Dozvolite mi da vam zaželim dobrodošlicu u ovu kuću, Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, i drago mi je da se u njoj osjećate kao kuće jer je svrha i ideja da se ona koristi kao mjesto u kojem bi se okupili ljudi koji na različite načine promišljaju vanjsku politiku, odnose s multilateralnim organizacijama, pozicioniranje Hrvatske u regiji, u Europi i svijetu.
Mi uvijek u našim razgovorima u ministarstvu ponavljamo rečenicu da je za svaku zemlju, a za zemlju naše veličine i naše lokacije posebno, isprepletenost između vanjske i unutarnje politike toliko je čvrsta i odnosi su toliko povezani i bliski da zapravo ovdje razgovaramo o svim temama koje se Hrvatske tiču i sve što radimo u multilateralnim organizacijama, radimo između ostalog i zato da bismo profilirali svoj vlastiti identitet. Da bi se to na neki način reflektiralo na nas same i pomoglo nam definirati tko smo i koje vrijednosti zastupamo te na koji način pristupamo ne samo državama i multilateralnim organizacijama, nego i sebi samima, dakle svom vlastitom društvu i što želimo afirmirati u svom društvu.
Iz tog razloga pozdravljam sve vas zahvaljujem naročito svojim bliskim suradnicima i suradnicama koji su de facto pravi provoditelji i kreatori ove politike vezane upravo uz temu Rezolucije 1325, odnosno položaja žena i djevojčica.
Polazeći od jedne, istraživanjima potvrđene teze, a to je da u svim društvima, a naročito u društvima siromašnijih, slabijih, tradicionalnijih ekonomija, investiranje u obrazovanje žena i djevojčica je investiranje u stabiliziranje mira i naprosto veće šanse za postupni oporavak ili postupnu izgradnju prosperiteta. Istraživanje koje se često citira, a ja ću ga ovdje još jednom spomenuti, provedeno je pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda, pokazalo je da u siromašnim ekonomijama, društvima s ispodprosječnim ekonomijama, 90 posto mjesečnog primanja žena se reinvestira u obitelj, dok muškarac reinvestira 40 posto. To znači da žene s bilo kakvim obrazovanjem koje im omogućava rad za plaću, naprosto imaju veći utjecaj na stabiliziranje društva općenito. I s tog stajališta, investiranje u obrazovanje, zdravlje i zapošljavanje žena ima i jedan puno dugoročniji utjecaj naročito tamo gdje su prisutne i mirovne snage, odnosno tamo gdje postoji neka konfliktna ili postkonfliktna situacija.
Ta vrsta projekata su upravo oni projekti koji znače dodatnu stabilizaciju ili mogućnost prekida rata i pretvaranja rata u faktički trajni mir. Takvi projekti imaju velike potencijale i u njima se želimo trajno angažirati.
Naš trajni angažman znači da Hrvatska želi biti prisutna u mirovnim misijama, a i do sada smo bili dosta angažirani imamo li u vidu našu veličinu, no želimo raditi na projektima vezanim uz temu žena i djevojčica, a u prvom redu tema obrazovanja i zdravlja. Želimo povezati projekte civilnog tipa uz naše mirovne misije. Vođeni našim vlastitim iskustvom iz rata u Hrvatskoj, ali i ratova u regiji, jasno nam je da su civilni projekti nešto što u postkonfliktnim uvjetima stabilizira društvo i da je kombinacija mirovnih misija i civilnih projekata ono što daje i vojnim misijama pravi smisao. Vojne misije su u stanju prekinuti vojne sukobe, ali iza toga dolaze civilne misije koje su u stanju stabilizirati odnose u društvu i stabilizirati mir.
Ovaj okrugli stol, koji organiziramo povodom završetka godišnjeg programa UN Akademije i Hrvatskog društva za UN potvrđuje, kao što ste i sami rekli, dobru suradnju koju ima Ministarstvo vanjskih i europskih poslova s ovom udrugom.
