Joško Klisović, zamjenik ministrice vanjskih i europskih poslova Vesne Pusić, donedavno je bio profesionalni diplomat koji je živio u New Yorku i Bruxellesu, a od kraja prošle godine započeo je svoju stranačku karijeru, upisavši se u SDP. Zanimljivo je da je šef SDP-a i premijer Zoran Milanović njegov vjenčani kum, no kumstvo, istaknuo je Klisović, nije utjecalo na njegovo političko opredjeljenje. Ipak, ne taji da je s premijerom Zoranom Milanovićem u izuzetno dobrim odnosima. Njihovo prijateljstvo započelo je 1994. godine kada su obojica, kao najbolji studenti Pravnog fakulteta, primljeni u Ministarstvo vanjskih poslova. Sjedili su zajedno u sobi u Odjelu za međunarodnopravne poslove i dijelili iste ukuse u glazbi, sportu, umjetnosti, ali i politička uvjerenja. Ipak, trebalo je proći osamnaest godina da se današnji zamjenik Vesne Pusić i bivši šef ureda predsjednika Ive Josipovića upiše u SDP.
-U kuloarima se priča kako ste se učlanili u SDP tek nakon što ste postali zamjenik Vesne Pusić, ministrice vanjskih i europskih poslova. Je li to istina?
=Internetsku pristupnicu za članstvo u SDP-u ispunio sam prije izbora.
-Kako to da ste se učlanili u stranku tek relativno nedavno?
=Petnaest godina sam radio u državnoj službi kao profesionalni diplomat. U tih petnaest godina radio sam za sve vlade koje su dobile izbore. Dakle, i one koje je vodio HDZ, ali i onu koalicijsku koju je predvodio SDP. U svom dosadašnjem radu rukovodio sam se isključivo državnim i nacionalnim interesima te sam smatrao da aktivan politički angažman nije primjeren profesionalnom diplomatu. Sada kada više nisam državni službenik, smatrao sam da je pravo vrijeme da kroz politiku, koja donosi ključne odluke o smjeru našeg daljnjeg razvitka, pridonesem stvaranju društva u kakvom naši građani žele i zaslužuju živjeti.
-Vaše obiteljsko naslijeđe je također socijaldemokratsko.
=Otac mi je bio sindikalni vođa i u tom kontekstu socijaldemokratski svjetonazor mu je izuzetno blizak. Uvijek se beskompromisno i bespoštedno zalagao za načelo pravednosti, jednaku mogućnost za dobivanje prilike svima koji se mogu i žele dokazati u radu i životu.
Uvijek je osuđivao neradnike među radnicima i osobe s nepostojećom ili slabom radnom etikom i kulturom. Pravednost i jednakost ljudi pred pravnim poretkom te kršćanska životna načela općenito, bili su mu toliko važni da bi vjerojatno da nije postao sindikalni voda, postao sudac ili svećenik.
-Nakon četiri godine ponovno ste se vratili u Ministarstvo vanjskih i europskih poslova. U kakvom je stanju bivša vlast, odnosno HDZ, ostavila Ministarstvo?
=Dugo sam radio u ovom Ministarstvu, družio se s ljudima iz Ministarstva i kada sam otišao iz njega te sam stoga imao poprilično jasnu sliku u kojem je stanju kuća. Stoga nisam ni razočaran, ali ni zadovoljan preuzetim stanjem kuće. Povijest Ministarstva i njegovih uspjeha pisali su, naravno, njegovi diplomati. Želim naglasiti da su profesionalni diplomati nosili ovu kuću izvrsno bez obzira na to koja je stranka bila na vlasti i za to im treba odati priznanje. No, mnogi od onih koji su postizali vrhunske rezultate, olimpijske pobjede, vremenom su marginalizirani ili su se iz različitih razloga svjesno pasivizirali ili su napustili Ministarstvo. Mi želimo te ljude vratiti na atletsku stazu, vratiti ih u puni trening, dovesti ih u priliku da opet postižu vrhunske rezultate te da prenose svoje znanje mladim diplomatima koji svakodnevno pokazuju i dokazuju svoj vrhunski potencijal.
Uspješni mladi diplomati
-Kako ste se zaposlili u Ministarstvu vanjskih poslova i tko vas je pozvao? Uz to je navodno vezana jedna zanimljiva anegdota.
