Ministrica vanjskih i europskih poslova gospođa prof. dr. Vesna Pusić već se desetljećima bavi politikom, unutarnjom i vanjskom. Ozbiljno je time počela još kao djevojka, nakon završenog studija sociologije i filozofije na zagrebačkom Sveučilištu. Poslijediplomska znanja stjecala je u Sloveniji, Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama. Sada je prva potpredsjednica Vlade, ministrica vanjskih poslova i predsjednica suvladajuće Hrvatske narodne stranke kojoj na čelu nasljeđuje famoznu Savku Dabčević-Kučar.
Zanimljiv posao i zadatak imate...
=Uzbudljiv.
-Važan...
=Jako važan. Bitan za budućnost naroda i naše države. Ovo su povijesni dani koji će odrediti našu budućnost.
-Bolju od sadašnjosti?
=Puno bolju, ali moramo zato stvarno - raditi.
-Zadovoljni ste?
=Naravno. A bilo je mnogo „zadnjih završnih radova“... Uspjeli smo sve obaviti na vrijeme. Od ponedjeljka (razgovor je vođen prije formalnog ulaska Hrvatske u EU) Hrvatska je članica EU. Ja sam usko povezana s hrvatskim europskim putem još od početka, od prvih dana novog milenija, od Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju kojim je sve počelo. Tu sam prisutna svih tih dvanaest godina, što iz opozicije, što iz parlamenta, što iz izvršne vlasti. Bilo je mnogo prijelomnih trenutaka. Bilo je i muka. No, sada dolazi veliki trenutak, vatromet kojim ćemo obilježiti i proslaviti uložen ogroman rad. San se ostvario. Čestitam svima.
-Vjerovali ste da ćemo ranije ući u Uniju?
=Jesam, zadnjih pet, šest godina, na početku svake godine, mislila sam da ćemo ući baš te godine... Čak sam se nadala da možda imamo šanse ući s onim prvim krugom istočnoeuropskih zemalja, 2004. No, ajmo reć', to je bilo nerealno... Potom sam bila uvjerena da možemo ući 2007., kada su ušle Rumunjska i Bugarska. Na toj razini smo bili tada spremni.
-Što je zapravo spremnost za članstvo?
=Dobro pitanje. To nije samo činjenica da ste harmonizirali zakone, da imate jednaka formalna pravila, da imate jednake institucije... Spremnost za članstvo znači i političku i operativnu zrelost.
-Mi sada imamo političku i operativnu zrelost?
=Da, imamo. Došli smo do tog stupnja. Mi danas razumijemo da trebamo rješavati i riješiti ne samo one teškoće i prepreke koje očekujemo nego one koje se pojave. Neke smo mogli očekivati, neke pak nismo mogli ni sanjati da će se pojaviti.
-Psihološki smo također spremni? Mi - narod, institucije, država?
=Zaista sam uvjerena da jesmo. Ranije nismo bili spremni. Sada smo potpuno zreli.
-Koliko su ukupno trajali pregovori Hrvatske s EU?
=Od 3. listopada 2005. do 30. lipnja 2011. Pet godina i devet mjeseci. Gotovo šest godina.
-Taj šestogodišnji proces možemo zvati pregovorima ili je to bilo - usklađivanje?
=Bilo je zaista mnogo pregovaranja, a ne samo usklađivanja pravila propisa i zakona. Prije samih pregovora potpisali smo 2001. Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, što je bio prvi korak ka EU. Predali smo Zahtjev za punopravnim članstvom 2003., odgovorili smo na onih 4000 pitanja, čuda su se tu događala... Ozbiljni su pregovori bili već na početku jer - nitko nas nije silio niti gurao niti vukao da postanemo članica EU. Mi smo to htjeli. Taj dogovor nas samih sa sobom, to su bili domaći pregovori. Zatim slijedi velik dio koji možemo nazvati usklađivanjem sa stečevinom Unije. Mi smo prvi imali, kao posebno poglavlje pregovora, Pravosuđe i temeljna prava. Za to, dok mi nismo ušli u igru, nije postojala pravna stečevina. Rekli su nam da moramo stvoriti transparentniji način izbora sudaca i državnih odvjetnika. Također su nam rekli da nemaju model za to, nego da mi predložimo pa ćemo o tome razgovarati. Tako je i bilo.
-Sada, dakle postoji model, i to-naš?
=Da. Točno. Svaka sljedeća država koja namjerava postati članica, a Crna Gora već pregovara, morat će poštovati naše standarde u tom području. A već Unija postavlja i neke svoje dodatne zahtjeve. Pravosuđe kako smo ga mi koncipirali postaje europski standard za svaku zemlju. Dakle, moj odgovor na vaše pitanje je: da, pregovarali smo zaista, nisu nas samo vukli za uši.