Također od posebnog je značaja jer se poklapa završetak s obilježavanjem 21. obljetnice od primanja Hrvatske u članstvo Ujedinjenih naroda, što čestitam i vama i nama, što je vrlo značajan, štoviše prijelomni događaj u hrvatskoj povijesti i u povijesti hrvatske samostalnosti. Kad je riječ o temi ovog okruglog stola, odnosno ovih razgovora koje ćete ovdje danas voditi, kao što sam rekla, za nas je to de facto tema vodilja ili tip projekta na koji će se Hrvatska koncentrirati i već se koncentrira u svojim i multilateralnim i bilateralnim odnosima i u organizacijama u kojima sudjeluje. Smatramo, uza sve što sam ranije rekla, da zemlja kao što je Hrvatska, može i bez, investiranja u razvojnu pomoć kakve mogu osigurati velike i bogate države, ali s iskustvom i specifičnim znanjem koje imamo, a kao što se pokazalo, i o tome ću nešto kasnije, sa ciljano korištenim sredstvima, maksimalizirati učinak projekata na kojima se angažiramo. Na taj način, koristeći i svoje specifično znanje i iskustvo, s ciljano korištenim sredstvima, možemo imati stvarni učinak, stvarni efekt.
Na primjeru angažmana u Afganistanu, na jednom projektu koji nam je otvorio mogućnost da napravimo seriju takvih projekata kojim ćemo pružati isti tip pomoći, odnosno isti tip suradnje.
Položaj žena i djevojčica, kao što sam rekla, za nas ima posebni značaj jer je Republika Hrvatska prepoznala ovo područje kao područje u kojem, na žalost, ima i praktična, dramatična iskustva. Motivirani u činjenicom da je u Hrvatskoj u ratnim sukobima upravo teror nad ženama, uključujući korištenje silovanja kao načina etničkog čišćenja, doveo do svijesti o činjenici da je ta vrsta terora nad ženama ratni zločin, a smatramo da ga treba sankcionirati i kažnjavati i tretirati kao ratni zločin bez obzira gdje se događa. Mi smo, na žalost, imali to iskustvo u Hrvatskoj. To masovno iskustvo su imali i ljudi u BiH, gdje je ono sustavno korišteno kao način terora nad općom populacijom, i način terora specifično nad ženama u etničkom čišćenju. Pokazalo se da je to, zapravo, jedan od najgorih oblika ratnog zločina. Zbog toga smatramo, što se Hrvatske tiče, da je neophodno sve koji su osumnjičeni ili optuženi za tu vrstu zločina procesuirati, u cilju, ne samo kažnjavanja zločinaca, nego i u cilju jasnog definiranja te vrste terora nad ženama kao ratnog zločina i kao nečega što ide na uništavanje pojedinaca, ali i na uništavanje zajednice.
Tijekom godina, Hrvatska je prošla složeni put tranzicije i postkonfliktnog razvoja, od države koja je bila primateljica međunarodne razvojne pomoći, koja je bila objekt međunarodne politike i na tome se želim zaustaviti na trenutak. Naime, nešto što su nas te godine naučile jest, po mom mišljenju, to da pravu pomoć, bilateralnu, međunarodnu, u smislu političkog razvoja i stabiliziranja, zemlja može i u stanju je primiti, jedino ako prije toga sama ima potencijale da se izvuče iz situacije u kojoj se našla. Bez tog potencijala, a za nas je to bilo presudno, i mislim da je presudno za svaku zemlju, da pronađe načine kako razviti potencijal i temeljne vlastite snage za izlazak iz krize i rješavanje postkonfliktne situacije. Za izlazak iz rata i izgradnju vlastitih institucija. Dok to niste u stanju, moje duboko uvjerenje je da vam nitko ne može pomoći.
I zato se u našim i regionalnim i međunarodnim odnosima, uvijek fokusiramo na izgradnju kapaciteta tih država i društava što je prvi korak. Smatramo da je njihova snaga ono na što se može nadograđivati sva ostala pomoć i suradnja, sve ono iz čega se uči i što pomaže. Ali pomaže samo ako postoji domaća snaga.
