim rezultatom izlazimo iz ove godine. S druge strane, opasno je forsirati situacije ako trebaju završiti papirom na koji će obje strane staviti svoj potpis. Stimulans -Zašto ste samo umjereni optimist? =Za dobro pregovaranje o delikatnim problemima potrebna je politička stabilnost i stabilnost institucija. Kod nas se približavaju izbori, za koje sam siguran da ne mogu ugroziti kontinuitet hrvatskog puta prema EU i pozicije koje imamo prema susjedstvu. Međutim, nisam siguran je li stabilnost institucija u SCG ovog trenutka dovoljno zajamčena da možemo planirati ovakav kontinuitet odnosa idućih nekoliko godina. -Je li i EU to jasno, s obzirom na pritisak koji vrši? =Mislim da jest. Uvijek govorim da nije lako održavati stabilne odnose s nestabilnim susjedstvom. U susjedstvu imamo države koje povremeno proglašavaju izvanredna stanja, imaju jake mjere protektorata i traže puninu političkog identiteta. Sa susjedstvom u kojem se događaju politička ubojstva, i to ubojstva čelnih ljudi, nije lako voditi vanjske poslove. Zato je svaki pomak dobrodošao, pa i ova Marovićeva i Mesićeva gesta. Hrvatska će u odnosima sa susjedstvom biti onoliko uspješna u poštovanju svojih obveza koliko se budu stabilizirale prilike na jugoistoku Europe. -Je li onda vrijeme za najavljenu deklaraciju Zagreba i Beograda o zajedničkim pozicijama prema ulasku u EU i partnerstvu u pokretanju cijele regije, koju je nedavno u Zagrebu najavio potpredsjednik srbijanske vlade Čedomir Jovanović? =Podsjećam da smo u vrijeme podnošenja aplikacije za članstvo BiH, Sloveniji i SCG ponudili dokument koji bi sadržavao temeljne principe kojih bi se svi pridržavali na putu prema EU. Ovo je jedinstveno razdoblje u povijesti Balkana jer sve zemlje imaju izabrane demokratske vlade i praktički identičnu vanjsku politiku i ciljeve. Svi žele ići u EU. Razmišljali smo zašto u trenutku kad Hrvatska kao zemlja procesa stabilizacije i pridruživanja čini tako značajan iskorak kakav je aplikacija ne bismo ponudili dokument Beogradu i Sarajevu? Na žalost, nismo uspjeli. Naišli smo na rezerviranost tamošnje diplomacije i političara koji su izrazili potporu Hrvatskoj aspiraciji, ali nisu potpisali dokument. Ostajemo otvoreni i možda upravo isprika treba na neki način biti nadograđena potvrdom da možemo i u papirnatom obliku izraziti svoje stremljenje. Marovićeva isprika ima i multilateralni karakter, što pokazuju i reakcije čelnika EU, i bilo bi dobro da se kapacitet ovog događaja primijeti i u BiH te da posluži kao vrsta stimulansa u cijeloj regiji.