-Već u ranoj fazi koju ste nazvali domaći pregovori dio naroda bio je protiv ulaska u EU?
=Zapravo, više je bilo skeptika ili protivnika ulaska u Uniju tijekom pravih pregovora nego kad smo se načelno odlučivali - ući ili ne ući. Tada je bilo 80 posto ljudi za ulazak, tek 20 posto protiv. Tijekom pregovaranja sumnje su porasle pa je najniža domaća podrška ulasku u Europsku uniju bila samo 39 posto. Na kraju, na referendumu narod je odlučio da ulazimo sa 66,3 posto glasova za Europsku uniju.
-Kakvo je stanje danas? Zašto je podrška uopće padala?
=Danas je otprilike trećina skeptika i protivnika. Ali, dvije trećine su za. Zašto je padala podrška? Ima tome više razloga. Postoje neke grupacije, u sociološkom rječniku društvene elite, koje su racionalno protiv - jer je to protiv njihova direktnog interesa. Riječ je o ljudima koji su se, recimo, obogatili na lovu u mutnom, na nejasnim pravilima, na nepolaganju računa, na trostrukom farbanju tunela, i sličnim sportskim aktivnostima, da to tako blago nazovem... Toj vrsti ljudi odgovara da je malo mutnija voda i da su pravila mekša, jer u mutnom se lakše lovi. Zatim, ima jedan dio ljudi koji se naprosto boji. Boje se nečeg nepoznatog, novog, neprovjerenog... Onda, ima jedan dio ljudi, ti su mi najzanimljiviji, koji su u istoj rečenici jako kritični prema domaćim političarima, prema svima, bez obzira na stranačku pripadnost pa tvrde - svi ste vi jedna hrpa nesposobnjaka - a istovremeno su jako skeptični i defenzivni prema EU. Ti ljudi vele da domaći političari ništa ne valjaju, ali se još više boje tih europskih pravila, pa radije žele da im ostanu naši domaći političari. To je paradoksalno, ali postoji...kod nas.
-Hoćemo li mi, Hrvatska, za nekoliko godina postati sređena i bogata država?
=Do određene mjere - da. Do određene mjere.
-Vlast mijenja ljude? Jeste li se vi promijenili?
=Sigurno da mijenja.
-Godinu i pol ste ministrica, a od prije kojeg mjeseca i potpredsjednica Vlade... Mislite li da ste se promijenili?
-Ja sam u politici dugo, ali ušla sam kao potpuno odrasla i zrela osoba. U ovu pravu, kompetitivnu politiku, s izborima, s vođenjem stranke, ušla sam tek početkom devedesetih godina, ali zapravo koncem 1997. i početkom 1998. Napravila sam već karijeru redovnog sveučilišnog profesora, prije toga. Mene se politika nije tako dojmila kao što bi se dojmila nekog mlađeg čovjeka. Bila sam predsjednica stranke osam godina, bila sam u poziciji odlučivati. U načelu, mislim da su na pozicijama izvršne vlasti - dva mandata pristojna mjera. A, to ne vrijedi samo za politiku.
-Poslovođa ste Ministarstva?
=Da. Mi ne možemo biti ministri, premijeri, potpredsjednici Vlade, pa ni predsjednici države na taj način da računamo kako ispod toga postoji cijeli aparat koji funkcionira već dvjesto godina, gdje je jasno što sve treba raditi... pa ti sjediš na vrhu kolača i mudruješ. Nije tako. Mi moramo osmišljavati sadržaj našeg posla, moramo znati reagirati momentalno, moramo se prizemljiti... Trebamo biti spremni raditi ono i onoliko koliko je nužno da se proizvede dobar rezultat. Nijedan posao vezan uz svakodnevne zadatke ne smije nam biti ispod časti. No, na kraju, da vam velim: nisam se promijenila. Uvijek sam, otkad sam odrasla, ovakva kakva sam i sada.
-Je li bolja Vlada ako je „monolitna“, sastavljena samo od članova jedne stranke ili pak kad je sastavljena od koalicije dviju ili nekoliko stranaka?
=Za članove Vlade lakše je kada su svi iz jedne stranke. Za građane, za narod je daleko bolje kada ima koalicijsku vladu. Mislim da je glavna prednost svake koalicijske vlade to da nitko ne može učiniti što god mu padne na pamet. Koalicija je pravo rješenje.
-Dolazimo, ulazimo u tržište koje ima pola milijarde potrošača. Što ćemo im ponuditi?