I upravo iz tih razloga i poučeni svojim vlastitim iskustvima, sakupili smo naša iskustva i u Centru izvrsnosti, i u Akademiji, i u Hrvatskoj kući na tri točke u kojima ćemo, radeći u prvom redu sa zemljama u regiji, ali ne isključivo s njima, jer ima i drugih postkonfliktnih društava i država u nastajanju, a i nastojanju. Radit ćemo na izgradnji ili suradnji s tim državama, na izgradnji njihovih vlastitih potencijala i njihovih vlastitih kapaciteta da bismo u budućnosti mogli partnerski raditi na pojedinim projektima.
To se pokazalo korisnim za nas same, a smatramo da je upotrebljivo i korisno za situacije koje su po nekim dimenzijama slične našoj poslijeratnoj. Bilo zato što smo iz iste regije, bilo zato što se radi o postkonfliktnim društvima, kao što je to u slučaju zemalja južnog Mediterana, ali i u slučaju zemalja kao što je Afganistan, ili zemalja koje izlaze iz diktatura, konflikata, masovnih stradanja, kao što je, recimo, Burma (Mjanmar).
Hrvatska posvećenost ili predanost ovoj temi manifestirala se u nizu političkih inicijativa, kontakata i projekata koje smo započeli. Tako sam, čim sam stupila na dužnost ministrice, a tu je i Vesna Batistić Kos, vrlo aktivna i kreativna na tom području, zamjeniku državne tajnice u to vrijeme gospođe Clinton, g. Williamu Burnsu u veljači 2012. uputili pismo s hrvatskim prijedlogom za američko-hrvatsku inicijativu na području javne diplomacije tijekom NATO-summita u Chicagu s ciljem isticanja uloge žena u međunarodnim mirovnim i sigurnosnim naporima.
Jedan zanimljivi, neobični i, na prvi pogled možda i površni, dodatni razlog za to, bila je činjenica da smo među dvadeset i osam ministara NATO-a, gđa Clinton i ja bile jedine žene. Otkako je ona otišla jedina sam. To također nešto govori i nije svejedno.
Dopustite mi malu digresiju. Kad sam bila sasvim mlada, smatrala sam da te kvote i prisutnost žena na vodećim pozicijama, nisu važne jer se treba voditi kriterijem sposobnosti. Međutim, pokazalo se da su zemlje koje su prije 30-40 godina započele s kvotama, danas ih više ne trebaju. To su na primjer skandinavske zemlje, i danas se zaista mjeri prema sposobnosti, pa je odnos 45:55 ili tome slično. One koje nisu imale kvote, svaka čast sposobnostima, ali na kraju završite na 26:2 ili 27:1, kao što je momentalna situacija među ministrima vanjskih poslova zemalja NATO-a. Takav je omjer bio i među ministrima vanjskih poslova Europske unije, a sada je izabrana Emma Bonino pa ćemo biti dvije.
Dakle, ne mislim da je to nevažno i ne mislim da je nevažno za ovu temu Rezolucije 1325. Kako sve manje žena ima na vodećim pozicijama, tako se smanjuje i zagovaranje ovih tema kao važnih.
Jedan od primjera je i afganistanski slučaj. Ako se sjećate, jedna od glavnih kritika i indignacija cijelog svijeta nad talibanskom vlašću u Afganistanu, bio je upravo tretman i položaj žena. Međutim, ta tema polako nestaje s agendi međunarodnih rasprava i međunarodnih rasprava o samom Afganistanu. Kada se ISAF snage povuku iz Afganistana, postoji ogromna opasnost da će tema položaja žena „skliznuti“ negdje između velikih aranžmana i bit će prva s kojom će se napraviti kompromis. A kompromis se već radi. I to nije samo pitanje Afganistana.
To je pitanje, rekla bih, civilizacijskih granica pitanje koje sebi mora postaviti ne neka posebna država ili neki posebni kontinent, ili neka multilateralna organizacija, nego naprosto ljudska civilizacija u cjelini.
