1) Republika Hrvatska i Ugovor o neširenju nuklearnog oružja (NPT)
Ugovor o neširenju nuklearnog oružja (Nuclear Non-proliferation Treaty - NPT) stupio je na snagu 1970. godine. Do danas ratificiralo ga je 189 država. Ugovor definira status nuklearnih i nenuklearnih država. Zemlje bez nuklearnog oružja obvezale su se ne razvijati isto, a zemlje u posjedu nuklearnog oružja ne prodavati ga drugim državama, kao ni tehnologiju za njegovu proizvodnju. Mjere nadzora provodi Međunarodna agencija za atomsku energiju (International Atomic Energy Agency - IAEA), sa sjedištem u Beču.
Republika Hrvatska je u okviru sukcesije bivše države pristupila Ugovoru o neširenju nuklearnog oružja 1992. godine. Sukladno svojim međunarodno preuzetim obvezama, Republika Hrvatska aktivno provodi i poštuje načela neširenja i nestjecanja nuklearnog materijala (ili opreme) koji se koristi u proizvodnji nuklearnog oružja ili drugih nuklearnih eksplozivnih naprava, te se zalaže za univerzalnost NPT.
Uz MVEP, stručnjaci za nuklearna pitanja iz Državnog zavoda za radiološku i nuklearnu sigurnost prate aktivnosti u provedbi Ugovora, te sudjeluju na seminarima i konferencijama.
2) Suradnja Republike Hrvatske i Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA)
Međunarodna agencija za atomsku energiju (International Atomic Energy Agency - IAEA) je središnji svjetski međudržavni forum za znanstvenu i tehničku suradnju na nuklearnom polju.
Agencija je nezavisna, povezana posebnim ugovorom s UN-om, a funkcionira kao međunarodni inspektorat za osiguranje sigurnosti nuklearnih postrojenja i za verifikaciju, kako se ne bi zloupotrebljavali civilni nuklearni programi. Sjedište joj je u Beču.
Zadužena je i za praćenje i implementaciju Ugovora o neširenju nuklearnog oružja (Nuclear Non-Proliferation Treaty – NPT).
Republika Hrvatska je 1994. godine potpisala Sporazum s Međunarodnom agencijom za atomsku energiju o primjeni garancija u vezi s Ugovorom o neširenju nuklearnog oružja (NN 13/94). Time je Republika Hrvatska prihvatila sustav IAEA garancija s ciljem sprječavanja zloporabe miroljubivog korištenja nuklearne energije, odnosno stjecanja nuklearnog oružja ili drugog materijala potrebnog za nuklearne eksplozije. Nadzor i kontrolne mjere primjenjuju se prema svim nuklearnim materijalima, bilo da se proizvode, prerađuju ili koriste u nekom nuklearnom postrojenju ili se nalaze izvan takva postrojenja. Iako Republika Hrvatska trenutno ne posjeduje nikakva nuklearna postrojenja, važno je istaći da se primjenjuju sve potrebne mjere sigurnosti (nadzor i kontrolne mjere) u svim mirnodopskim djelatnostima u kojima su prisutni nuklearni materijali na teritoriju Republike Hrvatske ili na teritoriju pod njenom jurisdikcijom ili kontrolom.
S Međunarodnom agencijom za atomsku energiju Republika Hrvatska je potpisala Dodatni protokol uz Sporazum između Republike Hrvatske i Međunarodne agencije za atomsku energiju o primjeni garancija u vezi s Ugovorom o neširenju nuklearnog oružja (NN 7/2000). Time je Republika Hrvatska prihvatila obvezu uvođenja nadzora i kontrolnih mjera u proizvodnji te uvozu i izvozu posebne opreme i materijala osobito projektiranih ili izrađenih za proizvodnju, preradu ili korištenje nuklearnih materijala. Opseg Protokola glede nadzora i kontrole proizvodnih djelatnosti naveden je u Prilogu I, a popis opreme i materijala podložnih izvoznoj odnosno uvoznoj kontroli uvršten je u Prilog II Dodatnog protokola.
Sukladno članku 2 i 3 Dodatnog protokola, Republika Hrvatska podnosi IAEA-i redovna izvješća o trenutnom stanju glede korištenja nuklearnog materijala, razvojnih i istraživačkih djelatnosti te proizvodnje, uvoza i izvoza posebne opreme i nuklearnih materijala. Na lokacijama gdje se koriste nuklearni materijali ili gdje se može proizvoditi posebna oprema obavljaju se redovne inspekcije. Na državnoj razini, svaka uporaba nuklearnih materijala službeno se evidentira, a evidencija se vodi u Državnom zavodu za radiološku i nuklearnu sigurnost.
