Autorski članak Davora Božinovića, hrvatskog veleposlanika pri Misiji NATO-a u Bruxellesu
Je li ovo rasprava o NATO-u ili ekonomiji, pomalo uzbuđeno i ljutito obratio mi se cijenjeni sudionik tribine o ulasku RH u NATO. Na prvi pogled pitanje je umjesno. Zašto dovoditi u vezu Sjevernoatlantski savez i globalne gospodarske odnose?
NATO, naravno, nije ekonomska organizacija, nego politička i obrambena. Međutim, kao što je to slučaj s više-manje svakom organizacijom, i ovdje u pozadini vjerojatno stoji neka ekonomska logika. Unutar transatlantske zajednice, čiji je NATO najkonkretniji institucionalni izraz, ta logika ima i svoje ime – transatlantska gospodarska suradnja i obuhvaća zemlje Sjeverne Amerike i EU, čiji su najznačajniji akteri ujedno i članovi NATO-a. Riječ je o dvije najveće ekonomije u svijetu koje skupa čine oko polovice planetarnog gospodarstva. Samo u jednom danu između EU i SAD-a promet je oko 1,7 milijardi €.
Ipak, to je manji dio priče. Za razliku od trgovine, inozemna izravna ulaganja predstavljaju oblik duboke integracije i ona, zapravo, čine bit transatlantskih gospodarskih odnosa. Više od 60 posto inozemnih izravnih investicija u SAD dolazi iz Europe, a istodobno gotovo polovica od svih američkih stranih investicija završi u Europi.
Američke i europske tvrtke investiraju u gospodarstvo međusobno, više nego u ostatak svijeta s ukupnim poslovnim prometom koji je u 2004. dosegnuo otprilike 1,5 trilijuna dolara. Njihova veza omogućava zaposlenje više od 13 milijuna osoba s obje strane Atlantika. Bez obzira na popularne teze o promjeni prioriteta radi “stoljeća Azije”, američka su ulaganja, samo u Nizozemsku, tijekom proteklih osam godina iznosila deset puta više nego u Kinu.
Zbog toga Henry Kissinger kaže da upravo međusobne investicije obiju strana povezuju blagostanje Sjeverne Amerike i Europe na gotovo neraskidiv način. Razlozi takvih relacija su brojni, ali među najvažnijima je onaj da je riječ o društvima koja dijele zajedničke vrijednosti u koje se ubraja tržišno gospodarstvo, sloboda trgovine, koja je realno najuspješnija unutar demokratskih društava.
Teško je zamisliti autokratski režim koji promiče slobodnu tržišnu utakmicu. Širenje demokracije znači i širenje područja slobodne trgovine, što je interes i NATO-a i EU. Upravo izravna ulaganja pokazuju razinu zablude onih koji predviđaju krah euro-atlantizma ili “razvod” Europe i Amerike.
Gospodarsko povezivanje zacijelo nije bilo primarni motiv za osnivanje NATO-a, međutim, ono je došlo kao neumitna posljedica sve čvršće suradnje, jačanja uzajamnog povjerenja i, konačno, zaokruženog zajedničkog cilja da se dostignute vrijednosti, ali i interesi, sačuvaju. O tome svjedoči i nedavni washingtonski summit EU i SAD-a na kojem je prihvaćen okvir za transatlantsku ekonomsku integraciju, čime su postavljeni dugoročni temelji za gradnju jače i integriranije transatlantske ekonomije.
Predsjednik Mesić nedavno iz Okučana poručuje da je NATO velik investitor, i našim pristupom otvorile bi se nove mogućnosti ulaganja u hrvatsko gospodarstvo, i to ne samo u vojni sektor. U intervjuu danom pred summit SEECP-a u Zagrebu, Ollie Rehn naglašava da se s proširenom CEFTA-om i SSP-om u našoj regiji stvara atraktivan prostor za strane investicije.
Hrvatskoj, najnaprednijem kandidatu za EU, koji se ujedno nalazi i pred pozivnicom u NATO, otvara se mogućnost da bude prvo i najsigurnije odredište budućih najvećih investicija u regiji. Utoliko rasprava o ulasku Hrvatske u NATO i potencijalnim gospodarskim koristima od toga ne samo da ima smisla – nego besmisleno bi je bilo ne naglašavati.
