Kada se, nakon drugoga kruga glasovanja u Općoj skupštini Ujedinjenih naroda, i naše povećane prednosti, s 95:91 na 106:81, stalni predstavnik našeg protukandidata, Češke Republike, javio za riječ, zastao mi je dah, i cijela dvorana mi je na trenutak izgledala kao u usporenoj snimci. Češki veleposlanik mogao je priopćiti samo jedno, a to će i učiniti, dok cijeli taj trenutak kao da će trajati vječnost: Češka elegantno odustaje od daljnje kandidature u kojoj više nema izgleda, razlika se može samo povećavati, Hrvatska pred cijelim svijetom ostaje jedini kandidat ispred svoje skupine – i ulazi u Vijeće sigurnosti! Hrvatska je pobijedila! Uspjeli smo! Glasovanje u trećem krugu, u kojem dobijamo potporu 184 zemlje, kako proglašava predsjedavajući Opće skupštine, makedonski diplomat Srđan Kerim, Hrvatsku od 1. siječnja 2008. uvodi u dvogodišnji mandat u Vijeću.
Oduševljenje i čestitanje u našoj klupi. Uz mene su Mirjana Mladineo, Neven Jurica, Budimir Lončar, Ivan i Dubravka Šimonović, Pjer Šimunović, Petar Ljubičić, Amir Muharemi, i cijela razdragana, sjajna ekipa naše Stalne misije, ti prekrasni mladi ljudi koji na najbolji mogući način predstavljaju budućnost naše diplomacije. Odmah nam prilaze diplomati na čestitanje, zvone mobiteli… Kroz gužvu uspijevamo podignuti pločicu s imenom Hrvatske, kojom se javljamo za riječ. Susprežući uzbuđenje koliko je moguće, zahvaljujem na povjerenju zemalja članica UN-a, dakle cijeloga svijeta. Ovo je stvarno poseban trenutak u životu svake suvremene države.
Posljedni krugovi lobiranja
Toliko je energije i rada uloženo u to sve. I sada je okrunjeno uspjehom. Do posljednjeg trenutka, u pauzama između glasovanja, cijeli se naš tim bio rastrčao na posljednje krugove lobiranja. Razgovarala sam s nizom veleposlanika, podsjećala na važnost baš njihovoga glasa za nas. Na svakom sam koraku osjećala simpatije za Hrvatsku. Dan ranije, tijekom boravka i govora predsjednika Vlade dr. Ive Sanadera pred Općom skupštinom UN-a, osjećali smo tu pozitivnu energiju za Hrvatsku u Općoj skupštini, osjećali smo je posebno i na susretu dr. Sanadera s glavnim tajnikom UN-a Ban Ki-moonom, gdje su dvojica državnika u srdačnom i prisnom razgovoru razmijenili svoja gledišta o reformi UN-a i postignućima i ulozi Hrvatske u svijetu.
Naša je glasačka računica bila sljedeća. Vjerovali smo da ćemo pobijediti ako u prvome krugu dobijemo više glasova od našeg protukandidata, s time da smo procjenjivali i kako vjerojatno možemo pobijediti sve i da ne bude baš tako, samo da dobijemo više od 90 glasova. Procjenjivali smo da imamo osnove vjerovati da će nakon prvoga kruga, u kome se zemlje uglavnom obvezuje na glasovanja ili jednostrano, ili razmjenjujući uzajamne potpore raznim kandidaturama u sustavu UN-a, uključivo dakako glasove za Vijeće sigurnosti, glasovi skretati prema nama, samo da izdržimo prvi krug. U našoj maloj anketi koju smo proveli prije glasovanja, Dubravka Šimonović točno je predvidjela 95 glasova u prvome krugu, dok sam osobno pogriješila za jedan glas. No, prije drugoga kruga, gotovo nevjerojatno, točno sam predvidjela 106 glasova.
Potrebno 126 od 192 glasa
Zbrajanje najsvježijih pristiglih pismenih i usmeno obećanih potpora davalo nam je osnova za optimizam, ali znali smo da su početne brojke vrlo izjednačene. Češka je snažan protukandidat, toga smo uvijek bili svjesni, protukandidat kojega nikad nismo podcijenili. Članica UN-a i NATO-a, profilirana davateljica razvojne pomoći, s razgranatijom diplomatsko-konzularnom mrežom u svijetu od naše, Češka je bila vrlo respektabilan kandidat.
Računali smo da pobjeđujemo u nekom od nailazećih krugova, ako već ne odmah, kada prijeđemo magičnu brojku 100. Za izbor u Vijeće potrebna je dvotrećinska većina glasova od ukupno 192 članice UN-a, što je 126, ako su u dvorani sve zemlje, kao što je kod ovakvoga glasovanja pravilo, s nekom eventualnom iznimkom. Uvid u ovakvu našu računicu pokazuje kako smo odmah od rezultata prvoga kruga mogli biti optimistični.
