Zajednički poziv na ukidanje smrtne kazne (10. listopada 2013.)
Pravda koja ubija nije pravda. Uvjerene u potpunu nehumanost smrtne kazne, 42 ovdje zastupljene zemlje protive se njezinoj primjeni u bilo kojim okolnostima bilo gdje u svijetu. Smrtna kazna nije samo nepodnošljiva uvreda ljudskom dostojanstvu, već je i njezina primjena povezana s nizom kršenja ljudskih prava osuđenika i njihovih obitelji. Pri tom, smrtna kazna nema pozitivnog učinka na sprječavanje zločina ili sigurnost te ni na koji način ne popravlja štetu nanesenu žrtvama i njihovim obiteljima. U skladu s tim uvjerenjima, koristimo prigodu obilježavanja 11-og Svjetskog dana protiv smrtne kazne da ponovimo našu potpunu posvećenost pokretu za ukidanje smrtne kazne u Europi i širom svijeta.
Cilj našega apela nije dociranje nego dijeljenje našega iskustva kao i našega uvjerenja. Ako nas je povijest ukinuća smrtne kazne u brojnim našim zemljama ičemu naučila, onda je to - da je put dug i trnovit. Smrtna kazna nije ukinuta preko noći. Njezino je ukidanje postalo stvarnošću tek uslijed porasta svijesti i kontinuiranog zajedničkog napora i nastojanja. Uporno i postupno, broj smaknuća je smanjivan, popis zločina koji se kažnjavaju smrću je sužavan, pravda je postajala transparentnijom, uspostavljani su de facto moratoriji na smaknuća, te je naposlijetku smrtna kazna iščeznula. To je proces kroz kojeg još moraju proći zemlje koje još uvijek obavljaju smaknuća u ime pravde.
Odlučnost neophodna za ostvarenje ukinuća smrtne kazne mora doći od zemalja kao i od pojedinaca, te je to i poruka današneg zajedničkog apela. Putem prema ukidanju smrtne kazne nisu pošla zatvorena društva ili zemlje odsječene od ostatka svijeta. Činjenicu da je smrtna kazna danas gotovo potpuno ukinuta u Europi zahvaljujemo prosvijećenoj raspravi i stalnoj razmjeni ideja među našim zemljama i društvima.
Vijeće Europe i Europska konvencija o ljudskim pravima bili su katalizator toga regionalnog trenda udaljavanja od smrtne kazne te su omogućili njegovo daljnje širenje. Stupanje na snagu Protokola 13 spomenute Konvencije (Protokol o ukidanju smrtne kazne u svim okolnostima) prije 10 godina odličan je primjer. Mi danas predstavljamo 42 od 44 države koje su ratificirale Protokol 13 te pozivamo sve države članice Vijeća Europe koje to još nisu učinile, da nam se pridruže. Snažno pozivamo zadnju državu u Europi koja još primjenjuje smrtnu kaznu da se pridruži globalnom moratoriju na smrtnu kaznu kao prvom koraku prema njezinu ukinuću.
Slučaj Europe ilustrira temeljnu ulogu regionalnih i multilateralnih organizacija u promicanju ukidanja smrtne kazne. Ukidanje smrtne kazne u mnogim američkim, afričkim i azijskim državama pokazuje univerzalni karakter te borbe. Također, pokazuje potrebu za jakim političkim signalom, kao i za sudjelovanjem cijeloga društva u tim nastojanjima. U tom duhu moramo iskoristiti i5. Svjetski kongres protiv smrtne kazne održan u Madridu u lipnju ove godine. Danas se pozivamo na ta načela jer ulazimo u presudnu fazu u procesu ukidanja smrtne kazne u svijetu. Danas samo 50-tak zemalja i dalje dopušta smrtnu kaznu, dok je taj broj prije dvadeset godina bio gotovo dvostruko veći. Kao što pokazuju rezolucije Ujedinjenih naroda, sve veći broj država podupire uspostavu univerzalnog moratorija na smrtnu kaznu. Taj pozitivni trend omogućava nam da zamislimo život sljedećih naraštaja u svijetu bez smrtne kazne i potiče nas u našim zajedničkim nastojanjima oko potpore zemljama koje su na putu prema univerzalnom ukinuću smrtne kazne.
Ovaj zajednički poziv na ukidanje smrtne kazne potpisali su ministri vanjskih poslova:
Ditmir Bushati (Albanija), Gilbert Saboya Sunyé (Andora), Michael Spindelegger (Austrija), Didier Reynders (Belgija), Zlatko Lagumdžija (Bosna i Hercegovina), Kristian Vigenin (Bugarska), Vesna Pusić (Hrvatska), Ioannis Kasoulides (Cipar), Jan Kohout (Češka), Villy Søvndal (Danska), Urmas Paet (Estonija), Erkki Tuomioja (Finska), Laurent Fabius (Francuska), Nikola Poposki (BJR Makedonija), Guido Westerwelle (Njemačka), Evangelos Venizelos (Grčka), János Martonyi (Mađarska), Gunnar Bragi Sveinsson (Island), Eamon Gilmore (Irska), Emma Bonino (Italija), Edgars Rinkevičs (Latvija), Aurelia Frick (Liechtenstein), Linas Antanas Linkevičius (Litva), Jean Asselborn (Luksemburg), George Vella (Malta), Natalia Gherman (Moldova), José Badia (Monaco), Igor Lukšić (Crna Gora), Frans Timmermans (Nizozemska), Espen Barth Eide (Norveška), Rui Machete (Portugal), Titus Corlă?ean (Rumunjska), Pasquale Valentini (San Marino), Ivan Mrkić (Srbija), Miroslav Lajčák (Slovačka), Karl Erjavec (Slovenija), José Manuel García-Margallo (Španjolska), Carl Bildt (Švedska), Didier Burkhalter (Švicarska), Ahmet Davutoglu (Turska), Leonid Koschara (Ukrajina) i William Hague (Velika Britanija).