Arbitražni sud u Haagu objavio je u utorak, 17. lipnja priopćenje, koje sadrži sažetak hrvatskih i slovenskih stajališta iznesenih u usmenoj raspravi u postupku rješavanja spora o razgraničenju između Hrvatske i Slovenije. Cjeloviti tekst priopćenja na engleskom jeziku možete pronaći OVDJE.
Sažetak hrvatskih stajališta
U svom uvodnom govoru, prva potpredsjednica Vlade i ministrica vanjskih i europskih poslova Vesna Pusić istaknula je povjerenje koje Vlada Republike Hrvatske ima u Arbitražni sud te uvjerenje da za međunarodno pravo presuda može biti putokaz koji jača njegovo "jedinstvo i sigurnost", istovremeno štiteći njegovu "potrebnu fleksibilnost". Naglasila je, također, važnost koju Hrvatska i hrvatski narod pridaju ovom postupku, a potom su uslijedili govori zastupnice i odvjetničkog tima Republike Hrvatske.
Hrvatska je naglasila kako Sporazum o arbitraži - a posebno odnos između njegovih članaka 3(1) i 4 – nalaže da se prvo mora odrediti "tijek granice na moru i kopnu između Republike Hrvatske i Republike Slovenije", i to isključivo primjenom "pravila i načela međunarodnog prava". Tek nakon što kopnena i morska granica bude na taj način utvrđena, Arbitražni sud može se posvetiti točkama (b) i (c) - "vezi Slovenije prema otvorenom moru” i "režimu za uporabu relevantnih morskih područja". Ove točke trebaju biti određene primjenom međunarodnog prava uz još dva elementa, a to su pravičnost i načelo dobrosusjedskih odnosa. Ovi su elementi nadopuna međunarodnom pravu i ne mogu biti u suprotnosti s njim. Stajalište Hrvatske jest da Sporazum o arbitraži ne dopušta kršenje međunarodnog prava, već samo njegovu nadopunu.
Hrvatska je objasnila kako je kopnena granica između Hrvatske i Slovenije postojala na dan 25. lipnja 1991. godine, što predstavlja mjerodavni datum u skladu sa Sporazumom o arbitraži. Ta granica, primjenom načela uti possidetis juris, toga je dana postala međudržavna granica između dviju država. Ona se treba utvrditi u skladu s odgovarajućim zakonodavstvom vezanim uz administrativno-teritorijalno uređenje Hrvatske i Slovenije koje je bilo na snazi 25. lipnja 1991. godine. S obzirom da su i Hrvatska i Slovenija, kao konstitutivne republike unutar bivše SFRJ, utvrđivale svoj teritorij kao skup područja svojih općina, a čiji je opseg bio najpreciznije opisan u katastru (u Hrvatskoj) ili čak izričito utvrđen katastarskim općinama (u Sloveniji), kopnena granica slijedi vanjske granice katastarskih općina pograničnih hrvatskih i slovenskih općina.
Nadalje, Hrvatska je u skladu s ovom kopnenom granicom, između ostalog, tražila da Slovenija ukloni svoje postrojbe iz vojnog objekta na hrvatskoj Svetoj Geri te da ne ometa komunikaciju s hrvatskim područjem Murišća u općini Sveti Martin na Muri.
Što se tiče razgraničenja na moru, Hrvatska smatra kako je mjerodavno pravilo međunarodnog prava u ovom slučaju sadržano u članku 15. Konvencije Ujedinjenih naroda o pravu mora iz 1982. godine (UNCLOS). Slijedom toga, granica na moru između Hrvatske i Slovenije počinje na ušću rijeke Dragonje u more, gdje se nalazi krajnja točka granice na kopnu, i nastavlja se crtom sredine (ekvidistance) kroz Savudrijsku valu/Piranski zaljev (koja čini teritorijalne vode, a ne unutarnje vode) do crte razgraničenja teritorijalnog mora s Italijom u skladu s Osimskim sporazumom. Bez obzira na njihov status, vode zaljeva moraju biti razgraničene između stranaka, a metoda razgraničenja ostaje ista. Ne postoje posebne okolnosti koje bi opravdale odstupanje od crte sredine (ekvidistance) u ovom slučaju.
Hrvatska je naglasila kako je međunarodna sudska i arbitražna praksa rješavanja sporova razgraničenja na moru u posljednja dva desetljeća uvelike pridonijela tumačenju i konsolidaciji pravila i načela međunarodnog prava o razgraničenju na moru. Hrvatska je izrazila zabrinutost zbog posljedica koje bi slovenski pristup, ukoliko bi ga Arbitražni sud podržao, mogao imati za ova teško izborena postignuća.
Unatoč snažnom pritisku slovenske blokade pristupanja EU, Hrvatska nikada nije odustala od stajališta kako se njezina granica na moru mora utvrditi isključivo na temelju postojećeg međunarodnog prava. Također, Hrvatska je tijekom pregovora o Sporazumu uporno zastupala stav da pojam „veza“ („junction“) ne predstavlja teritorijalni kontakt. Ovaj stav Hrvatska je čvrsto zastupala i tijekom cijele usmene rasprave pred Sudom. Vitalni interesi stranaka spominju se u preambuli Sporazuma i jasno je da se odnose na ukupne obveze stranaka u vezi s mirnim rješavanjem sporova. Ovi vitalni interesi nisu dio primjenjivog prava za utvrđivanje „veze“ i „režima“. Vitalni interesi Republike Hrvatske tijekom pregovora o Sporazumu nisu bili ograničeni na članstvo u EU, kao što tvrdi Slovenija, već su prvenstveno značili očuvanje teritorijalne cjelovitosti države (koja uključuje njezino teritorijalno more), i Hrvatska nikada nije pristala da područje njezinog teritorijalnog mora može biti utvrđeno na temelju pravičnosti, dobrosusjedskih odnosa, ili bilo čega drugoga, osim stroge primjene članka 15. UNCLOS-a.
Hrvatska je istaknula kako "veza" i "režim" iz članka 3 (1) (b) i (c) Sporazuma o arbitraži ne mogu utjecati na smjer protezanja granice (ili je na bilo koji način odrediti). "Veza", ako bi uopće i postojala (jer nije unaprijed prejudicirana Sporazumom o arbitraži), ograničena je isključivo na pitanja pristupa moru i komunikacija. U skladu s tim, "veza" bi se trebala shvatiti, mutatis mutandis, kao referenca na uspostavljeni režim prolaska kroz tjesnace koji služe međunarodnoj plovidbi, kako je to utvrđeno u III. dijelu UNCLOS-a, a u skladu s postojećim sustavom odvojene plovidbe Međunarodne pomorske organizacije (IMO), kako je 2004. godine i utvrđeno nakon zajedničkog prijedloga Hrvatske, Italije, Slovenije, Albanije i (tadašnje) Srbije i Crne Gore iz 2003. godine, oslanjajući se na prethodnu i dugotrajnu praksu plovidbe u sjevernom Jadranu a na temelju stvarne potrebe poboljšanja sigurnosti plovidbe.
Hrvatska je naglasila kako, kao obalna država, ima legitimne interese osobito u vezi s plovidbenim, sigurnosnim i obrambenim pitanjima – što su priznati kao primarna svrha teritorijalnog mora. Područje južno od točke 5 (na crti razgraničenja po Osimskom sporazumu iz 1975. godine), nije "relevantno područje" u skladu sa Sporazumom o arbitraži i isključeno je iz bilo koje vrste utvrđivanja Arbitražnog suda te predstavlja područje gdje Hrvatska i dalje nastavlja uživati sva prava obalne države, poput prava na isključivi gospodarski pojas.