dopustite mi da na početku prenesem isprike predsjednice Vlade RH gđe Jadranke Kosor, koja zbog drugih obaveza, nije bila u mogućnosti sudjelovati na otvorenju ovog Poljsko-hrvatskog znanstvenog skupa „Ivan Pavao II – Papa i Europljanin”, a koji se održava pod njezinim pokroviteljstvom.
Najtoplije pozdravljam Wieslawa Tarku, veleposlanika Republike Poljske u Republici Hrvatskoj, Hannu Suchocka, bivšu predsjednicu Vlade Republike Poljske i ministricu pravosuđa te sadašnju veleposlanicu Poljske pri Svetoj Stolici, Stjepu Bartulicu, povjerenika Predsjednika RH za vjerske zajednice i predsjednika Centra za obnovu kulture, velečasnog profesora Piotra Mazurkiewicza, glavnog tajnika Odbora Biskupske konferencije Europske unije COMECE, dr. Matu Granića, bivšeg ministra vanjskih poslova RH, dr. Piotra Dardzińskia, ravnatelja Centra misli Ivana Pavla II. u Varšavi, kao i sve eminentne predstavnike crkvene i državne vlasti, predavače i goste Konferencije, koji su došli iz prijateljske nam Poljske.
Tijek ljudske povijesti nemali broj puta ranjavali su sukobi, nesloga. I sam proces ujedinjenja Europe nastao je nakon tragedija kojeg je uzrokovao drugi svjetski rat. Međutim, govoreći o budućnosti pozivamo se na svijetle likove koji su znali obasjati noć, a među njima nalazi se bez sumnje i Ivan Pavao II., čiji je Pontifikat bio najduži u 20. stoljeću.
Kada je karizmatični kardinal iz Krakova u Galiciji, Karol Woytila, u konklavi 1978. godine izabran za Papu ne samo da je prvi puta nakon 455 godina na Petrovu stolicu zasjeo Papa koji nije Talijan, nego je to po prvi puta bio Slaven iz jedne tada još komunističke zemlje. Ime Ivana Pavla II. ostat će najsvjetlijim slovima upisano u povijesti svijeta, Europe, a na poseban način i u povijesti našeg hrvatskog naroda s kojim je imao poseban odnos.
Rodio se u poljskim Wadowicama, području koje se nekad zvalo Bijela Hrvatska i gdje su jedno vrijeme boravili Hrvati prije nego što su došli u današnje krajeve, što Ivan Pavao II. nije zaboravio naglasiti u propovijedi izrečenoj prigodom proglašenja svetim Leopolda Mandića 1983. godine. Prvi je papa koji je služio misu 1979. godine na hrvatskom jeziku u bazilici sv. Petra prigodom proslave 1100. obljetnice obnovljene vjernosti Hrvata Svetoj Stolici. Aktivno se zalagao za ostvarenje hrvatske težnje za samostalnom državom i za prestanak ratova na prostoru bivše Jugoslavije. Sveta Stolica u svojoj strogoj i pažljivoj diplomaciji učinila je presedan i 1992. godine prva priznala hrvatsku samostalnost, a na priznanje je potakla i ostale. Do svoje smrti u proljeće 2005. ostao je zagovornikom i prijateljem Hrvatske u svim političkim okolnostima i društvenim mijenama.
Papa Ivan Pavao II. za svog je pontifikata čak tri puta dolazio u Hrvatsku, a dva puta posjetio je i Bosnu i Hercegovinu, odnosno katolike u toj susjednoj državi. Njegovo treće putovanje u Hrvatsku podudaralo se s njegovim stotim međunarodnim putovanjem. Sloboda, u najširem smislu riječi osnovno je obilježje ovoga pape. Slobodan duh u slobodnom čovjeku. Nosio ga je u sebi i pronosio svijetom kroz svojih više od sto pastoralnih putovanja. Ivan Pavao II. bio je uvjereni Europljanin, a kao prvi Slaven na Petrovoj stolici po vlastitom shvaćanju utjelovio je duhovno jedinstvo kršćanske Europe koja je pod utjecajem dviju velikih tradicija: zapadne i istočne.
Njegov govor pred Europskim parlamentom 1988., u kojem je istaknuo da „Europa ima dva plućna krila i diše na oba” - katoličko i pravoslavno ostat će zauvijek zapamćen. Taj je izraz stvarnost koja svjedoči o apsolutnoj potrebi ljudskog bića, a time i naroda, za vlastitim identitetom s jedne i koegzistencijom s druge strane, a kao njegovoj jedino mogućoj i održivoj budućnosti.
Stoga je - i s političkom računicom - samo dvije godine nakon preuzimanja pontifikata slavenske apostole Ćirilia i Metoda proglasio apostolima Europe, svecima kojima je dodijeljena funkcija primjera. Zajedno s četiri zapadna zaštitnika oni iz vjerskog aspekta odražavaju kulturnu i nacionalnu raznolikost kontinenta, njegovu razdijeljenost i nadilaženje te podijeljenosti kroz vjeru. Postao je prvi Papa koji je posjetio zemlje u kojima većinu čine pravoslavni vjernici. Bezuspješno je, nažalost, pokušavao organizirati posjet Rusiji.
