Mnogo prije nego što su europske integracije došle na dnevni red, mislila sam, ako želimo brzo izgraditi korisnu i „citizen friendly“ državu, početkom 1990-tih, da trebamo ići u smjeru Europske unije. U njoj je tada bilo strukturirano iskustvo europskih zemalja koje se moglo iskoristiti za izgradnju vlastitih institucija i države. Kad smo započinjali, bila sam dio akademske zajednice, i mislila sam, kao i svi drugi u ovoj regiji, da ću - ako uspijemo, jednog dana napisati knjigu s radnim naslovom "Izgradnja države – priručnik za korištenje".
Izgradnja države je nešto što je vrlo blizu ili najbliže moguće primjeni sociologije kao znanosti u smislu da se u tom procesu može iskoristiti sve naučeno i pročitano u knjigama nastalim od vremena prosvjetiteljstva nadalje i primijeniti u izgradnji realno funkcionirajućih institucija.
Ispostavilo se da to i nije tako romantično kao što smo mislili u početku. Naime, naš je početak bio vrlo težak, obilježen ratom, sve jeo bilo vrlo različito od onog o čemu su govorili John Stuart Mill i John Locke i drugi nakon njih, ali to je našu zadaću učinilo neizbježnom. Ostali smo fokusirani na cilj i mogućnost da nas Europa brže pogura kroz razdoblje izgradnje države, tranzicije i konsolidacije, a to je nešto što bi nam dalo smjer i riješilo jednu vrlo bitnu stvar za sve nas u Hrvatskoj i regiji, a to je - dugoročna stabilnost institucija.
Pogledate li bilo koju obitelj u Hrvatskoj, u mom slučaju se na primjer radi o pet generacija žena, uključujući i moju kćer koja ima 28 godina, i sve smo rođene u istom gradu. One koji su umrle, umrle su u istom gradu u kojem su rođene, a ako i nas dvije umremo u istom gradu, činjenica će biti da smo se sve rodile i umrle u istome gradu, ali niti jedna od nas nije rođena i umrla u istoj državi.
I to samo po sebi pokazuje u kojoj je mjeri stabilnost važna za nas. Ne samo zato što stabilnost znači predvidljivost, nego i zato što je svaka promjena države bila praćena potpunim zaokretom u poretku vrijednosti i u promjeni vlasničkih struktura. Ljudi su postajali nesigurni, a ono što su napravili, zaradili ili izgradili tijekom svog života nisu mogli ostaviti sljedećoj generaciji. Osim potpune promjene vlasničke strukture, događalo se i da su zemlje koje su nekada smatrane saveznicama postale neprijatelji. Također, te su promjene rezultirale uništenjem institucija, odnosno nepovjerenjem ili vrlo malim povjerenjem u institucije i postupke, i u sve što stvari čini funkcionalnima, sigurnima i predvidljivima.
Dakle, proces pridruživanja Europskoj uniji za nas je povezan i s maksimalno ostvarivim dobitkom u politici – dugoročnom garancijom institucionalnog kontinuiteta.
Hrvatska je proces približavanja započela u proljeće 2001.g. tu godinu smatram važnom jer smo tada ratificirali Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SSP). Taj je sporazum zapravo bio napravljen za zemlje zapadnog Balkana kao jedna vrsta čekaonice za pregovore za punopravno članstvo u Europskoj uniji. Zahtjev za članstvo smo predali 2003.g. Pregovore smo započeli pregovore 2005., a zaključili ih 30. lipnja 2011. Nakon ratifikacije u 27 država, punopravna članica smo postali 1. srpnja 2013.
Prošlo je, dakle, ukupno dvanaest godina od ratifikacije SSP-a do punopravnog članstva. No, time proces nije završen i postoje još mnoge stvari na kojima i dalje radimo. Ono što želim naglasiti jest da je proces pregovora za nas bio vrlo važno iskustvo izgradnje države. Proces pregovora, sve reforme i prilagodbe koje smo prošli jednako su važni kao i samo članstvo.
Hrvatska je postala članica Europske unije u vrijeme i pod okolnostima potpuno različitim od onih kakve su bile onda kada smo započinjali naš put ili kad su prve zemlje istočne Europe ušle u Europsku uniju.
Godine 2004., kad je prvih osam zemalja istočne Europe ušlo u Europsku uniju, bilo je vrijeme euforije i slavlja koje je bilo gotovo nastavak proslave pada Berlinskog zida. Bio je to konačni završetak hladnog rata. Njihov su ulazak pozdravile sve države članice i njihovi građani i to i novih i starih država članica EU.