Republika Hrvatska je također država potpisnica Konvencije o fizičkoj zaštiti nuklearnog materijala (NN 5/2001) i Amandmana (2005). Postavši strankom te Konvencije, Republika Hrvatska je preuzela obvezu učinkovite zaštite nuklearnih materijala koji se koriste, skladište ili transportiraju u miroljubive svrhe. Republika Hrvatska neće odobriti uvoz, izvoz ili prijevoz nuklearnih materijala bez jamstava da su ti materijali zaštićeni na razini utvrđenoj u Prilogu I Konvencije. U slučaju krađe, razbojstva ili nekog drugog protuzakonitog djela vezanog za nuklearni materijal ili slične prijetnje, Republika Hrvatska se sukladno svojem domaćem zakonodavstvu obvezuje na suradnju i pružanje pomoći u nastojanjima da se ti materijali povrate i zaštite.
Međunarodne obveze koje je Republika Hrvatska preuzela u pogledu zaštitnih mjera te nadzora odnosno kontrole nuklearnog materijala regulirane su u potpunosti u domaćem zakonodavstvu.
Republika Hrvatska je stranka sljedećih Konvencija ili Protokola kojima se regulira miroljubivo korištenje nuklearne energije:
Bečka konvencija o građanskoj odgovornosti za nuklearnu štetu (IAEA: INFCIRC/500/ADD.1): Konvencija o ranoj dojavi nuklearnih nesreća (IAEA: INFCIRC/335); Konvencija o pomoći u slučaju nuklearne nesreće ili radiološke opasnosti (IAEA: INFCIRC/336); Zajednički protokol o primjeni Bečke konvencije i Pariške konvencije (IAEA: INFCIRC/402); Zajednička konvencija o sigurnosti upravljanja potrošenim gorivom i o sigurnosti upravljanja radioaktivnim otpadom (IAEA: INFCIRC/546).
3) Republika Hrvatska i Ugovor o sveobuhvatnoj zabrani nuklearnih pokusa (CTBT)
Ugovor o sveobuhvatnoj zabrani nuklearnih pokusa (Comprehensive Nuclear Test Ban Treaty – CTBT) temelj je međunarodnog režima zabrane nuklearnih pokusa, a glavni ciljevi su: zabrana nuklearnih pokusa, ograničavanje nuklearnog oružja u svijetu, potpora međunarodnom sustavu izgradnje mjera povjerenja i sigurnosti, intenziviranje međunarodne suradnje na području nuklearne sigurnosti, te međunarodna razmjena znanja i tehnologije.
Ugovor je potpisan 1996. od strane 71 države, uključujući 5 nuklearnih sila. Do danas CTBT su potpisale 182 države, a ratificiralo njih 153. Nije stupio na snagu, jer nedostaju ratifikacije 9 država (sukladno Aneksu 2. Ugovora) koje imaju nuklearna postrojenja na svome teritoriju.
Republika Hrvatska ratificirala je Ugovor 2001. godine te aktivno sudjeluje u radu Pripremnog odbora Organizacije za sveobuhvatnu zabranu nuklearnih pokusa (PrepCom CTBTO), čije je sjedište u Beču.
4) Republika Hrvatska i Haški pravilnik postupanja protiv širenja balističkih projektila (HCOC)
Haški pravilnik postupanja protiv širenja balističkih projektila (Hague Code of Conduct Against Ballistic Missile Proliferation – HCOC) usvojen je na međunarodnoj konferenciji koja je održana 2002. godine u Den Haagu. Republika Austrija tada je imenovana za administrativni kontaktni centar za HCOC. Pravilnik je otvoren za članstvo svim zainteresiranim državama, a danas ima 130 potpisnica.
Republika Hrvatska pridaje veliku važnost Haškom pravilniku s obzirom kako je isti jedini multilateralni instrument koji se odnosi na sprječavanje širenja balističkih projektila. U uvjetima kada je međunarodna zajednica suočena s rastućom prijetnjom jer sve više zemalja posjeduje tehnologiju i projektile, postoji potreba da se HCOC promovira kao univerzalni instrument i da se države koje posjeduju projektile ohrabruju na pristupanje Pravilniku.
Republika Hrvatska je privržena multilateralizmu, suradnji i kolektivnoj sigurnosti, stoga u svim relevantnim prilikama poziva države potpisnice na poštivanje i implementaciju odredbi HCOC te na promociju ciljeva HCOC, kako bi se Pravilnik razvio i ojačao.