Republika Hrvatska (RH) članica je brojnih regionalnih i ostalih međunarodnih organizacija te sudjeluje u različitim međuvladinim tijelima. Istodobno pratimo i najvažnije aktivnosti, politike i suradnju u okviru regionalnih međunarodnih organizacije koje po svome značenju i ulozi u međunarodnim odnosima utječu na globalna pitanja i s čijim članicama ostvarujemo bilateralnu suradnju.
Među važnije prioritete međuvladine suradnje RH svakako je sudjelovanje u radu Međunarodnog saveza za sjećanje na holokaust („International Holocaust Remembrance Alliance – IHRA“). Radna skupina za međunarodnu suradnju u području obrazovanja, sjećanja i istraživanja o holokaustu („Task Force for International Cooperation on Holocaust Education, Remembrance, and Research – ITF“) utemeljena je 1998., temeljni dokument joj je Stockholmska deklaracija iz 2000., a 2012. preimenovana je u Međunarodni savez za sjećanje na holokaust. Od 2007. IHRA širi svoj tematski mandat na genocid nad Romima, prevenciju genocida te prevenciju i borbu protiv antisemitizma.
IHRA ima 35 država članica (25 država članica EU, osim Cipra i Malte + Argentina, Australija, Kanada, Izrael, Srbija, Norveška, Švicarska, UK, SAD i Sjeverna Makedonija) i 9 država promatrača (Albanija, BIH, Brazil, Cipar, El Salvador, Moldova, Monaco, Turska, Urugvaj).
IHRA mobilizira i koordinira političke i društvene vođe na pružanje podrške obrazovanju, sjećanju te istraživanju holokausta. Djeluje na razini stručnjaka u okviru radnih skupina i odbora te plenarnih zasjedanja, koja se održavaju dva puta godišnje u organizaciji države predsjedateljice. Nacionalna izaslanstva pred IHRA-om sastoje se od predstavnika vlade te nacionalnih stručnjaka. Radu IHRA-e pomaže Stalni ured sa sjedištem u Berlinu.
IHRA ima godišnju rotaciju predsjedanja kojom trenutno predsjeda Grčka, nakon koje će predsjedati Švedska (2022.) te RH (2023.). Nominacija RH za predsjedanje IHRA-om u 2023. godini jednoglasno je odobrena na plenarnom zasjedanju u prosincu 2020. godine.
RH postala je punopravna članica IHRA-e 2005. Ministarstvo vanjskih i europskih poslova koordinira aktivnosti RH u IHRA-i. RH je podržala donošenje svih IHRA-inih pravno neobvezujućih radnih definicija koje se odnose na negiranje i iskrivljavanje činjenica o holokaustu, antisemitizam te rasizam protiv Roma. RH je također prva od država članica IHRA-e prevela i objavila IHRA-ine Preporuke o učenju i podučavanju o holokaustu na vlastiti jezik te ih predstavila na nacionalnoj razini.
U siječnju 2021. IHRA je u suradnji s UNESCO-om objavila „Preporuke za prepoznavanje i suzbijanje iskrivljavanja holokausta“ namijenjene prvenstveno donositeljima odluka i politika. Preporuke upozoravaju na porast trenda iskrivljavanja holokausta tijekom proteklog desetljeća, koje se manifestira na brojne načine te ugrožava dugoročnu važnost holokausta u zajedničkom sustavu vrijednosti. U listopadu 2020. IHRA je usvojila i „Pravno neobvezujuću radnu definiciju antiromskog rasizma/diskriminacije protiv Roma“ koja služi kao podloga za obrazovanje te senzibiliziranje državnih institucija, medija i civilnog društva.
Više na: https://www.holocaustremembrance.com/
Međunarodni savez za promicanje vjerskih sloboda („International Religious Freedom or Belief Alliance – IRFBA“) uspostavljen je u veljači 2020. u Washingtonu. Radi se inicijativi SAD-a kojom se želi osnažiti borba protiv progona vjernika i vjerskih manjinskih skupina diljem svijeta, ponajprije u državama u kojima je ograničeno ili onemogućeno pravo na FoRB (sloboda vjeroispovijesti ili uvjerenja). Savez trenutno broji 33 države članice (Albanija, Armenija, Australija, Austrija, BiH, Brazil, Bugarska, Češka, Danska, DRK, Estonija, Gambija, Grčka, Gruzija, Hrvatska, Izrael, Kamerun, Kolumbija, Kosovo, Mađarska, Norveška, Latvija, Litva, Malta, Nizozemska, Poljska, Senegal, Slovačka, Slovenija, Togo, Ukrajina, UK i SAD), 2 promatrača (posebni izvjestitelj UN-a za slobodu vjeroispovijesti ili uvjerenja te Suvereni viteški malteški red) te 4 prijatelja (Kanada, Japan, Južna Koreja i Švedska).