=Imamo dosta toga. Ali, mogli bismo i mnogo više ponuditi. Sjeverozapadni dio Hrvatske, Zagorje, Međimurje, Varaždinska županija, Bjelovarsko-bilogorska županija pa Istra, Primorsko-goranska županija..., tu ima cijeli niz malih i srednjih tvrtki koje su obiteljsko vlasništvo. To su male ili srednje industrije. To su tvrtke vrlo visoke kvalitete. One izvoze. Moramo mijenjati logiku da uspijeva samo ono što djeluje na zaštićenom tržištu i što je subvencionirano iz poreza građana. Ljudi uvijek misle - subvencionira me država. Nema država nikakve novce. Sve što država ima i što nekome daje, ona uzme nekome drugome iz džepa, kroz porez, PDV i slično... Dakle, nova logika: moramo se naviknuti da cijenom moramo i možemo biti konkurentni ako nam tržište nije više 4 milijuna, niti 20 milijuna, mislim na CEFTA-u, nego nam je sada tržište ogromnih pola milijarde ljudi. To je fantastično. Trebamo se tome prilagoditi.
-Željeli ste biti ministrica vanjskih poslova, šefica naše diplomacije?
=Od svih poslova u politici ono što me zbilja veseli i motivira je ovaj posao koji sada radim. Ministrica vanjskih i europskih poslova. Ako ste primijetili, ja sam i prva potpredsjednica Vlade, ali niti se tako predstavljam niti mi itko tako zove. Zovu me ministrica. Puno sam vremena provela u raznim školama, formalnim i neformalnim, prije i poslije studija, pa imam osjećaj da je sve to raznorazno obrazovanje u funkciji ovog posla koji sada radim.
-Kako se snalazite u europskoj i svjetskoj diplomatskoj eliti? Vi ste u njoj...
=Europska unija je nama, nakon našeg referenduma, dakle prije godinu i pol, omogućila da sjedimo u svim tijelima EU i da raspravljamo ravnopravno sa svima. Jedino što - nismo mogli glasati. To ćemo moći od 1. srpnja 2013. Ja sam sjedila tako u Vijeću za vanjske poslove i u Vijeću za opće poslove. Oba se sastaju jedanput mjesečno. U njima su ostali ministri, moje kolege. Viđamo se često, doznajemo kako tko razmišlja, raspravljamo...
-Stvaraju se tu simpatije, prijateljstva?
=Naravno. Ima tu mnogo pametnih ljudi. Znaju o čemu govore. Svi se oslovljavamo samo prvim imenom...
-Znači, vas zovu - Vesna?
=Da. Vesna. To je čudno, možda, ali to stvara vrlo blisku atmosferu i prisnost. Svaki od nas ima telefonske brojeve svih ostalih ministara. Možemo se čuti svaki dan i čujemo se vrlo često, kad zatreba.
-Među EU ministrima vanjskih poslova još uvijek ima vrlo malo žena. Zašto?
=Do formiranja nove talijanske vlade ja sam bila jedina žena ministrica vanjskih poslova. Naravno, uz Catherine Ashton, visoku predstavnicu koja je na čelu diplomacije Europske unije. Sad je u Italiji na to mjesto došla Emma Bonino. Znači, ima nas samo dvije od 28, iz 28 država EU. U NATO-u smo bili samo Hillary Clinton i ja.
-Neobično. Zaista je malo žena na najvišim funkcijama u državama članicama...
-I mene je to jako iznenadilo. To je, možda, ono poznato pravilo koje sam ja prvi put susrela na Sveučilištu: većina studenata su studentice, većina odličnih studenata su studentice, polovica asistenata su djevojke, trećina docenata su žene i onda imate - tek dvije, tri gospođe koje su redovni profesori. Kuda nestanu te odlične studentice? Ministrica ima još manje, uopće u svijetu. Ja sam ponosna da od četvero ministara HNS-a u našoj Vladi čak su tri žene. -Godine 1978. nazivali su vas „prvom hrvatskom feministicom“, a to je kompliment.
=Tada to nije bilo mišljeno kao kompliment, ali ja sam to doživljavala kao kompliment. Bila je to jedna mala grupa od nas sedam djevojaka, u začetku...
-Borba za ženska prava još traje...
=Očito. Trajat će...
-Muškarci su bolji „decision makers“, odlučniji, hrabriji?
=Nisu. To ne ovisi o spolu, to su značajke pojedinca, karaktera...
-Vrlo ste odlučna dama... Znate točno što hoćete... Sigurni ste u sebe?
=Svaki čovjek ima neke svoje dileme. I godine i iskustvo pomažu da čovjek odbije osjećaj stabilnosti i samopouzdanja. Znam odlično koristiti tim ljudi s kojima svakodnevno surađujem.
-Koliki je taj tim u vašem ministarstvu?