Mobitel mi se usijao
U dugačkom redu, prilaze nam svi veleposlanici, iskreno čestitaju, posebno dolazi i predsjedavajući Opće skupštine. Istodobno, mobitel mi se usijao čestitkama iz Hrvatske i od kolega ministara vanjskih poslova diljem svijeta. Osjećam da se Hrvatska izdiže na jednu novu razinu međunarodne politike. I kako u tome uživa potporu svijeta.
Iz Opće skupštine odlazimo na ručak u UN-ov restoran, gdje upravo traje portugalski tjedan, a neposredno nakon našeg jednotjednog gastronomskog Food Festivala, velikog uspjeha, zajedno s ostalim aktivnostima, izložbom Be CROative, završne promidžbene kampanje pod nazivom »Croatia has it all« – što će hrvatskoj javnosti ostati u sjećanju po posjetu Angeline Jolie. Portugalci nas časte svojim vinom (na što će netko za stolom primijetiti: »počelo je«). Nasmiješen, prilazi nam s čestitkama američki veleposlanik Zalmay Khalilzad, bivši veleposlanik u Iraku i Afganistanu.
Velik ulog u igri
A prije cijele ove kulminacije, kako se bilo približavalo glasovanje u Općoj skupštini, tako je napetost opipljivo rasla, iz tjedna u tjedan, dana u dan, sata u sat, minute u minutu, do krajnjeg vrhunca ujutro u taj utorak, 16. listopada, dok smo postajali sve izoštrenije, sve jasnije svjesni koliko su veliki zapravo bili ulozi u igri. Sada o njima mogu govoriti otvoreno i laka srca, no do onog odlučujućeg trenutka, do saznanja da se naša prednost povećava i da češki stalni predstavnik uzima riječ da najavi odustajanje svoje zemlje od daljnje kandidature, oni su nas pritiskali gotovo tjeskobnom težinom.
Jer u konačnici, u New Yorku je na kocki bio ugled cijele naše zemlje, to nam je bilo jasno, saznanje što zemlje svijeta zapravo, ali zapravo – kada moraju s punom ozbiljnošću birati tko da sjedi, uz njih ili u njihovo ime, u glavnom svjetskom tijelu zaduženom za mir i sigurnost – misle o nama; tko smo za njih mi, što je njima Hrvatska, što je ona Zapadu, Africi, Aziji, Latinskoj Americi, pacifičkim zemljama, arapskom svijetu, osjećaju li da nam mogu vjerovati, u nas se pouzdati, kada je riječ o odgovornom odlučivanju o temeljnim pitanjima svjetske stabilnosti, o sprječavanju i zaustavljanju ratova, o pravičnoj uporabi sile u međunarodnom poretku kada to na kraju postane nužno te o odvažnom, pribranom suočavanju s posljedicama.
Hrvatska je stavljena na procjenu
Jesmo li zbilja u svijetu prepoznati, i prihvaćeni, po svemu onome iza čega mi znamo da stojimo, onoga što je naša povijest, kultura, politika, naši napori u svijetu, osobito na planu sudjelovanja u mirovnim operacijama, onoga što su naši ljudi, naše vrijednosti, naše svetinje? Posebno, onoga čime smo osigurali, obranili, oslobodili državu, onoga o čemu je premijer Ivo Sanader s toliko uvjerenja i žara govorio baš na istome mjestu, samo dan prije, tražeći u ime svih nas pravdu za žrtve s Ovčare?
Najkraće, Hrvatska je stavljena na procjenu, predstavljali smo je i tumačili sa svim svojim znanjem, predanošću i umješnošću koje smo mogli okupiti... i s nadom smo iščekivali ishod.
Zatim, ovakva je kandidatura stvar vrlo dugih rokova, ističe se, priprema i vodi godinama – naša primjerice traje još od 1999. – ne ponavlja se često jer bi to bilo nadasve neozbiljno i neprimjereno, s obzirom na broj zemalja u svijetu čije je također pravo da sjednu u Vijeće. Ovakva je kandidatura, u slučaju zemlje poput Hrvatske, kandidatura jednoga naraštaja, prilika koju iskoristite, ili propustite.
A što ako izgubimo?
I još povrh svega – a da nam se u cijeloj stvari još više povećaju ulozi te da nam pritisak pred odluku bude još veći – postalo je posebno važno da je iskoristimo baš u nailazećem dvogodišnjem mandatu, kada se naš politički kalendar na upravo nevjerojatan način poklopio, a što nitko nije mogao točno pretpostaviti kada je kandidatura isticana, jer upravo su te dvije godine postale bitne za ostvarenje naših strateških ciljeva, ulaska u NATO i Europsku uniju. Položaj u Vijeću sigurnosti jača naš položaj kao buduće članice EU i NATO-a baš u tim ključnim godinama.