RH postala je članica IRFBA-e na osnivačkom sastanku u Washingtonu 2020.
Redovni sastanci održavaju se na mjesečnoj bazi u organizaciji Tajništva koje se nalazi u Washingtonu. Nakon što je SAD-a predsjedao Savezom u 2020., njime u 2021. predsjeda Nizozemska. U okviru Saveza djeluje i Neformalno vijeće stručnjaka koje ima savjetodavnu ulogu. U studenome 2020. održan je prvi Ministarski forum IRFBA-e, a u sklopu Ministarske konferencije o promicanju FoRB-a. Slijedom predstavljenih prioriteta država članica na Ministarskom forumu, formirano je sedam radnih skupina o pojedinim temama. RH članica je radnih skupina o zaštiti vjerskih mjesta te o obrazovanju.
Više na: https://www.state.gov/international-religious-freedom-or-belief-alliance/
Međunarodna organizacija za Frankofoniju (OIF) okuplja zemlje u kojima je francuski materinji ili uobičajeni jezik, gdje je značajan udio stanovništva frankofon ili gdje postoji značajna pripadnost francuskom jeziku ili kulturi. Osnovana je 20. ožujka 1970. godine sa sjedištem u Parizu. Članstvo čini 84 država i pokrajina, odnosno, 58 članica i 26 stalnih promatrača. Ciljevi OIF-a su utjeloviti aktivnu solidarnost među članicama te, poštujući kulturnu i jezičnu raznolikost, djelovati na promicanju francuskog jezika, mira i održivog razvoja.
Republika Hrvatska u OIF-u ima status promatrača od 2004. godine, a iste godine je Hrvatski sabor pristupio Parlamentarnoj skupštini IOF-a. Svake godine tijekom mjeseca ožujka u Hrvatskoj se obilježavaju Dani Frankofonije.
Više: www.francophonie.org
Afrička unija („African Union“ - AU) panafrička ja organizacija čije je djelovanje usmjereno osiguranju mira i napretka Afričkog kontinenta. Utemeljena je 2002. godine na Sastanku na vrhu u Durbanu (Južna Afrika). Organizacija okuplja 55 države članice: Alžir, Angolu, Benin, Bocvanu, Burkinu Faso, Burundi, Kamerun, Kabo Verde, Srednjoafričku Republiku, Čad, Komori, Demokratsku Republiku Kongo, Republiku Kongo, Cote d'Ivoire, Džibuti, Egipat, Ekvatorsku Gvineju, Eritreju, Etiopiju, Gabon, Gambiju, Ganu, Gvineju, Gvineju Bisau, Keniju, Lesoto, Liberiju, Libiju, Madagaskar, Malavi, Mali, Mauritaniju, Mauricijus, Mozambik, Namibiju, Niger, Nigeriju, Ruandu, „Saharsku Arapsku Demokratsku Republiku“, Sveti Toma i Principe, Senegal, Sejšele, Sijera Leone, Somaliju, Južnu Afriku, Južni Sudan, Sudan, Svazi, Tanzaniju, Togo, Tunis, Ugandu, Zambiju i Zimbabve.
Republika Hrvatska ima promatrački status u AU.
Glavni ciljevi Afričke unije su promicanje jedinstva i mira među afričkim narodima, jačanje demokracije i dobrog upravljanja te poticanje održivog rasta. Političko i gospodarsko integriranje kao oblik suradnje država članica trebalo bi pridonijeti razvoju Afrike, uklanjanju siromaštva i pomoći uključivanju Afrike u globalnu ekonomiju. Sjedište Afričke unije je u Adis Abebi (Etiopija).
Afrička unija kao organizacija utemeljena na svojevrsnom modelu integriranja 2004. godine inaugurirala je pan-Afrički parlament. Parlament razmatra teme važne za Afriku i savjetodavno je tijelo predsjednika država Afričke unije.
