Autorski članak Davora Božinovića, hrvatskog veleposlanika pri Misiji NATO-a u Bruxellesu
Nedavni Croatia summit, koji je okupio predstavnike četrdesetak zemalja i raspravljao o budućnosti Jugoistoka Europe, bio je po razini sudionika, najveći međunarodni skup u zadnjih nekoliko godina posvećen stabilizaciji naše regije. Među brojnim državnicima i teoretičarima, u Dubrovniku je govorio dr. Zbigniew Brzezinski, čovjek velikog iskustva i težine.
Lucidan kao i uvijek, Brzezinski je i ovom prilikom zaintrigirao prisutne svojim tezama o tome da je europska integracija Ukrajine i Turske zalog demokratizacije Rusije, odnosno jačanja Europske unije, kao što je u prošlom desetljeću bio prominentni kritičar nevoljkosti Clintonove administracije da se umiješa u rješenje krize izazvane srpskom agresijom.
Brzezinski je svojim političkim djelovanjem, ali i brojnim radovima uvijek plijenio pozornost svjetske javnosti. Bilo da se radi o iskonskom nagonu potomka poljskih imigranata u oštrini kritike prema nekadašnjem Sovjetskom Savezu koji je svojom ogromnom energijom i znanjem iznutra "gurao" američke administracije u smjeru veličanstvene pobjede u hladnom ratu, bilo kad je u međunarodne odnose uveo pojam "Euroazije" kao strateški najvažnije svjetske regije.
Bilo da nastupa kao bivši savjetnik predsjednika Cartera za nacionalnu sigurnost, čijih se usluga nisu odrekli ni sljedeći predsjednici, direktor Trilaterale, član boarda direktora Vijeća za međunarodne odnose, Freedom Housea, Amnesty Internationala, Atlantskog vijeća, Centra za strategijske i sigurnosne studije ili jednostavno kao jedan od, uz Henryja Kissingera, svjetski najcitiranijih teoretičara međunarodnih odnosa.
Njegov dolazak u Dubrovnik bio je znakovit za Hrvatsku, ali i regiju koje se jedva dotaknuo u svom čuvenom djelu "The Grand Chessbord". Jedina, figurativna, poveznica s ovim prostorima bila je u pejorativnom nazivu jedne od bivših sovjetskih regija kao "Euroazijskog Balkana". Danas je utoliko drugačije što je Brzezinski došao u Hrvatsku, zemlju na pragu ulaska u NATO i EU, što je činjenica koju ni on prije desetak godina nije precizno predviđao. Kroz zagovor ulaska Hrvatske u NATO, odao je priznanje vladi na uspješnom predvođenju regije u smjeru demokratizacije i euro-atlantskoga integriranja.
Ono što nas ipak treba zabrinuti jest to što je Brzezinski u našem javnom prostoru prošao neopaženo. A dubrovačka poruka je, parafrazirajući Brzezinskog, da se Hrvatska našla na velikoj šahovskoj ploči na kojoj je doskora nije bilo, odnosno da je izašla iz crne rupe etničkog kotla Balkanije.
Koliko god Dubrovački summit, očito, nije bilo lako pretočiti u vijest koja prodaje novine, na njemu su upućene najrenomiranije poruke o našoj budućnosti.