Postavljalo nam se nadalje i mučno pitanje: ako izgubimo, može li se ipak, možda ipak, unatoč svim naznakama da stojimo dobro, prebrojavanju i prebrojavanju napisanih i izrečenih potpora, dogoditi da odmah izgubimo uvjerljivo pa da se posramljeni vratimo kući, da se doživljaj naše vlastite relevantnosti i simpatičnosti razbije u komadiće u sudaru s »nesmiljenim velikim svijetom«; ili ćemo izgubiti s nekim respektabilnim rezultatom, koji bi nam, preko glasova značajnog broja zemalja, ipak potvrđivao da smo dobro viđeni, ali da nam se sada, eto, ipak nisu sve kockice posložile? Neizbježno, ta su pitanja lebdjela nad nama. Srećom, na kraju, ovo će biti računice kojima se nećemo morati baviti.
Zamah dali Mesić i Sanader
Ono što je godinama rađeno, a posebno tijekom posljednje godine, i neposredno, u samoj završnici, osiguralo je uspjeh. Prikupljali smo potporu zemlje po zemlje, pomno, sustavno bilježeći u tablice sve aktivnosti, razgovore i reakcije, upisujući plusove i minusove, upitnike, osmišljajući pojedinačno skrojene pristupe pojedinim državama i skupinama država, putovanja i sudjelovanja na konferencijama. Najviši državni dužnosnici, Predsjednik Republike, Predsjednik Hrvatskog sabora, Predsjednik Vlade, članovi Vlade i mnogi drugi koristili su svoja posebna, razgranata prijateljstva sa svjetskim kolegama, tijekom niza putovanja i susreta, da prenesu našu poruku i zadobiju potporu, tamo gdje se o toj potpori odlučuje.
Poseban zamah i start one završnice u tom napornom maratonu, započeo je prošle godine, kad su predsjednik Mesić i premijer Sanader, tijekom zajedničkog boravka u New Yorku na 61. zasjedanju Opće skupštine, na neki način i službeno lansirali našu kampanju. Uslijedili su ponavljani susreti, pisma svakom ministru vanjskih poslova u svijetu ponaosob, diplomatske note, odlasci osobnih izaslanika u razne dijelove svijeta, na brojne konferencije, diplomatske aktivnosti naših veleposlanstava, sustavan i minuciozan rad naše Stalne misije predvođene Mirjanom Mladineo… Stalno smo pri tome bili svjesni da svim tim istim zemljama isto tako pristupa i Češka i da moramo dokazati po čemu smo drukčiji, zašto bismo bili bolji…
Stekli smo kredibilitet
Kao šefica diplomacije, bila sam u prilici našu kandidaturu za Vijeće predstavljati nizu europskih i izvaneuropskih ministara, ponavljajući lobiranje kada bi bilo potrebno. Uvijek sam imala dojam da su vrlo prijemčivi na razloge zbog kojih mislimo da baš Hrvatska zaslužuje to mjesto, kao zemlja koja je sazrela, koja ima jedinstvena iskustva, senzibilitet i otvorenost, koja je iskusila tranziciju iz komunizma u demokraciju, iz rata u mir, koja se iz primateljice mirovnih operacije razvila u davateljicu, sudjelujući sada u petnaest UN-ovih mirovnih operacija te u NATO-ovoj misiji u Afganistanu.
Predsjednik Vlade dr. Ivo Sanader sve je to zaokružio u svojem govoru pred Općom skupštinom, u ponedjeljak, 15. listopada, dan prije glasovanja. Unatoč bojaznima nekih da bi taj govor mogao naškoditi našem izboru u Vijeće sigurnosti, pokazalo se upravo suprotno. Pokazalo se da se isplati hrabro i odlučno reći svoje mišljenje. Pokazalo se da smo stekli kredibilitet da možemo otvoreno i jasno govoriti o radu Haaškoga suda, ali i o reformi sustava UN-a. Premijer je u svom govoru epitomizirao našu prošlost i budućnost, odlučno tražeći pravdu za žrtve Vukovara, ali i za žrtve svugdje u svijetu, ustrajući na kažnjavanju zločinaca i zahtijevajući veći angažman i daljnju reformu UN-a. Premijer je iznio viziju boljega i pravednijeg svijeta.
Sve što je napravljeno, vodstvo i napori predsjednika Mesića i premijera Sanadera, ustrajno diplomatsko lobiranje – Stalne misije u New Yorku, Ministarstva u Zagrebu i cijele naše diplomatske mreže, temeljeno na Hrvatskoj kako ona izgleda danas, na svemu što smo postigli, dalo nam je mjesto u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, dajući razloga za duboki ponos svim hrvatskim građanima, čije su žrtve, napori i znanje utkani u ovaj uspjeh.
Nadasve zahtjevan posao tek nam predstoji kako bismo osigurali da se na kraju našeg dvogodišnjeg članstva u Vijeću može reći da smo time pridonijeli svjetskom miru i sigurnosti i unaprijedili interese Hrvatske.