Kada su 2007. u članstvo ulazile Bugarska i Rumunjska, države članice bile su malo skeptičnije, a kada je Hrvatska došla na red, dogodilo se ono što je u Europi poznato kao umor od proširenja. Izdržali smo sve i kada smo ulazili više nije bilo euforije u državama članicama. Stav je bio otprilike "OK, mi smo to započeli i mi ćemo to dovršiti, ali nakon toga ćemo razmotriti hoće li se proces proširenja nastaviti i kako će završiti“.
Postoje mnogi razlozi za to i sigurna sam da ih sve znate, ali sve što se u međuvremenu događalo utjecalo je na sve manju podršku biračkog tijela država članica za ono što se smatra najuspješnijom europskom politikom – za politiku proširenja. To također znači da oni koji predstavljaju države članice Europske unije moraju poštovati volju svog biračkog tijela i način na koje ono vidi proširenje EU.
U međuvremenu je EU zapala u krizu i morala se nositi s mjerama štednje, a u takvim prilikama svi su puno manje velikodušni, a puno više zatvoreni u vlastito dvorište.
Još se nešto dogodilo u tih dvanaest godina našeg pristupnog procesa. Naime, sve ono što se povezivalo s Europskom unijom, njene temeljne vrijednosti koje smo uzimali kao nešto zadano i neupitno: tolerantno društvo, osobne slobode, tržišno gospodarstvo, cijeli sustav vrijednosti povezanih s povećanim slobodama pojedinaca – sada dolazi u pitanje ili je na neki način gurnuto u drugi plan.
Naime, danas u Europi postoje vrlo glasni pokreti čiji pripadnici na referendumima odlučuju o diskriminaciji manjine, o progonu nekih skupina unutar društava, a te nove ideje sve više hvataju maha i u europskim institucijama.
Svojim sam studentima dugo vremena predavala upravo o europskim vrijednostima, a s obzirom na to da imamo povijesno iskustvo jednopartijskog sustava i ograničene slobode, odvela sam ih u Europski parlament da čuju o europskim vrijednostima, ali gdje su studenti - slušajući neke od zastupnika EP, skoro pali s galerije, jer je to što su čuli bilo potpuno različito od onoga o čemu smo raspravljali kao o europskim vrijednostima i što smo pokušavali postići. Čuli su nešto što je vrlo euroskeptično i vrlo diskriminirajuće prema strancima ili, kako oni kažu potencijalnim uljezima u nešto što se smatra mainstreamom europskog društva.
To je problem s kojim smo ušli u EU, problem s kojim je suočena Europa. Pitanje je kako dalje održavati i zastupati, isticati i promicati vrijednosti izvorne Europe u vrijeme takvog populizma. U vrijeme kad je ključ rasprave unutar EU između federalista i zagovornika većeg supsidijarnosti, odnosno veće autonomije. Dakle, u situaciji kad najosjetljiviji dio Europe, a to je jugoistočna Europa iz koje smo prva zemlja koja je ušla u EU, ulazi u Europsku uniju, to je jedno od pitanja koje se postavlja ne samo u državama koje žele ući u EU nego i u državama članicama. Druga stvar koja se promijenila dok smo bili u procesu pristupanja bio je stav, ne samo političara nego i cijelog društva, prema regiji i prema našim susjedima. U početku, opći je stav bio - naš cilj je da se pridruži Hrvatska, ali ne i njeni susjedi. Tijekom vremena, postalo je jasno da je, u cilju postizanja stabilnosti u regiji, potrebno cijelu regiju poticati da ide prema tom okviru.
I to je još jedna stvar na koju želim skrenuti pozornost. EU definitivno vidi JIE i zemlje JIE kao kandidate za proširenje. Mislim da se može reći, s obzirom na geografiju EU, da je proširenje na zemlje JIE više proces konsolidacije europskog teritorija, nego što je to proces proširenja. Zemlje regije su danas okružene članicama EU: Grčkom, Rumunjskom, Bugarskom, Mađarskom, Italijom, a upravo zbog konsolidacije svog teritorija EU treba potaknuti te zemlje prema članstvu.
Ali, smatram da je Hrvatska posljednja zemlja u kojoj je bio primjenjiv stari princip uvjetovanosti kao jednog od ključnih instrumenata Europske unije za uvođenje novih članica. Taj princip uvjetovanosti je značio da postoje preduvjeti koje treba ispuniti, kad se oni ispune slijedi proces, a nakon završetka procesa, država može postati članica.