Glavna tijela organizacije su Skupština Afričke unije, Izvršno vijeće te Komisija. Skupština okuplja predsjednike država koji se sastaju najmanje jedanput godišnje i glavno je tijelo za donošenje odluka Afričke unije. Članovi Skupštine biraju predsjedatelja Afričke unije koji obnaša dužnost tijekom jednogodišnjeg razdoblja.
Radi rješavanja konfliktnih situacija kao preduvjeta napretka Afričkog kontinenta Afrička je unija 2004. godine utemeljila Vijeće za mir i sigurnost. Vijeće ima mogućnost interveniranja u konfliktima, kao i raspoređivanja vojnih snaga u situacijama genocida i zločina protiv čovječnosti, autorizira misije očuvanja mira.
Afrička unija također planira utemeljenje suda za ljudska prava, središnje banke i monetarnog fonda te do 2023. godine i uspostavu Afričke ekonomske zajednice sa zajedničkom valutom.
U kontekstu jačanja kontinentalne integracije u ožujku 2018. potpisan je Sporazum o slobodnoj trgovini na afričkom kontinentu (African Continental Free Trade Agreement, ACFTA) između 44 članice AU. Sporazum čija je dugo očekivana primjena započela 1.1. omogućit će afričkim gospodarstvima povezivanje s drugim tržištima, ojačati unutar afričku trgovinu te povećati mogućnosti za zapošljavanje.
Suradnja Europske unije i Afričke unije temelji se povijesnoj, kulturnoj i zemljopisnoj povezanosti Europe i Afrike, zajedničkoj budućnosti i zajedničkim vrijednostima poštivanja ljudskih prava, slobode, jednakosti, solidarnosti, pravde te poštivanja vladavine prava i demokracije pretočenih u međunarodne ugovore i konstitutivne dokumente EU i AU. Na Sastanku na vrhu Afrika – EU, održanom u Lisabonu 2007. godine 80 čelnika država i vlada Afrike i EU otvorili su novu, stratešku razinu suradnje, u kojoj je osim razvojne pomoći, Afrička unija prepoznata kao strateški partner EU u različitim tematskim područjima od zajedničkog interesa Afrike, Europe i globalno.
Na petom Sastanku na vrhu AU-EU u studenom 2017. u Abidjanu partnerstvo je podignuto na višu razinu. Stavljen je naglasak na konkretne aktivnosti u cilju stvaranja aktivnog partnerstva. Taj sastanak na vrhu označio je ključnu točku u preoblikovanju partnerstva u još jače, obostrano korisno partnerstvo koje je prilagodljivo brzim promjenama globalnog konteksta i orijentirano na rezultate.
Udruženje država Jugoistočne Azije („Association of South East Asian Nations“ - ASEAN) utemeljena je 8. kolovoza 1967. godine na sastanku u Bangkoku. Države utemeljiteljice ASEANA su Tajland, Indonezija, Malezija, Filipini i Singapur. Kasnije su se ASEAN-u priključili i Bruneji, Burma, Kambodža, Laos i Vijetnam. Stalno tajništvo organizacije smješteno je u Jakarti.
Cilj je suradnje u okviru ASEAN-a jačanje gospodarske suradnje između deset država članica te promicanje mira i stabilnosti u regiji. Prvi Sastanak na vrhu ASEAN-a održan je 1976. godine na Baliju. Na sastanku je potpisan Ugovor o prijateljstvu i suradnji u Jugoistočnoj Aziji (TAC). Ugovorom je istaknuto načelo nemiješanja u interne politike i situacije u državama članicama. Kako je TAC otvoren i za države nečlanice ASEAN-a potpisale su ga i Kina, Indija, Japan, Rusija i Južna Koreja.
U području sigurnosti 1994. godine utemeljen je Regionalni forum ASEAN-a (ARF). Cilj je ARF rješavanje sukoba mirnim sredstvima i provedba preventivne diplomacije. ARF ima 23 države članice, među kojima su SAD, Rusija, Indija, Kina, Japan i Sjeverna Koreja. Godinu kasnije, 1995., države članice ARF-a potpisale su Ugovor o zoni Jugoistočne Azije slobodnoj od nuklearnog oružja.
Jedna od glavnih smjernica daljnjeg djelovanja ASEAN-a interes je za ubrzanjem ekonomskog integriranja država članica po modelu jedinstvenog tržišta Europske unije (EU), koje bi uključivalo ukidanje carina, liberalizaciju trgovine te kretanje rada i kapitala. Istodobno ASEAN pregovara s Kinom, Indijom i Japanom o potpisivanju ugovora o slobodnoj trgovini.
