Pitanje dugovanja Ljubljanske banke prema hrvatskim štedišama pitanje je privatnopravnog odnosa između banke i njenih štediša. Hrvatski štediše položili su svoje devizne štedne uloge u Ljubljansku banku (Glavnu filijalu Zagreb) i s pravom očekuju da im ta banka isplati njihove štedne uloge, zajedno s pripadajućom kamatom. Ljubljanska banka i Republika Slovenija hrvatskim štedišama pravo na imovinu, njihove štedne uloge, uskraćuju više od 12 godina. U taj privatnopravni odnos između banke i štediša, Republika Slovenija se umiješala donošenjem Ustavnog zakona iz 1994. kojim je Ljubljansku banku podijelila na dva dijela. Nova Ljubljanska banka preuzela je svu aktivnu imovinu, i nastavila isplaćivati slovenske štediše, a Stara Ljubljanska banka zadržala je, formalno dugove prema ne-slovenskim štedišama, premda bez realnih sredstava. Time je Republika Slovenija, na diskriminirajući način – na etničkoj osnovi, posve protivno svim europskim standardima i vrijednostima - ne-slovenskim štedišama onemogućila naplatu njihovih potraživanja. Uz navedeno, Slovenija je ne-slovenskim štedišama uskratila i mogućnost sudske zaštite u tom pitanju, što je, u nastavku iste neprihvatljive i europskim standardima protivne političke odluke, potvrđeno i nedavno donesenim "Zakonom o Fondu za nasljedstvo". Tim se zakonom, suprotno standardima uređene građanske države i vladavini prava, štedišama i dalje onemogućuje ostvarivanje sudske zaštite njihovih prava.
Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija Republike Hrvatske ocjenjuje neprihvatljivim da Republika Slovenija dugovanje jedne komercijalne banke prema svojim štedišama i dalje nastoji prebaciti na teret svih država sljednica u okviru sukcesije bivše SFRJ, kao da je riječ o dugovanju bivše države, a ne dugovanju jedne komercijalne banke. Jedino je Ljubljanska banka, od svih komercijalnih banaka koje su nastavile uredno poslovati nakon raspada bivše SFRJ, uskratila izvršenje obveza svim vjerovnicima i pri tome je, diskriminirajući ostale građane i nacionalne skupine, izvršila svoje obveze isključivo prema slovenskim građanima. Takvim pristupom upravo Republika Slovenija krši preuzete međunarodnopravne obveze iz Ugovora o pitanjima sukcesije (Aneksa G) koji obvezuje države na zaštitu privatne imovine svih građana i osiguranje pristupa sudovima u svrhe zaštite njihovih prava.
Ljubljanska banka nije nikada bankrotirala, te se u doba bivše SFRJ nije nikada aktiviralo jamstvo bivše Federacije i NBJ za devizne štedne uloge, pa tako nije nikada niti nastao dug bivše SFRJ koji bi sada, kako pretendira slovenska strana, imao biti predmetom sukcesije između država sljednica.
Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija Republike Hrvatske odbacuje navode da Republika Hrvatska na bilo koji način ne postupa u skladu s Ugovorom o pitanjima sukcesije. Pregovori vođeni u okviru Banke za međunarodna poravnanja u Baselu (BIS), koji su dogovoreni u okviru Ugovora o pitanjima sukcesije, kako bi se omogućila brza i učinkovita zaštita pojedinaca i njihovih stečenih prava, nisu zaustavljeni kako se navodi u slovenskom dokumentu, nego su okončani bez rezultata, jer države sljednice bivše SFRJ, dakle, ne samo Republika Hrvatska i Republika Slovenija, nisu mogle usuglasiti stajališta. BIS je potom 2002. godine izvijestio države sljednice da je njegova posrednička uloga, kako je utvrđeno u Ugovoru o pitanjima sukcesije, okončana, što je i konstatirano u pismima visokih dužnosnika BIS-a upućenim državama sljednicama tijekom 2002. godine. Utoliko nije točna i neprihvatljiva je tvrdnja da Republika Hrvatska ne ispunjava svoje međunarodnopravne obveze.
Zbog izbjegavanja povrata duga devizne štednje od strane Ljubljanske banke, pred Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu vodi se postupak protiv Republike Slovenije, povodom tužbe troje hrvatskih štediša. Sud za ljudska prava u Strasbourgu je utvrdio da je nadležan za rješavanje tog pitanja, odbio je prigovor Republike Slovenije da je riječ o sukcesijskom pitanju o kojem ne bi trebao raspravljati i u tom se postupku očekuje skoro donošenje presude. Dok traje sudski postupak države se trebaju suzdržati od radnji koje bi na bilo koji način mogle utjecati na brzinu i tijek suđenja, i ne miješati se u rad neovisnog međunarodnog pravosudnog tijela.