NATO je opet u modi

NATO je ponovno “in” u Europi. U Finskoj, neutralnoj stjecajem povijesnih okolnosti, vode se intenzivne debate o članstvu te zemlje u NATO-u. Nedavno je finski premijer Vanhanen objavio osnivanje posebnog međuresornog povjerenstva koje će razmotriti i tijekom sljedeće godine predati parlamentu svoje zaključke o članstvu u NATO-u, a u sklopu razmatranja obrambene i sigurnosne politike u svjetlu novih okolnosti od kraja hladnoga rata.
Švedska nije došla do te točke, iako se za novu vladu često govori da je sklonija čvršćim vezama s NATO-om i da bi tamo mogla uvesti Švedsku ako se za to odluči Finska. U Švedskoj se sve češće dovodi u pitanje održivost koncepta neutralnosti, što je desetljećima bio zaštitni znak njezine vanjske politike, tako da je ovoga proljeća, skupa s Finskom, objavila namjeru sudjelovanja u NATO-ovim snagama brzog odgovora (NRF).
Specifičnost tih dviju zemalja je u tome da u članstvo Saveza mogu ući, praktički, kad god to odluče. Iako ih se, dakle, percipira kao neformalne članove kluba, finska razmišljanja o ulasku u NATO dobrim su dijelom obilježena argumentacijom da bi se time ojačale veze sa Zapadnom Europom.
A na zapadu Europe, predsjednik Sarkozy izričito navodi da će se Francuska u vanjskopolitičkim pitanjima oslanjati i na Atlantsku zajednicu. Kaže da je Atlantski savez, “treba li podsjetiti, naš savez... Mi smo ga uspostavili i mi smo danas u njemu jedan od glavnih kontributora”.
Za razliku od svog prethodnika Chiraca, napredak prema stvaranju europske obrane za njega nije suprotstavljen NATO-u. Dapače, naglašava da je od 26 članica NATO-a, 21 članica EU. Francuskoj su potrebni i EU i NATO, što je u konačnici interes i SAD-a i EU da okupe svoje snage. Već je najava slanja šest francuskih zrakoplova u misiju NATO-a na jugu Afganistana vrlo konkretna potvrda Sarkozyjevih riječi.
U Njemačkoj, Savezno ministarstvo obrane, nasuprot praksi za Schru00F6derova mandata, ističe da temeljna pitanja europske sigurnosti mogu biti tretirana samo u sklopu zajedničkih napora sa Sjedinjenim Državama.
Iz ovih i sličnih primjera očito je da u današnjoj Europi prevladava pragmatičan pogled na pitanja nacionalne sigurnosti, koji se temelji na komplementarnosti koncepta neovisne obrane Europe i sjevernoatlantskog savezništva.
Stoga, naglašavanje vrijednosne bliskosti članstva u EU i NATO-u u našem javnom dijalogu ne samo da je moguće nego će u sljedećem razdoblju, u kojem će Hrvatska postati članicom obiju integracija, i s europske točke gledišta postati neizbježno.