Gđo Pusić, možete li pojasniti što Hrvatska čini kako bi povećala udio žena u institucijama kojima dominiraju muškarci i tradicionalno muškim područjima kao što su obrana, vanjski poslovi i pravosuđe? Što hrvatska vlada čini kako bi se popravila rodnu bilancu u gospodarskom odlučivanju?
Hvala na ovoj prilici da izvijestim o tome što jesmo, a što nismo još učinili. Kad sam postala ministrica prije nešto manje od tri godine, znala sam da želim raditi stvari na drukčiji način i da mi treba dobar, snažan tim. Nisam tražila isključivo žene, tražila sam najbolje ljude. Moj neposredni tim sad se sastoji od deset ljudi. Četvorica od njih su muškarci, šest su žene. Zamalo je bilo tri/sedam, ali morala sam paziti na spolnu jednakost pa je četiri/šest. To je zato što su bili najbolji.
Više od 50% diplomata na vodećim pozicijama su žene, ali zato žene čine samo 20% veleposlanika. Dakle, čeka nas još mnogo posla, čak i u mom ministarstvu. No žene koje su zauzele vodeće položaje u ministarstvu 'osvježile' su način rada, intenzitet rada. To što su većina mog neposrednog tima žene nije utjecalo na to što smo se u razvojnoj pomoći fokusirali na žene i djevojčice. To je zato što to ima više smisla. Siromašna smo država i nemamo mnogo novca za razvojnu pomoć, pa moramo sa što manje postići što više. Zato smo se i fokusirali na žene i djevojčice jer se tu može utjecati na cijelu zajednicu.
U Hrvatskoj 59% osoba s visokom stručnom spremom jesu žene, kao i 54% osoba s doktoratom. Imamo i prvog ženskog generala, koja je to postala praktički trikom. Otvorila se pozicija za žensku osobu u ISAF-u za promatranje rodnih pitanja unutar misije. No tražio se čin generala. Pa smo je malo „pogurali“ i sad imamo prvog ženskog generala (u skladu sa odredbama Zakona o službi u OS RH, dodijeljen joj je privremeni čin brigadne generalice do redovite dodjele činova). Imali smo žene i na položaju ministrica vanjskih poslova, kao što znamo, no ministarstvo obrane, graditeljstva, financija itd. tradicionalno su 'muška' ministarstva. Dakle, napretka ima, ali to nije smanjilo obiteljsko nasilje, nije promijenilo bilancu u kojoj su 95-98% žrtava nasilja žene.
S druge strane, od 11 naših predstavnika u Europskom parlamentu, pet su žene. Dakle, skoro 50%. No to su tek preduvjeti, ne rezultati. Preduvjeti za rušenje stereotipa i tradicionalnih pristupa u svakom društvu. Jer kraj svih ministrica i ženskih generala, i dalje postoji shvaćanje da je obiteljsko nasilje nešto što se događa u privatnoj sferi. Ne postoji 'privatno nasilje'. Možete imati privatni život, ali ne mogu vas fizički zlostavljati u privatnosti. To je javni problem i nastavlja se na naše rasprave ovdje u New Yorku. Djeca, točnije djevojčice u prisilnim brakovima, razni oblici ekonomske obespravljenosti… sve se to nastavlja na teme o kojima ovdje raspravljamo, na pitanje ravnopravnog partnerstva. Stvar nije gotova kad pokažete nekoliko ministrica i ženskog generala, ili čak 50% članica parlamenta. To je tek početak i smatram da je važno da se ne 'uzoholimo' kad vidimo dobru statistiku jer to se mora integrirati i u društvo, obitelj, mentalitet. Tek će tada to imati smisla i postati ono čemu težimo, a to je stvarno partnerstvo. Hvala.
Hvala Vama. Istaknuli ste važnu poveznicu između ekonomskog i političkog osnaživanja te dokidanja nasilja nad ženama. S pravom ste istaknuli i zašto je važno imati uzore kako u ekonomskoj sferi, tvrtkama, tako i u politici, kako bi se promijenila percepcija o ženama i promicala spolna jednakost. Društvene norme i stereotipe treba sustavno mijenjati. Hvala na vašim opažanjima i dijeljenju iskustva unutar ministarstva.