Kada će Hrvatska ući u Europsku uniju? Zašto pregovori idu tako sporo? To su dva “klasična” pitanja u procesu naših pregovora o pristupanju, pitanja koja dobivam gotovo svakog dana od znanih i neznanih, u Zagrebu i izvan njega, na poslu i rekreacijskoj košarci. Pitanja su logična i razumljiva, ona odražavaju kako želju da se što prije uđe u EU, tako i frustracije zbog brzine kojom teku pregovori.
Oni koji žele pristupanje Hrvatske EU htjeli bi da se putuje brzinom svjetlosti, da se već idućeg tjedna probudimo u okrilju Unije i konačno privežemo našu valovima i vjetrom izbrazdanu lađu uz lukobran gdje je već odavno trebala biti, samo da je more bilo mirnije.
Najgori mogući odgovor jest onaj koji počinje riječima “nije to tako jednostavno…”. A drukčije se na ova dva pitanja ne može odgovoriti. Pregovori o pristupanju uistinu nisu jednostavna stvar.
Nikad to nisu ni bili, veterani prethodnih krugova pristupanja puni su pregovaračkih priča strave i užasa, no sada su pregovori još teži i kompliciraniji nego prije. Nitko u EU neće reći da se od Hrvatske traži više od ostalih, da su kriteriji sada drukčiji i da se prema nama primjenjuju drugi standardi. Politički gledano to je točno; od Hrvatske se traži isto što se tražilo od ostalih: potpuna spremnost za članstvo u EU i preuzimanje obveza koje iz tog članstva proizlaze. Ali…
“Ali” je razlog zašto sve to nije tako jednostavno. Ista pravila ne znače sama po sebi i uvijek isti način primjene, tu je prostor rastezljiv u rasponu od benevolentne popustljivosti pa do drakonske principijelnosti. Duga je lista razloga u čemu se hrvatski pregovori o pristupanju razlikuju od prethodnih, a na njoj način primjene načelno istih načela nije na posljednjem mjestu.
Osim toga, broj poglavlja je veći nego prije, pri čemu se posebno izdvaja poglavlje pod brojem 23, Pravosuđe i temeljna prava, koje predstavlja novost u pregovorima i politički epicentar procesa u kojem su koncentrirana najosjetljivija pitanja, od borbe protiv korupcije pa do zaštite prava manjina. I broj država s kojima se pregovara (a pregovara se s državama članicama, a ne s Europskom komisijom) gotovo je udvostručen u odnosu na prethodni krug proširenja. 27 umjesto 15.
A to znači bitno veći broj glavnih gradova koje treba obići, više pitanja na koja treba odgovoriti, sporiji postupak za stolom gdje se donose odluke o otvaranju i zatvaranju pregovora, više pojedinačnih interesa o kojima treba voditi računa.
Najveća od svih razlika u odnosu na prethodne pregovore jest institucionaliziran mehanizam mjerila, novi instrument koji je u ovoj fazi procesa najveći potrošač vremena. Bez ispunjavanja mjerila nema otvaranja jedne trećine, niti zatvaranja najvećeg broja od 33 poglavlja pregovora.
Na Hrvatskoj je da za svako mjerilo napiše domaću zadaću, na Europskoj komisiji i državama članicama je dati ocjenu. A ona u pravilu mora biti odličan, biti samo dobar nije dovoljno. Službeno, svaki europski dužnosnik reći će da su svi studenti koji su pristupili ispitu pristupanja prije Hrvatske položili sve testove s odličnim. Neslužbeno, daleko od mikrofona i iza čvrsto zatvorenih vrata može se čuti kako neki nisu znali baš za čistu peticu, ali...
Pregovori o pristupanju nikad nisu ni bili jednostavna stvar, veterani prethodnih krugova pristupanja puni su priča strave i užasa, no sada su pregovori još kompliciraniji. Pravila su ista, ali prostor načina njihove primjene rastezljiv je od benevolentne popustljivosti do drakonske
principijelnosti
Peti val proširenja bio je istinski povijesni proces, ne samo za države kandidate, već i za cijelu Europu. Bila je to simbolična i stvarna integracija postkomunističke Europe, povratak otetih kćeri i sinova u majčino okrilje.