Ta vrsta aparthejda, apsolutno najsurovijeg, je nešto što ljudska civilizacija, kao što u rasnom smislu nije mogla i nije trebala trpjeti tako dugo u Južnoafričkoj Republici, ne treba trpjeti nigdje. I ne treba trpjeti temeljem nijednog kriterija, niti etničkog, niti rasnog, niti spolnog, niti kriterija seksualne orijentacije, niti bilo čega drugog. Nažalost, postoji opasnost da u slučaju Afganistana tema položaja žena bude marginalizirana. Smatramo da je to nedopustivo.
Jedan od razloga zašto smo, i zašto sam ja osobno, iako nisam baš neki militaristički tip, izuzetno ponosna na hrvatske snage u Afganistanu. Ponosna sam zbog toga što, između ostalog, njihov angažman u Afganistanu postavlja neku granicu na vrstu aparthejda, koji se tamo događao i koji se događa i prijeti da se vrati još većom silinom ukoliko se ta tema ne drži u fokusu, ako se ne drži na dnevnom redu međunarodnih organizacija, međunarodnih skupova, međunarodne razvojne pomoći. Ona naprosto prestane biti temom rasprava. Zato smatramo i da je i Rezolucija Vijeća sigurnosti 1325 toliko važna.
Vrijedno je ovdje podsjetiti i moram reći da smo ponosni na angažman hrvatskih stručnjaka u izradi Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja, takozvane Istambulske konvencije, kada je Republika Hrvatska predsjedala radnom skupinom koja je inicirala izradu konvencije, a poslije je supredsjedala stručnim odborom koji je izradio i tekst tog dokumenta.
Također, Republika Hrvatska svoju je predanost području zaštite prava žena i djevojčica naglasila na prošlogodišnjem zasjedanju Opće skupštine Ujedinjenih naroda. Tom smo prilikom sudjelovali u cijelom nizu događanja posvećenih pravima žena i djevojčica, onima čija je funkcija bila upravo ono što sam maloprije spomenula, a to je - držati tu temu na visokom mjestu na međunarodnim agendama.
To smatram direktnom zadaćom svih, ali budući da sve ne možemo prisiliti, sami se možemo odlučiti i sami možemo tome pridonijeti. Iako mala zemlja, gledajući u svjetskim razmjerima, u stanju smo dati svoj glas i svoj argument za držanje te teme na visokom mjestu na međunarodnim agendama, na poticanje da se o tome razgovara i da se potakne razgovor o tome na što višoj razini, da se prida važnost. Smatramo svojom dužnošću, a na neki način i svojom misijom u međunarodnim organizacijama, a s tog stajališta, i gospođu Michelle Bachelet, izvršnu direktoricu UN Women, vidimo kao važnu partnericu, kao osobu koja ima i znanje i autoritet i iskustvo izvršne vlasti i naravno međunarodnu vidljivost kao bivša, neki kažu možda i buduća, predsjednica Čilea, da pridonese toj važnoj temi i njenoj vidljivosti.
Kao zemlja koja je svoja iskustva u izgradnji postkonfliktnih društava spremna i zainteresirana podijeliti sa zemljama partnerima, Hrvatska je angažirana u brojnim kriznim područjima u svijetu kroz slanje svojih pripadnika u mirovne misije, u vojne mirovne misije, ali i civilnim projektima. Mi smo dosada, bili najprisutniji u kombiniranju mirovnih misija i civilnih projekata upravo u Afganistanu, a plan je da nigdje nemamo mirovne misije bez civilnih.
I smatramo da je to područje na kojem država, a u tom smislu dr. Batistić Kos već radi, ima veliki prostor suradnje s civilnim društvom u Hrvatskoj. Mi nemamo svoje Doktore bez granica, mi nemamo svoje civilne udruge koje se bave međunarodnom razvojnom ili humanitarnom pomoći, a to je ogroman i važan prostor te u tom smislu postoji i suradnja s civilnim društvom ovdje u ministarstvu s civilnim društvom u Hrvatskoj.
