Drage kolege, veliko mi je zadovoljstvo i čast biti ovdje.
Kao što su vam ranije rekli, u mom civilnom životu, životu prije politike, bila sam profesor, dio akademske zajednice, sociolog. To je bilo nešto što sam uvijek željela biti i mislila sam da ću se time baviti cijeli život. Zapravo, točno to sam i radila. Uvijek sam mislila da sociologija i politička teorija imaju i svoj primijenjeni oblik. A primijenjena sociologija je vođenje politike, ili u širem smislu politika sama. Radi se o tome da je to sudjelovanje, pokušaj artikulacije interesa, projekt razvoja tvog vlastitog društva i pokušaj da se definiraju mogući modeli izgradnje institucija i transformacije institucija. Nije svakoj generaciji dana mogućnost da prolazi kroz različite kombinacije povijesnih okolnosti. Naći se u teškoj, ali po mom mišljenju izuzetno privilegiranoj poziciji da možeš, odnosno da ti je dana mogućnost da gradiš institucije vlastite države svojim rukama i svojom glavom. Moja je generacija, ali i generacije onih koji su sada vaših godina, tu mogućnost dobila koincidencijom političkih promjena u Europi. Jednom ću, kad završim karijeru političara, napisati knjigu čiji je radni naslov “Izgradnja države”, a podnaslov “Upute za korištenje” i imam na umu da sociologija, politička analiza zaista pomažu. One su preduvjet da znate što radite.
Ako nasljeđujete stabilne institucije s dugom tradicijom, tada se možda možete samo adaptirati i nastaviti dalje. Ali ako zaista sami morate izgraditi institucionalnu infrastrukturu i samu državu, rekla bih da je vrlo teško, ako ne i nemoguće, bez poznavanja sociološke znanosti. Zanimljivo i pomalo smiješno je da ljudi misle da je potrebno znanje za npr. popravak cipela ili izradu odjeće ili za kuhanje, ali ne i za vođenje države. Dakle, bilo tko može voditi zemlju bez da zna išta o ičemu. To naprosto nije istina. To zaista nije istina. Probate li to gledati iz svih mogućih uglova, vidjet ćete da morate znati političku povijest, morate razumjeti identitet, izborne modele. I definitivno morate razumjeti logiku i politiku tranzicije.
Nije svaka tranzicija dramatična kao ona kroz koje su prošle istočnoeuropske zemlje krajem 1980-tih i početkom 1990-tih. Ili onakva kakvu su sredinom 1970-tih prolazile Španjolska i Portugal. Međutim, tranzicija se zapravo događa uvijek. Ona ne može biti, i srećom nije dramatična kao one u 20.st. ali zapravo svaka zemlja prolazi kroz političke i ekonomske promjene koje prolaze mirno i postepeno. Neću ulaziti u tranzicije koje su prolazile i kroz revolucije, ali dvostruko je više vremena potrebno za oporavak nakon revolucije, nego što je potrebno za pripremu i njeno izvođenje.
Sutra se navršava 24 godine od najvećih promjena i građanskog ustanka u Europi što su se dogodile 09.11.1989. Označio ih je pad Berlinskog zida. Sutra će se navršiti 24 godine od dana kada smo gledali kako se ljudi penju na Brandenburška vrata u Berlinu, kako se penju na zid, kako prolaze kroz zid iz Istočnog u Zapadni Berlin, prema svjetlima Kurfurstdamma. U to doba i Mađari, Česi Slovaci blizu granice bili su spremni krenuti.
Pad Berlinskog zida u studenom 1989. u sjećanju ljudi ostao je kao simbol velikih promjena u istočnoj Europi i Europi u cjelini. Tada je bilo očigledno, posebno u Europi, odnosno u istočnoj Europi, da se zemlje u kojima su vladali jednopartijski režimi ili su bile diktature, ovisno o tome kako ih promatrate, mijenjaju. Mislili smo da je sve isto, režimi su gubili, a demokracija pobjeđivala.