U studenome 2007. godine čelnici država ASEAN-a potpisali su povelju o ubrzanju i produbljivanju ekonomskog integriranja. ASEAN je poveljom dobio pravnu osobnost, a države članice obvezale su se na promicanje ljudskih prava i načela demokracije. Povelju je 2008. godine ratificiralo svih deset država članica.
Glavni tajnik ASEAN-a je bivši ministar vanjskih poslova Tajlanda Surin Pitsuwan. Petogodišnji mandat glavnog tajnika započeo je u siječnju 2008. godine.
Glavna su tijela ASEAN-a – Godišnji sastanak predsjednika država; Godišnji sastanak ministara vanjskih poslova; Upravljački odbor kojim predsjeda ministar vanjskih poslova države domaćina sastanka na vrhu te Glavni tajnik. U okviru ASEAN-a djeluje 29 odbora 122 tehničke skupine, koji podupiru rad ministarskih tijela i aktivnosti ASEAN-a.
Europska unija (EU) podupire napore ASEAN-a za intenziviranje suradnje između država članica ASEAN-a i njihovo regionalno integriranje usmjereno jačanju regionalne stabilnosti, napretku i suočavanju s globalnim izazovima. EU zainteresirana je za dijalog i suradnju s ASEAN-om te koordinaciju u svezi s regionalnim i globalnim temama. Na Ministarskom sastanku ASEAN – EU održanom 26. i 27. travnja 2012. godine u Brunej Darussalamu usvojen je i zajednički Akcijski plan za suradnju ASEAN-a i EU u području politike, sigurnosnim, ekonomskim i socio-kulturnim temama.
Arapska liga („The League of Arab States“ - AL) utemeljena je 1945. godine. Danas u članstvu ima: Alžir, Bahrein, Komori, Džibuti, Egipat, Irak, Jordan, Kuvajt, Libanon, Libiju, Mauritaniju, Maroko, Oman, Katar, Saudijsku Arabiju, Somaliju, Sudan, Siriju, Tunis, Ujedinjene Arapske Emirate, Jemen te “Palestiniski teritorij”.
Sjedište je Arapske lige u Kairu.
Uz očuvanje svearapskih interesa misija organizacije je osnažiti političku, gospodarsku i kulturnu suradnju između država članica te zaštititi njihovu neovisnost i suverenitet. Povelja Arapske lige određuje Vijeće AL kao glavno tijelo organizacije. Vijeće se u pravilu sastaje dvaput godišnje, ali i u slučajevima kada se za to ukaže potreba. Predsjedanje Arapskom ligom izmjenjuje se svakih šest mjeseci, jednom godišnje održava se Sastanak na vrhu.
Organizacija islamske suradnje (Organisation of Islamic Cooperation, OIC) je međunarodna organizacija sa sjedištem u saudijskom gradu Džedi i trajnim izaslanstvom pri UN-u i EU, koja okuplja zemlje u kojima je islam državna, većinska ili manjinska religija. Organizacija islamske suradnje druga je po veličini organizacija nakon Ujedinjenih naroda s članstvom od 57 država raspoređenih na četiri kontinenta. Organizacija nastoji zaštititi interese muslimana u duhu promicanja međunarodnog mira i harmonije među narodima svijeta.
Organizacija je osnovana odlukom povijesnog summita koji se održao u Rabatu, Kraljevina Maroko, 1969. godine. Nakon paljenja džamije Al-Aksa u Jeruzalemu. 1970. godine u Džedi je održan prvi sastanak Islamske konferencije ministra vanjskih poslova (ICFM) koji je odlučio uspostaviti stalno tajništvo u Džedi na čelu s glavnim tajnikom organizacije. Dr. Yousef Ahmed Al-Othaimeen 11. je generalni tajnik koji je na tu dužnost stupio u studenom 2016. godine.
Prva Povelja OIC-a usvojena je na 3. zasjedanju ICFM-a održanom 1972. godine. Povelja je utvrdila ciljeve i načela organizacije i temeljne svrhe jačanja solidarnosti i suradnje među državama članicama.
