Htjela bih zahvaliti Italiji, Kanadi, Zambiji, Jemenu i UN FBA na organizaciji ovog sastanka. Slažem se sa svime rečenim, a moji će se komentari fokusirati na tri-četiri stvari. Prva je ta da govorimo o ranim i prisilnim brakovima djece, točnije, to su rani i prisilni brakovi djevojčica. Naglašavam to jer to mijenja fokus naše razvojne pomoći i politike, koje moraju biti fokusirane na djevojčice. Mnoga istraživanja pokazuju da je to vrlo važno za zajednicu. Djevojčice su te koje moraju biti u fokusu.
Drugo, prisilni brakovi djece nisu kulturološka idiosinkrazija. To je oblik nasilja i oblik ropstva. Prije nekoliko stotina godina u Europi, prije migracija, također su postojali prisilni dječji brakovi. Stoga to nije nešto svojstveno ovoj ili onoj kulturi pa tobože ne treba dirati u to. To je ljudski običaj koji se događa diljem svijeta, tijekom cijele povijesti, i kojega treba izbrisati.
Na kraju, mislim da treba fokusirati domaće zakonodavstvo i domaću politiku, kao što su mnogo ovdje rekli, integrirati različita ministarstva, ali fokusirati i globalnu razvojnu pomoć na djevojčice koje su žrtve ranih i prisilnih brakova, a s njima onda i čitave zajednice. Na primjeru Nigera vidjeli smo da su očevi ti koje moramo uvjeriti. Majke su znale o čemu se radi. Očevi su ti koje moramo pridobiti na našu stranu.
Hvala.