=Nakon što sam 1992. godine diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu zaposlio sam se u špediterskoj tvrtki Trans-Adrija. Jednog dana na telefonskoj sekretarici ostavljena mi je poruka: „Ovdje Ministarstvo, molim Vas da se javite na testiranje" te je ostavljen broj telefona na koji sam se trebao javiti. Kako je to bilo vrijeme rata u bivšoj SFRJ, prvo što mi je palo napamet je bilo da me zove Ministarstvo obrane. Nazvao sam broj i iznenadio se kada sam s druge strane čuo: „Ovdje Ministarstvo vanjskih poslova. Dobili smo vaše ime od Pravnog fakulteta od kojeg smo tražili imena nekoliko najboljih studenata u klasi koji su nedavno diplomirali pa vas zovemo na testiranje radi zaposlenja." U prvi trenutak sam pomislio da me zafrkavaju prijatelji koji su znali koliko volim vanjsku politiku i diplomaciju pa sam odgovorio da ja već imam posao kojim sam zadovoljan, dobru plaću, službeni auto i da me ne zafrkavaju. No, službenica s druge strane linije je bila uporna i vrlo ozbiljna pa sam pomislio da možda i nije šala, a ako je, očito ću morati platiti piće društvu koje me je ipak uspjelo namagarčiti. Pokazalo se da cijela priča nije bila šala, a ja sam svejedno morao platiti piće cijelom društvu kada sam dobio posao. Otišao sam na slabije plaćeni posao, ali sam osjećao odgovornost da moram dati svoj doprinos opstanku i međunarodnoj afirmaciji Hrvatske te izgradnji boljeg društva. Ovaj će mi se obrazac odlučivanja ponavljati nekoliko puta tijekom života. Na testiranju sam upoznao desetak briljantnih mladih ljudi koji su isto došli na poziv Ministarstva, a koji su nakon toga bili među našim najuspješnijim diplomatima. Među njima je bio i današnji premijer Zoran Milanović, kojeg sam upoznao dok smo čekali intervju kod pomoćnika i zamjenika ministra.
-Znači, tada ste se već sprijateljili s današnjim premijerom?
=Ne, tada sam ga prvi puta vidio. Sprijateljili smo se tek kada smo počeli zajedno raditi. Sjedili smo u istoj sobi u Odjelu za međunarodnopravne poslove te smo kroz svakodnevne razgovore o svim mogućim temama, od politike preko glazbe do filozofije, prava i gospodarstva, shvatili kako slično razmišljamo. Naši razgovori su često znali biti poticajni jer kada o nekoj temi ne bismo nešto znali, navečer bismo proučili sve o tome i idući dan se vratili puni informacija te podignuli razgovor na višu razinu. Imali smo većinom podudarne stavove, iako ne i identične o svakom pitanju.
-Nije tajna da ste vi i premijer povezani kumstvom.
=Jesmo. No, često se u medijima krivo navodi da sam ja kum Zoranu Milanoviću. On je bio vjenčani kum meni. Kako smo se u to vrijeme puno družili, pitao sam ga bi li mi bio kum na vjenčanju, na što je on pristao.
-Možete li se sjetiti je li današnji premijer bio izdašan kum?
=Davno je to bilo, ali, koliko se sjećam, bio sam potpuno zadovoljan.
-No, vaše prijateljstvo ipak nije uvijek bilo intenzivno, posebno kada ste vi radili kao savjetnik u Stalnoj misiji RH pri UN-u New Yorku, a Zoran Milanović kao savjetnik u hrvatskoj misiji pri NATO i EU u Bruxellesu.
=Zoran je prije mene otišao u Bruxelles pa su se u to vrijeme naše karijere fizički razdvojile. Zbog vremenske razlike, ali i intenzivnih obaveza, nismo učestalo komunicirali.
-Kako i gdje se danas družite, imate li neke posebne dane kada se nalazite?
=Družimo se onoliko koliko nam obveze dopuste, posebice njegove. Ponekad je to s našim zajedničkim društvom, a ponekad su u pitanju sportske aktivnosti. Kako smo obojica sportski tipovi, a volimo i brdski biciklizam, znamo zajedno odraditi trening.
-Je li vas možda Zoran Milanović nagovarao da se učlanite u SDP?
=Nije, nikada. On voli i poštuje kada ljudi donose odluke svojom voljom. Tako jedino i mogu stajati iza njih.
Iskustvo u privatnom sektoru
-Vratimo se vašoj karijeri. U kakvom vam je sjećanju ostalo razdoblje u NewYorku?
=New York je izuzetno dinamičan grad, centar svijeta u koji se slijevaju sve informacije i događaji, bilo političke, financijske, tehnološke prirode ili, recimo, one vezane uz modu i umjetnost. To je košnica koja nikada ne prestaje brujati od svakojakih aktivnosti. U to vrijeme radio sam kao savjetnik u misiji pri UN-u i pokrivao sam Vijeće sigurnosti, posebno teme vezane uz reintegraciju Podunavlja i Prevlake, BiH, Kosovo, Irak, Bliski istok generalno, te Pravni odbor Opće skupštine u kojem su se u to vrijeme vodili pregovori oko Međunarodnog kaznenog suda i niza konvencija o terorizmu. U New Yorku sam bio i izvjestitelj Pravnog odbora Opće skupštine te bio izabran na niz dužnosti u okviru UN-ovih tijela.