Reći da se u tom ozračju povijesti koja se stvarala u hodu ponekad ponekom progledalo kroz prste, nije podcjenjivanje nikoga, već realnost jednog posebnog vremena koje je iz temelja promijenilo Europu. Sada je drugo doba, vrijeme u kojem riječi “mjerilo”, “akcijski plan” i “zakon” imaju veću težinu od povijesnih atributa, u kojem je temeljitost pretpostavljena brzini.
Povijest je nekad važnija od principa, ponekad je obratno. Usporedba pregovora s utrkom najbolja je metafora, kroz primjer sporta najlakše se mogu približiti duh i logika pregovora. No koji sport uzeti za primjer. Motosport? U tom slučaju pregovori se odvijaju na trkaćoj stazi koja nema ravnih dionica (a nekad je bila poneka) što dopuštaju maksimalnu brzinu, već je zavoj za zavojem u obliku mjerila.
I nema pretjecanja kroz boksove. Atletika? Osnovno je pitanje koju utrku trčimo - sasvim sigurno to nije sprint na 100 metara, pregovori su trčanje na duge pruge. Mi se nadamo da će naši pregovori na kraju biti utrka na 10.000 metara, u usporedbi s turskim maratonom koji je počeo istog dana i na istom stadionu u Luxembourgu.
Možda je, ipak, najbolje usporediti naše pregovore sa skijaškim slalomom. Svaka je staza drukčija, s različitom strminom, brojem prijelomnica, otvorenih i zatvorenih vrata… I zato se prolazna vremena sa staze na, primjerice, Tatrama ili Pohorju, ne mogu uspoređivati s onima sa Sljemena. I još jedna napomena: ovo je slalom koji se vozi u obratnom smjeru, od dna prema vrhu planine.
Licitiranje s brzinom pregovora i datumom ulaska u Uniju medijska je poslastica, legitimna i logična tema u razgovorima uz kavu, no ovog trenutka neće nas daleko odvesti. Ono što nas vodi naprijed je rad na svakom od poglavlja pregovora, kreativnost i metodičnost, upornost i strpljivost. EU smatra da je još prerano za isticanje konačnih datuma.
Znači li to da se kućni prag Unije udaljava od Hrvatske, da se već odškrinuta vrata opet počinju zatvarati? Nipošto. Ulazak Hrvatske u EU nije pod upitnikom, o tome da Hrvatska treba biti 28. država članica postoji mnogo suglasje među 27 članica. Što se Bruxellesa i država članica tiče, u slučaju Hrvatske pitanje uopće nije “da ili ne” već samo “kada”.
Sada je pozornost pregovaračkog tima najvećim dijelom usmjerena na ispunjavanje mjerila. Neka od njih su legislativna, neka reformska, neka se svode na izradu akcijskih planova, druga na dugoročno, strategijsko planiranje. Za većinu javnosti pregovarački pojam “mjerila” nije ništa drugo do još jedna zapreka na putu prema EU.
Za one koji rade na njihovom ispunjavanju to su mnogi dani rada na gomilama dokumenata, neprekidna razmjena mišljenja sa stručnjacima Europske komisije, međuresorne konzultacije državne uprave, dopisivanje, ispravljanje, brušenje, poliranje papira. Nije lako, ali na kraju, u svojem konačnom sadržaju, sva ta mjerila idu nama u korist, čine Hrvatsku boljom i učinkovitijom u važnim područjima, od javnih nabava pa do sigurnosti hrane. Od dobrog ispunjavanja mjerila daleko najveću korist ima sama Hrvatska.
Što pregovori mogu učiniti za nas dobrim je dijelom poznato. Što mi možemo učiniti za pregovore, sada je jednako važno ako ne i važnije pitanje. A svi zajedno možemo učiniti mnogo toga. Za početak nemojmo trošiti vrijeme i energiju na uspoređivanje s onima koji su već prošli ciljnom ravninom, neka nas ne opterećuju njihova prolazna vremena. Ovo je naša utrka i ničija više, svu pozornost usmjerimo prema cilju kako bi što prije njime prošli.