Jedan od poznatijih američkih sociologa tog vremena napisao je knjigu pod nazivom “Kraj povijesti”, sigurna sam da ste je pročitali. Radi se o tome da je smatrao kako promjene 1989. dovode do situacije kada će demokracija ili liberalna demokracija kakvu poznaju zapadne zemlje, postati uobičajene. Državama će trebati više ili manje vremena za promjene, ali zapravo je liberalna demokracija pobijedila pa više neće biti nesuglasica između različitih oblika autoritarnih režima ili diktatura i liberalnih demokracija. Radi se o Francisu Fukuyami. No čak i tada je bilo prilično jasno da su zemlje koje imaju režim u kojem vlada jedna stranka prilično različite i da se mijenjaju na različiti način i da nemaju jednako iskustvo niti su jednako pripremljene za promjene.
Ako sada pogledate što se dogodilo, moći ćete podijeliti zemlje Europe i istočne Europe na baltičke zemlje (Estonija, Litva, Latvija), zatim Poljsku, nekadašnju Čehoslovačku, nekadašnju Istočnu Njemačku, države bivše Jugoslavije, Mađarsku, Bugarsku, Albaniju. Te zemlje nisu bile jednake iako su izgledale na prvi pogled jednako. Razlikovale su se u procesima promjena, u uvjetima u kojima su živjele u tim režimima i u načinima kako su prošle kroz političku tranziciju, odnosno kako su provele promjene. Konačno, one su bile u različitim stadijima pripremljenosti za ono što je bilo pred njima.
Dijelim ih zemljopisno, iako to nije sasvim točno, te sam ih nazvala “Sjeverni model” i “Južni model”. Iako neke zemlje, odnosno barem jedna zemlja teško može biti dio “Sjevernog modela”, zapravo je više pripadala “Južnom”. A jedna zemlja juga, Slovenija, prošla je kroz “Sjeverni model” tranzicije. No, ugrubo, “Sjevernom modelu” pripadaju Poljska, Češka Republike i Mađarska. Ono što je karakteristično za “Sjeverni model” jest činjenica da su ove zemlje bile spremne. Spremne za tranziciju prvenstveno stoga što su imale razvijene alternativne političke elite. Neovisno o tome jesu li bile skrivane, polulegalne ili ilegalne, te su političke elite bile pripremljene.
Kada je došla 1989 i prvi izbori, Poljska je imala ne samo tradiciju pokreta Solidarnost, ona je imala i takozvane okrugle stolove i intelektualce, lidere iz različitih dijelova poljskog društva. Pregovarali su vladom kako će polako i bez konflikta proći tranzicijsko razdoblje, kako će preuzeti vlast i to do takvih detalja da su zapravo pristali da će nakon prvih izbora u kojima je pobijedila opozicija, odnosno Solidarnost, glasati za istog starog predsjednika, koji je dio starog režima, kako bi prošli tranzicijsko razdoblje. To je bilo toliko šokantno za neke nove članove Sejma (poljskog parlamenta) da se nisu niti pojavili na prvoj sjednici. Zapravo, nisu mogli podnijeti da sjede u Parlamentu i glasaju za tog čovjeka. Ali većina se pojavila i glasala i time omogućila postepenu, korak po korak, uspješnu tranziciju.
Čehoslovačka je imala drugačiju povijest, oni su imali Vaclava Havela koji je kasnije postao prvi predsjednik, a zatim i prvi predsjednik Češke Republike nakon mirnog razlaza, takozvanog Baršunastog razvoda između Češke i Slovačke. Oni u imali nešto što se zove Povelja 77. Imali su tradiciju političkog liderstva i disidentstva koji su se od 1977 spremali da budu lideri i političari. Jednom sam razgovarala s bivšim češkim ministrom vanjskih poslova Jirijem Dinstbierom, koji mi je rekao da je njihov režim, a to je bila jedna od specijalnosti čehoslovačkih vlasti – profesore i intelektualce prisiljavao da se bave manualnim poslovima, što je bio dio kazne. On je na primjer popravljao bojlere za grijanje. A kada su već počeli razgovarati o vladinim politikama, on je još uvijek odlazio popravljati bojlere jer je osjećao odgovornost za ljude koji su živjeli u toj kući. No, oni su bili spremni za vlast ili za tranziciju prema vlasti. Dakle, Češka Republika i Čehoslovačka u početku, također su imali alternativnu elitu i ljude koji su mogli preuzeti vlast.