Govoreći konkretno o angažmanu Republike Hrvatske u Afganistanu posebnu pozornost posvetili smo zaštiti prava žena i djevojčica i njihove afirmacije u različitim područjima, obrazovanju. Smatram da su u takvim uvjetima dvije stvari ključne - to su obrazovanje i zdravstvena zaštita. Obrazovanje zato što će se moći lakše zaposliti, i zdravstvena zaštita, zato što dovodi, grubo rečeno, do preživljavanja. U Afganistanu je na žalost upravo takva situacija.
Dakle, što se obrazovanja tiče, u Afganistanu su, u okviru naše pomoći, izgrađene knjižnica u sklopu srednje škole za djevojčice u Mazar-e Sharifu, uključujući i knjige koje smo donirali, zatim gradnja srednje škole u kampu Shakiju te, u okviru razvoja malog poduzetništva, razvoj obrtničkih zanimanja, uključujući i pokretanje projekta 'Tepisi iz Afganistana'. U tom projektu uglavnom rade žene, a pronalazi se i tržište za tepihe. Jedan neobičan, i za mene vrlo dramatični projekt, napravljen s grupom žena u zatvoru, koje su uglavnom s djecom, i preostalo im je šest ili manje mjeseci do izlaska. Te žene su suđene za prekršaje koje bolje da i ne spominjem. Oni su takve vrste da u normalnim okolnostima, ne da ne bi doveli do zatvora, nego ne bi doveli ni do bilo kakve javne osude. To su uglavnom žene koje nisu imale sredstava za život, samohrane majke, udovice, i tako dalje, koje su prošle tečaj šivanja i na kraju dobile i te šivaće mašine na kojima su učile, a dobivale su i oko sto dolara po osobi. Ilustracije radi, tamo je bilo tridesetak žena, a projekt je koštao negdje između 5 i 6 000 dolara. Dakle ništa, a tim je ženama značio mogućnost da imaju izvor prihoda. Naime, ako nemaju izvora prihoda i nemaju mušku osobu da se za njih brine, vrlo brzo završe natrag u zatvoru. Projekt je dakle značio preživljavanje za te žene i njihovu djecu. Smatram da ovaj primjer vrlo dramatično pokazuje što se u određenim okolnostima može napraviti.
Postojao je također i niz projekata mikropoduzetništva, u pčelarstvu i tako dalje.
Ove se godine planira dovršenje Centra za obuku primalja u Mazar-e Sharifu. Projekt je pokrenut zbog ogromne smrtnosti žena i novorođenčadi pri porodu u Afganistanu, uglavnom zbog nedostatka elementarne pomoći. Centar ćemo izgraditi u partnerstvu s afganistanskim vlastima. Primalje nisu primalje u onom smislu u kojem ih poznajemo kod nas, gdje se ide četiri godine u srednju školu pa na fakultet. U Afganistanu je to nešto što se zove primalje u zajednici (community midwives). Žene, iz raznih ruralnih dijelova Afganistana, prolaze šestomjesečne tečajeve kako bi dobile temeljna znanja, iz higijene, poroda itd. One sigurno neće moći pomoć pri nekom zaista kompliciranom porodu u nekom zabačenom, ali preko devedeset posto žena koje umiru, ne umiru zbog kompliciranog poroda, nego pri sasvim uobičajenom i normalnom porodu zbog infekcija. Ako imaju temeljno znanje o tome uz vrlo malu pomoć mogla bi se izbjeći smrt.