=Desetak ljudi. Izvrsnih. Meni nije neugodno kad netko od mojih suradnika zna više od mene. Zato morate okupiti tim dobrih i pametnih ljudi. Svaki od tih deset ljudi ima svoj tim...
-Znate sve što se događa u kući?
=Vjerojatno ne znam sve. Ali moji ljudi, svatko u svom segmentu, sigurno znaju.
-Možete li pogriješiti?
=Dapače, mogu i biti u krivu. Svi mogu pogriješiti... Timski rad i razgovori smanjuju mogućnost pogreške na minimum.
-Imate autoritet?
=Imam. Nesigurnost i neodlučnost smanjuju autoritet. Sigurna sam, ali i prihvaćam tuđe mišljenje...
-Što ćemo napraviti s granicama? Imamo dosta neriješenih graničnih pitanja sa susjedima... =Potpisali smo nekidan sporazume o pograničnom režimu i graničnim prijelazima s BiH. Ta je granična linija duža od tisuću kilometara. Sva granična pitanja sa Slovenijom su na međunarodnoj arbitraži koja donosi odluke obavezne za obje države. S Crnom Gorom imamo sporazum o privremenom režimu. Sa Srbijom će još neko vrijeme ostati privremeni režim.
-Sa Srbijom imamo neriješeno pitanje naših ljudi nestalih u ratu...
=Da. Radi se o 1700 ljudi. To se sada, prvi put, počelo faktički rješavati na taj način da dobivamo točne podatke.
-Italija? Ribolov na jugu, isključivi gospodarski pojas?
=Glavna tema s Italijom i sa svim zemljama uz Jadran neće više biti toliko ribolov koliko će to biti - eksploatacija plina u Jadranskome moru. Imamo nekoliko bušotina, od čega zajedno s Talijanima dvije. Talijani imaju u Jadranu 128 bušotina, na svojoj strani mora. Tu ima potencijala, to je za nas neobično važno.
-Puno putujete, puno radite. .. Kako se odmarate? Spavate li dovoljno?
=Jedino što apsolutno moram je - spavati. Ne moram jesti, mogu puno raditi, veseli me raditi, ali moram spavati. Spavam u avionima, spavam u autima, spavam po aerodromima... haahaaa...
-Mediji vam koriste u vašem poslu ministrice vanjskih poslova?
=Mediji bi mogli jako koristiti. Ali, mediji su uvijek skloni velikim strankama, zato što će one uvijek, ili jedna ili druga, biti na vlasti. Mediji vole izvršnu vlast. A velike stranke su osjetljivije na kritiku jer su razmažene... Imala sam i dobrih i loših iskustava s medijima. No, to je normalno. Irac Edmund Burke, također iz famoznog 18. stoljeća, u britanskom je parlamentu, u kojem su bila zastupljena tri staleža pa kad je prvi put medijima dozvoljeno da sjede na galeriji parlamenta, pokazao rukom na galeriju i rekao: A tamo gore sjedi četvrti stalež, četvrta vlast - novinari, mediji. To vam je moj odgovor... Utjecaj medija je značajan... To je moja percepcija.
-Svirate li još klavir?
=Ne više. Svirala sam i u Glazbenom zavodu, na učeničkim produkcijama, učila sam i ples, ritmiku... I danas posebno volim slušati klavirske koncerte.
-Kondiciju imate?
=Imam. Hodam i idem na jogu. Vježbam, ali nemam dosta vremena. Hodam s mojim malim pesom, zove se Kiri, ali ja hodam brže nego što ta mala pesica trči...
-Baka vas je zvala Dina...
=Kako to znate? Haahaaa... to je istina. Kao mala imala sam crvenkaste lokne. Moj tata se vratio s putovanja i rekao - gle kako beba ima lijepu kosu boje cvijeta đumbira, gingera... Ja sam to izgovorila dina... i tako su me zvali. Žuži Jelinek me i danas zove -Dina.
-A brat Zoran vas je zvao Puh...
=Zoran me tako zove. Imala sam, kao djevojčica, okrugle obraze... Sva sam bila okrugla... Zato me moj dragi brat nazvao Puh.
-Imate tjelohranitelja?
=Je, tri ministra, vanjski, unutrašnji i obrana moraju imati zaštitu. Meni je to neobično, ali to je sastavni dio posla...
-Kartate se još?
=Tu i tamo. Belu i preferans. To je ostalo od studentskih dana.
-Razmišljate li o tome da jednom budete predsjednica Republike?
=Sad ne razmišljam o tome. Čini mi sa da sada radim posao koji mi je u politici najdraži, ministrice vanjskih poslova. Vidjet ćemo...
-Je li Hrvatska zemlja čuda?
=Da, Hrvatska je čudesna, divna zemlja. Od danas članica EU.