Ekselencije, sudionici i ljudi s iskustvom,
drugim riječima ljudi koji su bili i osobno u situacijama zbog kojih je ova tema postala ne samo tema današnje konferencije nego i jedna od ključnih tema glavnog tajnika Ujedinjenih naroda, Organizacije Ujedinjenih naroda i jedna od tema koja nadamo se mijenja svoj profil na međunarodnoj sceni, iz nečega što je polu-prikriveno ili je tretirano kao više manje redovni prateći dio ratnih sukoba, u nešto što treba svim ovim naporima pretvoriti u sramotu za počinitelje i što treba pretvoriti u zlodjelo koje svatko mora znati da neće proći nekažnjeno.
Dvije su karakteristike ove vrste zločina, dakle seksualnog nasilja u ratnim sukobima, silovanja i maltretiranja. Jedno je kad razgovarate na međunarodnoj sceni, a to smo radili između ostalog i prošle godine u okviru Odbora za izgradnju mira Ujedinjenih naroda kada je upravo Hrvatska tu temu stavila na dnevni red skupa koji se odvijao na marginama otvaranja Opće skupštine.
Većina zemalja u kojima se to nije dogodilo smatra da se to kod njih ni ne može dogoditi. Dakle, postoji jedno uvjerenje, uostalom kao i za rat vrlo često, da oni kod kojih se nije dogodilo na neki način pokroviteljski i sa sažaljenjem, apsolutno i razumijevanjem, gledaju druge zemlje u kojima se to dogodilo sa jednim stavom - trebaju pomoć, ali na neki način oni su malo divljaci. Ako itko, mi iz ove regije možemo posvjedočiti da to nije tako, dakle, dok se ne dogodi, svatko za sebe misli da se kod njega ili nje takva situacija ne može dogoditi.
Očito je da nema zemlje i nema područja na svijetu u kojem pod odgovarajućim uvjetima, se seksualno nasilje, silovanje, neće upotrebljavati kao instrument sukoba, kao instrument rata, kao instrument etničkog čišćenja, kao instrument savladavanja i nadvladavanja jednog naroda u sukobu. Prema tome ideja i mislim da je jedna od važnih misija ove vrste kampanje, je dovesti vrlo jasno do svijesti svima da se u svakoj zemlji, apsolutno u svakoj zemlji na svijetu i svakoj osobi na svijetu, u odgovarajućim okolnostima to može dogoditi i da u sadašnjoj situaciji je gotovo izvjesno da će se dogoditi ako se steknu uvjeti, odnosno, ako dođe do rata.
I drugi uvriježeni stav je da je na neki način činjenica, da je čovjek bio seksualno zlostavljan ili silovan u ratu, da je to njezina ili njegova odgovornost ili ako nije odgovornost, onda njegova ili njezina sramota.
Vjerojatno su mnogi od vas vidjeli jednu od mnogih izjava žena koje su bile intervjuirane nakon rata na ovim područjima, primjer, ženu iz Bosne i Hercegovine koja je rekla: „Meni je moja obitelj oprostila pa ja sada o tome mogu javno govoriti“. To možda više od svega daje jasnu sliku upravo ovog dijela problema, a to je da u većini zajednica je žrtva ta koja je stigmatizirana i koja je označena patnjom kojoj je bila izložena, to naravno se ne odnosi samo na silovanje i seksualno zlostavljanje u ratu, to se odnosi na silovanje općenito. Žrtve silovanja su vrlo često te koje su stigmatizirane i zato borba protiv seksualnog nasilja u ratnim sukobima počinje u mirnodopskim situacijama. Kasno je kad krene rat početi govoriti o tom što je međunarodno pravo, ratno pravo i dalje. Počinje u mirnim situacijama, dakle mirnodopskim uvjetima u kojima se stigmatiziraju počinitelji seksualnog nasilja, u kojima se kažnjavaju počinitelji seksualnog nasilja i silovatelji i u kojima zajednica počinje isključivati njih i osramoćivati njih, kao one koji bivaju isključeni iz tog zločina kojeg su počinili.
Ovim današnjim skupom, ali i našim aktivnostima ranije, Hrvatska doprinosi i globalnoj inicijativi za sprečavanje seksualnog nasilja u sukobima koji je 2012. pokrenuo britanski ministar vanjskih poslova William Hague, u cilju sustavnog razotkrivanja, kažnjavanja i iskorjenjivanja seksualnog nasilja kao oružja rata. Jedna od bitnih elemenata te inicijative koja će završiti velikim samitom sljedeći mjesec u Londonu, treba biti i uspostavljanje Međunarodnog fonda za kompenzaciju i pomaganje žrtvama seksualnog nasilja diljem svijeta. Svatko tko je bio u toj situaciji, a bome i tko nije bio, ali si može zamisliti, ili je čitao, ili gledao neka od svjedočanstava žrtava silovanja u ratnim uvjetima, ili bilo kojim drugim uvjetima što se toga tiče, jasno mu je da nema kompenzacije. Ali svijest društva da na neki način ima obavezu pomoći u različitim oblicima žrtvama doprinosi i stigmatiziranju počinitelja, a to je možda glavna zadaća.
Bila su i neka druga nasilja koja su se nekad činila sastavnim dijelovima ratova, kao na primjer kanibalizam, ali on je dovoljno stigmatiziran danas da potencijalne počinitelje stavlja u situaciju u kojoj je to barem u pravilu nešto što se ne događa. To treba učiniti sa seksualnim nasiljem i silovanjem, da to postane tako sramotno, tako neprihvatljivo i tako trajno isključujuće za počinitelje, da društvo u toj mjeri se koncentrira na pomoć i javnu podršku žrtvama, da minimaliziramo takve vrste ponašanja, takve vrste događanja u ratnim sukobima, ali kako što sam rekla i u mirnodopskim situacijama.
Dozvolite da zahvalim i izrazim zaista podršku Ministarstvu branitelja što je organiziralo ovu Konferenciju, to je njihov pravi posao. Ministre sa suradnicima, mislim da ste okrenuli vrlo važnu stranicu u poslu i Vašeg ministarstva i konceptu posla ili ideje što je posao bilo koje vlade i bilo koje vlasti dok radi svoje zadaće, sa zakonom koji ste koncipirali i predložili i sa svojim aktivnostima i ovom Konferencijom, dozvolite da Vam izrazim i čestitke i poštovanje.
I konačno zahvaljujem UNDP-u i Louisi Vinton koja je dugo s nama radila i čija sudbina je da kad krene nabolje, da krene dalje. Hvala za sve što ste napravili.