Na osnivačkoj konferenciji Organizacije sudjelovali su Afganistan, Alžir, Čad, Egipat, Gvineja, Indonezija, Iran, Jemen (Sjeverni i Južni), Jordan, Kuvajt, Libanon, Libija, Malezija, Mali, Maroko, Mauretanija, Niger, Pakistan, Palestina, Saudijska Arabija, Senegal, Somalija, Sudan, Tunis i Turska. Tijekom 1970-ih i 1980-ih članice postaju Bahrein, Katar, Sijera Leone, Sirija, Oman i Ujedinjeni Arapski Emirati (1972.); Bangladeš, Gabon, Gambija, Gornja Volta (kasnije Burkina Faso), Gvineja Bisau, Kamerun i Uganda (1974.); Irak (1975.); Kamerun i Maldivi (1976.); Džibuti (1978.), Benin (1983.); Brunej (1984.) i Nigerija (1986.). Zbog potpisivanja mirovnoga sporazuma s Izraelom, Egipat je bio suspendiran 1979.–84. Tijekom 1990.-ih nove članice postaju Albanija, Azerbajdžan, Kirgistan, Tadžikistan i Turkmenistan (1992.); Mozambik (1994.); Kazahstan (1995.); Surinam i Uzbekistan (1996.); Togo (1997.) i Gvajana (1998.). Od 2001. uključena je i Obala Bjelokosti (kao 57. država članica).
Najvažnije tijelo OIC-a je Konferencija šefova država (tzv. Islamski summit), s redovitim sastancima svake tri godine. U intervalima između sastanaka na vrhu, a radi efikasnije provedbe odluka šefova država održavaju se sastanci Vijeća ministara vanjskih poslova (CFM). Ministri vanjskih poslova biraju glavnoga tajnika organizacije, na mandat od četiri godine. Operativno tijelo je Tajništvo na čelu s glavnim tajnikom i četiri pomoćnika. Unutar OIC-a djeluje i niz drugih institucija, među ostalim Islamska razvojna banka (IsDB) i Islamska organizacija za odgoj, znanost i kulturu (ISESCO). Također valja spomenuti niz odbora koji se bave znanošću i tehnologijom, ekonomijom i trgovinom te informacijama i kulturom što igra vitalnu ulogu u jačanju suradnje na različitim poljima među državama članicama OIC-a.
Azijsko-europski sastanak („The Asia-Europe Meeting“ - ASEM) je međuvladin proces uspostavljen 1996. godine za poticanje dijaloga i suradnje između Azije i Europe. ASEM trenutačno čini 53 partnera: 30 europskih i 21 azijska, Europska unija i Tajništvo ASEAN-a. ASEM se bavi političkim, ekonomskim, financijskim, socijalnim, kulturnim i obrazovnim pitanjima od zajedničkog interesa u duhu uzajamnog poštovanja i ravnopravnog partnerstva.
Europska komisija je 1994. godine usvojila nove smjernice razvoja odnosa s Azijom u dokumentu Towards a New Strategy for Asia. Temeljem tih smjernica, Singapur i Francuska inicirali su prvi ASEM sastanak na vrhu, koji je održan 1996. godine u Bangkoku, što se smatra početkom ASEM dijaloga. Dokument, koji određuje načela, mehanizme i prioritete ASEM-a je Asia-Europe Cooperation Framework, usvojen 2000. godine u Seulu.
ASEM djeluje putem sastanaka i aktivnosti na različitim razinama. ASEM sastanak na vrhu je sastanak 51 čelnika država ili premijera, predsjednika Europskog vijeća, predsjednika Europske komisije i Glavnog tajnika ASEAN-a. Održava se svake druge godine, naizmjenično u Aziji i Europi. ASEM nema svoje tajništvo no ministri vanjskih poslova i viši dužnosnici imaju sveobuhvatnu koordinacijsku ulogu u ASEM procesu.
Hrvatska je članica ASEM-a od 2014. godine. Hrvatska, između ostalog, pridaje veliki značaj povezanosti i people-to-people kontaktima, čija je važna uloga u ASEF-u („The Asia-Europe Foundation“), stalnoj instituciji ASEM-a.
Hrvatska je 2018. godine, zajedno s Republikom Slovenijom, bila domaćin Projekta ASEF Summer University ASEFSU22, koji uključuje povezivanje mladih profesionalaca i studenata iz 51 zemlje članice ASEM-a sa sveučilištima, lokalnim zajednicama, predstavnicima državne uprave i tvrtki država domaćina.
U Bruxellesu je u listopadu 2018. godine, pod nazivom Global Partners for Global Challenges, održan 12. susret na vrhu ASEM-a. Na čelu izaslanstva Republike Hrvatske bio je predsjednik Vlade Andrej Plenković.
Više o ASEM-u: www.ASEMinfoboard.org