… U malim zemljama ne postoje «oni» - postojimo samo mi koji smo tu, potičući čim više ljudi, osobito čim više dobrih ljudi, da budu svjesni toga da ne samo da trebaju ponijeti odgovornost nego trebaju imati i hrabrosti da preuzmu vodstvo svojih vlastitih zemalja, te da nema drugog autoriteta koji će to učiniti za njih. Na primjer, ja sam započela tako što sam prije, odmah po završetku ratova u bivšoj Jugoslaviji i Hrvatskoj rekla da ne postoji međunarodna zajednica. Jer je mentalitet bio takav: međunarodna zajednica nije učinila ovo, nije nam dala ono, nije nam dala da učinimo ono – nikoga nije briga, ako vas same nije briga, nitko vam neće pomoći ako prvo ne pomognete sami sebi, ako ne razvijete sposobnost, samopouzdanje i svijest da to morate učiniti vi. Mislim da je to jedini način, ne vidim nikakve druge mogućnosti. U tu je svrhu vrlo važno rehabilitirati politiku kao takvu, jer zbog načina na koji se ona prakticirala stekla je izrazito negativnu reputaciju. Doslovno ne mogu zamisliti neku drugu profesiju ili posao koji ima niži status od politike. To je iznimno opasno, jer i za popravak cipela tražite nekoga koga poštujete i u čije umijeće vjerujete. A za odluke koje će utjecati na svačiji život mislite da ih donose najgori od najgorih.
To su vrlo teška pitanja, no ponajprije ja istinski vjerujem da je većina stvari iz političkih spisa Vaclava Havela univerzalno primjenjiva. Možete uzeti djelo «Moć nemoćnih» u Keniji ili bilo kojem drugome mjestu u Africi ili Aziji i Americi, jer ono stavlja u prvi plan nešto što je univerzalno ljudsko, a to je da sve institucije od države do slobodnog društva i svega drugoga služe i trebaju služiti dostojanstvenoj ljudskoj egzistenciji, te da biste mogli normalno živjeti ne biste morali biti primorani lagati, pisati ili čitati između redaka. Ako ste primorani živjeti u laži, onda vam je po mojemu mišljenju oduzeta sloboda. To je pak potpuno univerzalno. To vrijedi za svakoga. Ako to uzmete kao vodilju, mislim da je jako dobro kao ispit kad krenete u politiku, da se svako malo upitate: zašto ja to govorim. To je jako dobra provjera realnosti trebate li i dalje biti u politici. Naime, osoba ne mora sačuvati svoj zdrav razum u politici cijelog svog života. Važno je to povremeno provjeriti na taj način.
Što možete vi, mi, što možemo svi skupa naučiti iz europskog iskustva?
Ponajprije sve o strašnoj krizi i gospodarskim problemima. Europsko jedinstveno tržište i dalje je najbogatiji prostor na planetu. Životni standard u Europi i dalje je među najvišima na svijetu. Uz sve probleme i kuknjavu, ono što je izgubljeno jest apsolutno i neupitno obilje. To je dovelo do osjećaja neizvjesnosti, kojim zapravo puno bolje ovladavate vi nego li većina ljudi u Europi, jer ste puno više navikli živjeti s neizvjesnošću nego li Europljani koji su uvijek - ili recimo, u zadnjih 30 godina – razvijali osjećaj sigurnosti te su izgubili sposobnost ovladavanja krizom. Na primjer, jedna politika koja je smatrana iznimno važnom i uspješnom u Europi bilo je proširenje EU. Ono je sad gotovo anatemizirano, kao da nitko ne želi razgovarati o tome. EU će se ubrzo proširiti na moju zemlju te, za nadati se, i na još neke druge zemlje u regiji nakon toga. Zašto je to postala anatema? Jer se doživljava kao povećanje neizvjesnosti u Europi u teškim vremenima. Po mojemu mišljenju, proširenje valja objeručke prihvatiti, jer problem je ovdje upravo u tome što vas bavljenje nepredvidivim situacijama, neizvjesnošću, čini pomalo lijenim u smislu promišljanja vlastitog razvitka. Stoga, nemojte izgubiti neke od stvari koje već imate, jer ste i vi imali tu sposobnost. Cijela zamisao Europe i jest bila rješavanje neizvjesnosti i smanjivanje neizvjesnosti. Dakle, nemojte izgubiti tu sposobnost. Postoje druge stvari koje su Europljani naučili i koje uče, a mogu vam biti korisne, kao što to je potencijal za razvijanje suradnje. Zajednički raditi na stvarima koje nisu nužno samo u interesu vlastite zemlje, u pokušaju prekogranične suradnje - to je vjerojatno najbolje što je Europa učinila, priznanje da postoje ciljevi, koristi koje s mogu postići međusobnom suradnjom. Ta precizna ravnoteža između sukoba i suradnje možda je ono čemu vas Europa može podučiti: sposobnosti za suradnju.
Zahvaljujem na pozornosti. Hvala svima na odazivu.