Ni Benedikt XVI. nema velikih dvojbi glede opravdanosti europskih integracijskih procesa koji teže stvaranju „ujedinjene i solidarne Europe” čime Kontinent ulazi u „novu povijesnu fazu”. Jasno, sadašnji je Papa kao i njegov prethodnik svjestan da duhovna situacija u Europi, s kršćanske točke gledišta, nije nipošto dobra i da usporedo sa stvaranjem europske zajednice trećeg milenija treba nastojati da Europa ne zaboravi “kulturne i religiozne vrijednosti svoje prošlosti“.
Stvarna vizija i cilj Pape za Europu ostala je, nažalost, nedostižna: prevladavanje podjele na istočnu i zapadnu Crkvu, podjele između Rima i pravoslavnih crkava. Zajednički napredak Europe Ivan Pavao II. zamišljao je drukčije. Neumorno je nakon pada Berlinskog zida tražio da se zemlje istočne Europe ponovno vrate svojim kršćanskim korijenima. I Papin apel, na tragu Roberta Schumana i drugih katoličkih “otaca utemeljitelja”, da se u europskom ustavu zapiše pozivanje na Boga, odnosno navode kršćanski korijeni Europe, ostao je mrtvo slovo.
Ivan Pavao II. više je puta izrazio nadu da u budućoj zajedničkoj europskoj kući „neće dostajati cement izvanrednog vjerskog, kulturnog i civilnog naslijeđa, koji je Europu učinio velikom tijekom stoljeća“.
Papa Ivan Pavao II. bio je s pravom 2004. dobitnik Karlove nagrade, jedne od najviših europskih nagrada. U obrazloženju dodjele nagrade Papi posebice je istaknuta njegova uloga u rušenju željeznih zavjesa.
I taj je nezaobilazan povijesni događaj Centar za obnovu kulture obilježio prošle godine organizacijom u Zagrebu međunarodne konferencije „Raspad komunizma u Europi: 1989 - 2009 – 20 godina poslije“ na kojoj je sudjelovao bliski prijatelj Ivana Pavla II., vođa prvog slobodnog sindikata Solidarnošć osnovanog u Istočnom bloku, Lech Walesa, kasnije predsjednik Poljske i dobitnik Nobelove nagrade za mir kako bi svjedočio o njegovoj ključnoj ulozi u trenutcima pada Berlinskoga zida.
Pravda i mir riječi su koje je bez straha izgovarao, a koje su svojom težinom istine dodirivale i mijenjale svijet, a osobito naš - njegov Europski kontinent, čime je dao nemali doprinos urušavanju bezobzirnog kapitalizma i samog komunističkog sustava. Ivan Pavao II. katolički je socijalni nauk propovijedao kao alternativu komunizmu i kapitalizmu.
Bez njega, bez njegove misli, niti jedan istinski način razmišljanja o budućnosti Europe neće imati duge budućnosti. Svojim neupitnim i dosljednim stavovima Papa Ivan Pavao II. izazivao je divljenje i poštovanje. Doživljavali smo ga kao čovjeka cjelovita i ostvarena, a on je takvom želio vidjeti svaku osobu, svaki narod, cijelo čovječanstvo. Iz toga razloga, hodočasteći svijetom kao da je provjeravao i istodobno dokazivao mogućnost suživota pojedinaca, skupina, naroda…
Bio je velikan povijesti. Njegove neiscrpne teme o ljubavi prema čovjeku i njegovom neospornom dostojanstvu, o miru, o slobodi, o zajedništvu, zlatni su rudnik iz kojega može i mora crpsti svaki pojedinac kojemu je stalo do sadašnjosti i budućnosti, ne samo pojedinih naroda ili Europe nego čovječanstva u cjelini.
Želja mi je da i ovaj skup bude svjedočanstvo o čovjeku, Europljaninu, papi za kojeg se na neki način može reći da je išao preko granica svog vjerovanja i u svoj zagrljaj prihvaćao i uzdizao sve ono što gradi i obogaćuje ljudsko postojanje i življenje.
Dolazak pape Benedikta XVI. u lipnju 2011. godine u Hrvatsku, važna je vijest ohrabrenja, nade i potpore za vjernike, ali i velik povijesni događaj za Hrvatsku, koji se poklapa sa samim završetkom procesa pristupanja Hrvatske u Europsku uniju, kojemu je njegov prethodnik, Ivan Pavao II., uvijek pružao snažnu potporu.
„Hrvati će svojim bogatim duhovnim i kulturnim identitetom obogatiti veliku europsku kuću“ rekao je papa Ivan Pavao II. Dijelio je zabrinutost mnogih europskih poglavara prema kojoj bi svaka odgoda ulaska Hrvatske u Europsku uniju mogla škoditi procesu demokratskih reformi ne samo u toj zemlji, nego i u ostalim državama ovog dijela Europe, koje napreduju pune nade prema europskoj integraciji.
Još jednom želim vam najtopliju dobrodošlicu i uspjeh u promicanju djela i misli Ivana Pavla II., kao i plodne rasprave s obzirom na bogati program skupa.
Zahvaljujem na pozornosti.