Mađari nisu imali takvu političku elitu, ali imali su tradiciju liberalnije ekonomije, neku vrstu tržišno orijentirane ekonomije. To se zvalo Gulaš socijalizam. Gulaš, naravno jer se radi o Mađarskoj, a socijalizam jer su ljudi mogli imati male površine zemlje, voditi svoj mali obrt ili dućan, postojala je jedna vrsta liberalizacije. Njihova je tranzicija bila temeljena na ovoj ekonomskoj liberalizaciji, a ljudi koji su bili lideri i koji su preuzeli vlast, bili su lideri ekonomskih reformi u Mađarskoj.
Karakteristično za ove tri zemlje je da su bile pripremljene, da su imale alternativne elite, da su u jednom koraku prošli kroz tranziciju od jednopartijskih autoritarnih režima ili diktatura te da su uspostavili demokracije. Vrlo nestabilne, nesigurne, trebalo im je dugo vremena za konsolidaciju, ali to su bile demokracije. I nešto što se ne vrednuje dovoljno jest, da su njihove tranzicije prošle bez nasilja. Ne samo bez rata, nego bez nemira na ulicama, bez ubijanja ljudi u procesima ili egzekucije bivših lidera, bez brutaliziranja društva.
Onda ste imali južni dio, a to je bila bivša Jugoslavija, uključujući i Hrvatsku, Albanija, Bugarska i Rumunjska. U tim je zemljama tranzicija bila različita, u nekim slučajevima i posve neočekivana kao što je na primjer u mojoj zemlji. Iako je bilo ljudi koji su gledajući izvana mislili da je svatko mogao očekivati da će biti rata jer je postojala povijesna mržnja. Poznata je Caplanova rečenica da “povijesni nacionalizam mora voditi u nasilje”. Zapravo, ništa od toga nije bilo vidljivo za nas unutra. Cijeli sam život bila znanstvenik sociolog, i nisam to očekivala. Do posljednjeg dana nisam očekivala da će biti rata. Očekivala sam da će se Jugoslavija raspasti jer je to bilo prilično očigledno zbog razlika, borbe za vlast, konflikta među bivšim republikama, ali nacionalizam nije bio uzrok rata, on je bio samo instrument kojim je Jugoslavija srušena. Borba za vlast bila je razlog raspada. Nemogućnost institucija države da se održe, a onda nacionalizam ili ekstremni nacionalizam ili šovinizam, kako god ga želite nazvati, bio je uvijek vrlo efikasan instrument. Emocionalan je, ne zahtijeva logične argumente. On je potpuno inkluzivan i u isto vrijeme potpuno ekskluzivan i vrlo je jasno tko je s nama, a tko nije. Sve je vidljivo i možete ga potpaliti za kratko vrijeme, šest mjeseci najviše. A može biti smrtonosan i ekstremno efikasan u destruktivnom smislu.
U tom smislu zemlje južnog dijela Istočne Europe nisu bile pripremljene za tranziciju. Nisu imale, niti smo mi imale alternativno vodstvo. Smiješna ili apsurdna stvar je, kad promatrate bivšu Jugoslaviju, možda dio razloga leži u tome što jugoslavenska diktatura nije bila toliko strašna pa nije bilo ni toliko otpora niti potrebe za konsolidacijom alternativne političke elite kao što je bio slučaj u srednjeeuropskim državama. A kada je tranzicija došla, nije bilo nikog tko bi mogao preuzeti vlast. Jugoslavija je, za europske standarde, bila velika zemlja, 8. po veličini u EU u to vrijeme, nikog nije bilo na vlasti, bilo je podijeljeno po republikama i neutralna.
U Čehoslovačkoj koja se također raspala, taj je proces išao prilično dobro. Slovaci su prošli kroz razdoblje “Južnog modela” tranzicije kada je na vlasti bio Mečiar, ali uspjeli su se priključiti ostalim europskim zemljama. U državama koje su nastale iz bivše Jugoslavije, nisu postojale alternativne političke elite i zato je bilo moguće da razne oportunističke grupe koriste generalni osjećaj nesigurnosti ili za kontrolu dijela ili cijelih država, što je dovelo do rata i pokušaja okupacije Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Te su dvije zemlje imale rat na svom teritoriju, kasnije se dogodio i na Kosovu, državi koju još nije priznalo određeni broj država.