No, New York će uvijek imati posebno mjesto u mom životu jer mi se tamo 1997. rodila kći koja je i danas zaljubljena u taj grad. Osjeća se kao Newyorčanka, iako ga nakon povratka u Hrvatsku nikad nije ponovno posjetila. Morat ću je nagraditi tim putovanjem.
-Nakon New Yorka, 2001. vraćate se u Zagreb, a nakon tri godine rada u MVP-u odlazite u Bruxelles na mjesto zamjenika veleposlanika u Misiji RH pri NATO-u. Je li vam se svidio život u Bruxellesu, kako ste provodili privatno vrijeme?
=Da, nakon New Yorka sam se vratio u Zagreb gdje sam prije odlaska u Bruxelles vodio četiri različita odjela, odjele za UN, ljudska prava, analitiku i političko planiranje i upravljanje ljudskim resursima. U Bruxelles sam poslan da radim na približavanju RH NATO-u.
Praktički da nastavim gdje je Zoran Milanović stao dok je radio na istim pitanjima. Bio je to ozbiljan posao koji nije ostavljao puno slobodnog vremena. Privatno vrijeme bih provodio s obitelji, posebno se trebalo posvetiti djeci koja su išla u lokalni vrtić i školu, a da nisu znala niti riječ francuskog kada su došla. Djeca u tim situacijama prolaze teške trenutke i zato mislim da Ministarstvo mora voditi ,,family-friendly" politiku. Po dolasku sam odmah slomio ruku pokušavajući spriječiti dvogodišnjeg sina da ne padne niz stepenice kada se ranom zorom ustao i krenuo u prizemlje. On me je samo, nakon što je sišao, s dna stepenica pogledao i pitao: „Tata što radiš", a ja sam ležao kraj njega slomljene ruke nakon što sam se „survao" s prvog kata niz stepenice. Nakon toga sve je krenulo nabolje. U Belgiji sam uživao u šetnjama beskrajnim atlantskim pješčanim plažama te u pivnicama, koje su više mjesta okupljanja nego pijančevanja tijekom dugih kišnih dana. S obzirom na to da je u Bruxellesu diplomatska zajednica velika, bilo je tu puno druženja s diplomatima, ali i s lokalnim ljudima koje sam upoznao preko škole u koju su mi išla djeca.
-Zanimljivo je da nakon godina rada i napredovanja u Ministarstvu vanjskih poslova 2008. godine odlazite u Atlantic Grupu na mjesto generalnog tajnika. Što vas je navelo da napustite Ministarstvo i zaposlite se u privatnoj tvrtci? Je u možda u pitanju bila bolja plaća?
=Prije svega privukao me je novi izazov. Moje dionice na području vanjske politike su dobro stajale. Poznavali su me i vjerujem respektirali moja znanja, vještine i sposobnosti svi u hijerarhijskom lancu. Od ministra preko premijera do predsjednika države. Mislim da sam stekao solidnu reputaciju i među kolegama, kako u Ministarstvu i Vladi, tako i u međunarodnim krugovima. Dosegnuo sam i kao dosta mlad najviše diplomatsko zvanje veleposlanika. Promicala me je i HDZ-ova i koalicijska vlada. No, moje dionice na području gospodarstva nisu postojale na burzi. To je za mene bio potpuno novi svijet u kojem sam se želio okušati. Znate, želio sam izgraditi i alternativu trenutnom poslu jer nikada ne znate kada će vam biti dosta i kada nećete moći pristati na stvari koje idu ispod vašeg praga tolerancije. Želio sam imati alternativu ukoliko zatreba kako ne bih ugrozio egzistenciju obitelji, a u isto vrijeme ostati dosljedan sebi i svojim životnim načelima. Već tada su se u Ministarstvu počele nazirati stvari koje su doticale moj prag tolerancije. Atlantic Grupa je jedna od naših kompanija koja je se najbrže razvija, koja je uspjela ostati izvan političkih igara i koju vode mlade osobe koje se u radu najviše oslanjaju na zdravi razum i struku. To je svakako visoko kompetitivno okruženje u kojem sam se i ja želio okušati i dodatno izgraditi. Tamo sam naučio puno o poslovnom upravljanju i brutalnosti tržišta. Spoznao sam što znači kada nema oprosta za greške, nemar i nerad. Počeo sam cijeniti svaku kunu jer sam vidio kako se krvavo zarađuje. Vidio sam što se događa onima koji ne poluče očekivani rezultat, a ne mogu dobiti pomoć iz državnog proračuna. Sve mi je to izuzetno koristilo i u vođenju Ureda predsjednika, a i sada u Ministarstvu. Naravno da je i plaća je bila veliki motivator. Toliku kolika je meni bila ponuđena, u državnom sektoru nitko nema.