To je projekt kojeg sam spomenula na početku, kada sam govorila da su ponekad potrebni mali individualni projekti koji mogu dati rezultate. Mi smo započeli graditi centar za primalje u suradnji s afganistanskim vlastima, a istovremeno smo o tome govorili na različitim skupovima i u različitim prilikama, pa se javio i cijeli niz zemalja, od europskih pa i istočnoeuropskih, zemalja Zaljeva i azijskih zemalja koje su zainteresirane s nama ući u takav projekt. Ovaj ćemo centar završiti samo, no postoji perspektiva izgradnje mreže takvih centara po Afganistanu, a u perspektivi ne samo u Afganistanu. Afganistan je sada još u centru pozornosti međunarodne zbog završetka misije ISAF, zbog tranzicije i posvećuje mu se još uvijek velika pažnja. Međutim uvijek prijeti opasnost, kad se „svjetla pozornice“ jednom ugasi, da se sve ovo što je investirano u ljude i znanje kroz sve ove godine, ako se ne bude pazilo i kontinuirano radilo na projektu tranzicije u Afganistanu, postoji mogućnost da se sve izjalovi, ili još gore, kao što se može vidjeti iz nekih primjera.
Prema tome, vrlo je važno sudjelovati u tome projektu. Hrvatska po nekom civilizacijskom kriteriju želi u tome sudjelovati jer ne želimo živjeti u svijetu u kojemu postoji nešto što je tamo postojalo. Ali, naravno, želimo koristiti ta iskustva i u drugim dijelovima svijeta. Hrvatska nije u mogućnosti, objektivno govoreći, sagraditi mrežu centara za obuku primalja ili centara malih rodilišta po Afganistanu. Mi nemamo takve kapacitete.
Ali s jednom takvom inicijativom imamo mogućnost pokrenuti cijeli niz zemalja koje imaju puno veća sredstva i puno veću mogućnost investiranja i prisutnosti da se uključe u taj projekt, da ga preuzmu, i da se zaista napravi mreža centara.
Iz perspektive male zemlje koja ima ograničena sredstva za razvojnu i humanitarnu pomoć imate mogućnosti s dobrom inicijativom ili dobrom idejom imati puno veći utjecaj nego što bi se objektivno moglo očekivati od zemlje naše veličine i ekonomske snage.
Hrvatska posvećuje posebnu pozornost razvojnoj pomoći i u nekim drugim dijelovima svijeta. U suradnji s Francuskom započeli smo razvojnu pomoć lokalnim vijećima u Siriji, u prvom redu u sjevernoj Siriji. Radi se o izgradnji bolnice i vrtića. Radovi na izgradnji bolnice su već započeli, a dovršetak i jednog i drugog projekta, ovisi o sigurnosnoj situaciji u zemlji.
Na kraju, zaštita žena i djevojčica predstavlja područje koje je potrebno stalno i ponovno afirmirati, razvijati i nadograđivati. Riječ je o obrani određenih vrijednosti i određene civilizacijske razine, gdje, po našem mišljenju, ne treba pristajati na kompromise ispod određene razine. To smatramo mjerom uspješnosti politika i mjerom uspješnosti rješavanja konflikata što do sada gotovo nikada nije bio slučaj.
Ratovi, postkonfliktne situacije, smatrani su nečim ozbiljnim, a položaj žena i djevojčica smatran je nečim nebitnim. No to je zapravo jedina prava mjera. Prva i prava. I nijedan konflikt, ni jedan rat nije gotov dok ta tema nije adresirana i dok se na toj temi nisu počeli događati pomaci.
Zato je važno da se time bave visoki dužnosnici i pojedinih država i pojedinih međunarodnih organizacija, ali je važno da ta tema bude sastavni dio znanja, treninga pa i refleksa ako hoćete, ljudi koji se bave nacionalnim i međunarodnim odnosima na svim razinama. Od izabranih dužnosnika, od lokalne do nacionalne razine, ali i ljudi koji su u državnoj upravi, dakle ljudi čija je profesija jedna od vrlo zahtjevnih, a to su državni činovnici. Ta je profesija jedan od najrjeđih fenomena i nama su u ovom trenutku, po mom mišljenju, najpotrebniji prvoklasni državni činovnici. Prvoklasni državni činovnici ne mogu u međunarodnim ili državnim odnosima raditi svoj posao dobro bez da imaju svijest i stav o ovoj temi.
Zato mi je posebno drago da ćete o toj temi danas razgovarati i posebno mi je drago da ste se ovdje okupili.