U tim zemljama bez političkih elita, ili u nepripremljenim zemljama, karakteristično je da je tranzicija prošla kroz dvije faze, drugim riječima bila je tranzicija iz jednopartijskog sustava u autoritarni režim, a tek kasnije tranzicija iz autoritarnog režima u nestabilnu, ali demokraciju. Dakle, mi nismo prošli kroz tranziciju kao Česi i Poljaci, već smo iz jednopartijskog sustava kroz višestranačke izbore uspostavili autoritarni režim, a tek onda u drugoj fazi krenuli smo prema nečem što je, kako sam rekla bilo nestabilna, ali ipak demokracija.
Druga činjenica koja je karakteristična za sve ove zemlje jest da je tranzicija imala neki oblik i razinu nasilja. U Hrvatskoj i BiH je bio rat, u Rumunjskoj su bili ulični nemiri, ubijalo se, bivšeg lidera, Čaušeskua su ubili. Ulični konflikti u Albaniji i Bugarskoj, pokazali su jednu važnu stvar, a to je da države i vlade mogu dobiti ili izgubiti rat, ali društvo nikada ne može dobiti rat. Društvo uvijek gubi. Dakle, čak i kada dobijete rat, društvo je prošlo kroz takvu vrstu brutalizacije da je potrebno puno vremena kako bi se oporavilo.
I zato su se južne tranzicije toliko razlikovale od sjevernih. To se vrlo jasno vidjelo 2004 kada su prve istočnoeuropske zemlje postale članice EU. Članstvo je bilo jedno od mjerila uspjeha u istočnoj Europi. Deset članica se pridružilo, od čega ih je 8 bilo iz istočne Europe, druge dvije su bile Malta i dio Cipra. I to su bile zemlje koje su prošle kroz jednofaznu tranziciju. Slovačka je bila izuzetak, bila je uz Češku, a i zadnje dvije godine nadoknadila je zaostatak. Ali, 15 godina kasnije pokazuju se posljedice.
Željela bih spomenuti i prvi tip tranzicije kojeg je vidjela Europa. Taj tip ja nazivam pregovaračkom tranzicijom. Ona se dogodila 14 godina prije istočnoeuropske tranzicije, a radi se o Španjolskoj i Portugalu, državama koje su imale fašističku diktaturu. Tranzicija je koincidirala sa smrću diktatora 1974/5, nakon koje su pregovarali i svatko je sudjelovao. Bila je bez krvi i slijedila je nešto što je politički znanstvenik Lijphart zvao konsocijacijska demokracija. To znači da svatko sudjeluje u vlasti ili u tranziciji odnosno u vladi u omjeru u kojem ima javnu potporu. Dakle, nema vladajućih i opozicije, pobjednika i pobijeđenih. Ako osvojiš 30% glasova, imaš 30% udjela u vladi, parlamentu, …ako osvojiš 5%, jednako toliko participiraš u vladi, parlamentu, … drugim riječima, upravo da bi se iskoristili svi potencijali koje država ima, izbjegli konflikti te izbjegli pobjednici i gubitnici. Rekla bih, upravo zato da bi se izbjegla proizvodnja gubitnika. Gubitnici su najvjerojatnije najopasniji za tranzicije, jer u najboljem slučaju će je ukrasti, a u najgorem, minirati.
Dakle, pregovarački ili mediteranski model tranzicije je različit od istočnoeuropskog jer koristi sve i svakog tko je na raspolaganju u terminima političkog vodstva i elite. Sjećate se da je Španjolska imala dva lidera premijera, Soaresa i Gonzalesa. Jednog koji je izašao iz Francove elite iz infrastrukture nastale tijekom vladavine starog diktatora, ali je postao moderni političar.
Drugi je bio vođa socijalista, u egzilu i dio opozicije. Obojica su bili na vlasti i obnašali dužnost premijera i bili su dio iste elite. Kažu da su imali prave razloge, kao i da im je kralj pomogao da mirno prođu tranziciju.