-No, u Atlanticu se zadržavate svega dvije godine jer nakon što je Ivo Josipović 2010. pobijedio na predsjedničkim izborima odlazite na Pantovčak kao šef njegova Ureda. Očito je da ili niste bili zadovoljni u Atlanticu ili vam je nedostajala državna služba?
=Ne, to nije bio razlog. U Atlanticu mi je bilo odlično i imao sam prostora za daljnji razvoj, a i plaća je bila kudikamo bolja. Državna karijera mi nije nedostajala jer sam već prošao kompletan razvojni put od najnižeg do najvišeg diplomatskog zvanja. Ono što me je vratilo u državnu službu je unutarnja potreba da pridonesem stvaranju društva u kojem želim živjeti. Želio sam pridonijeti projektu koji bi trebao ojačati životna načela za koja se zalažem. Obrazac društvenog, političkog i gospodarskog-tajkunskog „uspjeha" koji se temeljio na prevari, krađi, korupciji, izrabljivanju i koji je počeo okoštavati u Hrvatskoj nisam prihvaćao. Ivo Josipović je bio alternativni obrazac uspjeha. Obrazac koji se zasnivao na pravednosti, vrednovanju znanja i sposobnosti, transparentnosti, poštivanju čovjeka i temeljnih načela zapadnih demokracija i kršćanstva. Želio sam pridonijeti projektu Ivo Josipović i svemu što on simbolizira, a ne poslije žaliti što on nije uspio jer nije bilo dovoljno glava i ruku koje su radile na tome da uspije. A ljudi u načelu slijede obrasce uspjeha za koje vide da prolaze u društvu.
Ministričina želja
-U kakvim ste odnosima s predsjednikom Josipovićem. Poznato je da s njime igrate nogomet.
=S Predsjednikom sam u jako dobrim odnosima. Poštujem ga i želim da nastavi žestoko raditi na provedbi načela za koja se javno zalaže. Tu posustajanja ne smije biti. Iako je Predsjednik u javnosti poznat kao vrstan kompozitor, on je i dobar sportaš. Ima sportskog, natjecateljskog duha i volje. Nije ga lako pobijediti na sportskom terenu. Nogomet mu je drag, ali dobar je i u drugim sportovima.
-Rekli ste mi da vam je sport jako bitan pa tako i večeras od 22 sata do ponoći, nakon napornog radnog dana, imate snage za košarku.
=Da, sport mi je važan. Snaži tijelo i učvršćuje volju. Posebno volim sportove izdržljivosti kao npr. biciklizam i plivanje. S obzirom na to da za plivanje nemam previše uvjeta osim ljeti na moru, rekreativno se bavim brdskim biciklizmom. Ako nemam društvo, natječem se sa štopericom. Svaki put pokušavam postići najbolje vrijeme na određenoj ruti. Košarku igram dva puta tjedno u kasnim večernjim terminima jer zbog posla prije ne mogu stići. Igram s veteranima Cedevite i jednim društvom iz školskih dana. To su žestoki treninzi kakve nisam prolazio niti kada sam aktivno igrao košarku. Nitko ne voli gubiti pa na terenu često zna i zaiskriti. No, uz pivo, nakon treninga sve se brzo normalizira.
-Nagađalo se da vas je Milanović postavio kao zamjenika Vesne Pusić da biste je kontrolirali. No, ministrica je jednom u razgovoru priznala kako vas je puno prije izbora kontaktirala i izrazila želju da budete njezin zamjenik. Što je istina?
=Istina je ono što kaže ministrica. Nakon puno razmišljanja prihvatio sam njezinu ponudu jer želim pomoći ministrici i Vladi u oblikovanju i provedbi vanjske politike. Velik je posao pred Vladom, a još su veća očekivanja građana da im se stvore uvjeti za bolji život. Već sam istaknuo da je Ministarstvo značajno pridonijelo stvaranju uvjeta za sveukupni razvoj Hrvatske. Posao nije završen. Neke naše nove projekte, kao npr. Partnerstvo za javnu vlast, kojim nastojimo učiniti javnu vlast odgovornijom, otvorenijom, transparentnijom i istinskim servisom građana, Vlada je već prihvatila u sklopu provedbe svog programa. Mislim da Ministarstvo pod vodstvom ministrice Pusić može pridonijeti dodatnom iskoraku u daljnjem demokratskom razvoju našeg društva i to konkretnim projektima i aktivnostima. Dosta je bilo priče. Želimo da građani osjete rezultate našeg rada u svom svakodnevnom životu. Ministrica je snažna i etablirana politička osoba koja će svojim radom u javnosti i u Vladi vratiti Ministarstvu ugled i sjaj koji je nekad imalo. Ja ću joj u tome svakako pomoći.