Ova vrsta pristupa ne funkcionira u državama u jugoistočnoj Europi, pogotovo sa zemljama koje se sve više destabiliziraju, a primjer je Bosna i Hercegovinom koja je ključna zemlja u regiji.
Na primjeru Srbije i Kosova, očigledno je da normalizacija odnosa nije korištena kao preduvjet za Srbiju da otvori pregovore, a za Kosovo da otvori pregovore o SSP-u, nego je normalizacija odnosa postala dio njihovog pregovaračkog okvira.
Mislim da je u slučaju Bosne i Hercegovine, koja je u velikoj mjeri je ključna za regiju, važno promijeniti pristup. Umjesto korištenja pristupa s teškim mjerilima i preduvjetima za početak procesa za pristupanje u članstvo, možemo imati prilagođen pristup za BiH, u sklopu kojega pojedino pitanje postaje dio ukupnog procesa pristupanja. Drugim riječima, ustavne promjene, provedba odluka Europskog suda za ljudska prava, sve ono što su bili preduvjeti, a nisu bili ispunjeni, a očito da niti neće, može postati dijelom ukupnog procesa kako bi se zadobilo povjerenje biračkog tijela. Važno je zadobiti povjerenje ljudi da je proces stvaran i da se cilj može dosegnuti te na taj način izvršiti određeni pritisak odozdo na vodstvo da krene prema reformama i članstvu u EU.
Ovdje ću stati i dati vam vremena za iznošenje vaših misli i pitanja.
U okviru Europske unije raspravlja se o Ukrajini i svi smo svjedoci onoga što se tamo događa. Sve je krenulo s planiranim potpisivanjem Sporazuma o pridruživanju (AA) i Sveobuhvatnom ugovoru o slobodnoj trgovini (DCFTA) na summitu u Vilniusu krajem studenog prošle godine. Još su se tijekom jeseni, prije samog summita, vodile rasprave unutar institucija EU o tome hoće li Ukrajina ispuniti sve uvjete za potpisivanje tog sporazuma. Moje je mišljenje da bi bilo važno da EU ne čeka da Ukrajina zadovolji obvezne kriterije, nego da odigra aktivnu ulogu u toj zemlji kako bi ona ispunila uvjete. Uvjerena sam, da je EU je pokušala potpisati ovaj sporazum prije tri, četiri ili pet godina, tada ne bi bilo nikakvih reakcija i sporazum bi bio potpisano. To ne znači da bi Ukrajina postala članica Europske unije, ali znači da bi Ukrajina krenula u smjeru identifikacije s Europom. Sigurno da nije ispunjavala kriterije iz Kopenhagena u to vrijeme, a ne zadovoljava ih ni danas, no s europskom pomoći prije 3-4 godine, mogla je biti puno bliži Europi nego što je danas.
Po istoj logici, to vrijedi i za Bosnu i Hercegovinu i sve zemlje koje odaberu taj put: tradicionalno uvjetovanje više ne funkcionira.
Uvjetovanje funkcionira samo u zemljama gdje postoji apsolutna većina stanovništva koje snažno podupire članstvo, jer tada postoji pritisak na sve političke stranke i političare da idu u tom smjeru. Ako to nemate, morate stvoriti. Pokretanje postupka ne znači da će on biti završen za 5 ili 10 godina. Pogledajte neke zemlje koje su u procesu već dugo vremena,a nisu ni počele s pregovorima, no i u tome se može vidjeti korisnost procesa. Ne morate državu primiti u članstvo prije nego što ispuni sve kriterije, ali moramo im pomoći ispuniti kriterije.
Demonstracije i prosvjedi neće riješiti stvari niti pokrenuti prema naprijed ako nema jasnih perspektiva. Malo ljudi u BiH radi na ulasku u EU jer ne osjećaju da je to realno, ali ako se proces pokrene, to bi moglo stvoriti povoljnu atmosferu. To što je Srbija započela pregovore, dalo je pozitivan signal čak i BiH. Ono što Hrvatska može učiniti jest pokušati skupiti podršku u EU i pomoći stvoriti kritičnu masu u europskim institucijama za početak novoga pristupa BiH. Ne mislim da se moramo baviti mikro menadžmentom u BiH, to nije naša uloga. Međutim, kao susjed, mi smo vrlo zainteresirani za stabilnost Bosne i Hercegovine.