Taj su model pokušale pratiti i neke istočnoeuropske zemlje, ali bilo je drugo vrijeme, drugi ljudi i različite okolnosti i naprosto nije funkcioniralo.
U slučaju Španjolske i Portugala, model je uvelike funkcionirao. Tranziciju su započeli 1975, a nakon 6-7 godina, početkom 1980-tih bili su zapravo spremni za EU.
Ova tri modela su isprobana. Ona nisu pitanje izbora jer u velikoj mjeri ovise o okolnostima, međutim neki elementi mogu biti preslikani ili korišteni kao lekcija u tranzicijama koje se i u ovom trenutku događaju u Europi. Naime, druga faza tranzicije je konsolidacija. A konsolidacija znači stabilizaciju vlasti, stabilizaciju države i stabilizaciju institucionalne infrastrukture, a bez toga cijeli posao nema smisla, a transformacija i promjena političkog vodstva je više opasnost nego dobitak. Dakle, pitanje konsolidacije, iako se manje o tome diskutira, jest jednako važno koliko i sam tranzicijski proces.
Završit ću jednim primjerom iz moje zemlje koji je vezan s nečim što postoji u Europi, a to je odgovor na pitanje – zašto se vi danas uopće želite priključiti EU kada se ona sama bori s krizom, što je smisao vašeg članstva?
Najprije, Europska unija pomogla je u sva tri tranzicijska modela jer je nudila strukturirano iskustvo uspješnih država u izgradnji institucija, a ta su iskustva koristile Španjolska, Portugal, Mađarska i Poljska, Češka Republika, Hrvatska kao i Rumunjska i Bugarska.
Koristile su iskustva organiziranja institucionalne strukture države, a na raspolaganju su imale tisuće i tisuće stranica zakonodavstva i modela izgradnje institucija koje su mogle koristiti kako bi izgradili svoje institucije brže i efikasnije. Osim toga, Europska unija, uz sve poteškoće, pridonosi određenoj stabilnosti, određenoj dugovječnosti institucija, a sve je to preduvjet za konsolidaciju. Drugim riječima, to je preduvjet za tranziciju koja ima smisla.
I još jedna kratka obiteljska priča, iako je zapravo to priča brojnih obitelji iz regije iz koje ja dolazim. Pogledate li pet generacija žena u mojoj obitelji, uključujući i moju kćer, sve smo rođene u istom gradu. Ako i moja kćer i ja, umremo u istom gradu u kojem su umrle i naše bake i prabake, sve žene u pet generacija bit će rođene i umrijet će u istom gradu, ali niti jedna se neće roditi i umrijeti u istoj državi.
To znači da u posljednjih 150 godina na teritoriju na kojem je danas Hrvatska, a i neke druge države nastale nakon raspada Jugoslavije, niti jedna država nije trajala dulje od prosječnog ljudskog života. I to je zapravo objašnjenje svih naših problema, uključujući i gospodarske problem. Ako nemate trajne institucije, ne možete imati niti gospodarski prosperitet jer nema sigurnosti i predvidivosti. Nitko, u posljednjih 150 godina nije mogao biti siguran da će ono što je kupio ili zaradio moći i ostaviti u nasljedstvo sinu ili kćeri, i to zato što su se strukture i oblici vlasništva mijenjali. Nitko nije mogao biti siguran da će zakoni koji vrijede danas, vrijediti i za 10 ili 20 godina. Nitko nije mogao biti siguran, ali su eventualno mogli predvidjeti da će nešto što se danas smatra dobrim, za 20-30 godina biti smatrano lošim. Ili da će ono što se danas smatra lošim, za dvadesetak godina smatrati dobrim.
Dakle, tu se radi o nesigurnosti i nemogućnosti konsolidacije institucije, a ključ tranzicije je u konsolidaciji, a ne samom modelu, jer ako ne slijedi konsolidacija onda cijeli proces nema smisla.
Jer je cijeli smisao i svrha promjena u tome da se ljudi osjećaju bolje i sigurnije. Jednako tako da i vi sami, jednom kad odete, imate osjećaj da su se stvari bar malo promijenile na bolje u odnosu na vrijeme kad ste započinjali.
Zahvaljujem!