Autorski članak Davora Božinovića, hrvatskog veleposlanika pri Misiji NATO-a u Bruxellesu
Malo stvari u našem javnom životu prati toliko mitova kao
što ih se isplelo oko NATO saveza. Graditi će se baze u Hrvatskoj. Obrana zemlje
bit će skuplja. NATO je u službi američkih interesa. Hrvatski vojnici ići će
u Irak. Odričemo se suvereniteta. Sve je to netočno, ali godine sustavnog dezinformiranja
dovele su do barem još dva mita.
Jedan je da u nas postoje brojni protivnici učlanjenju u savez. I drugi, da
je većina građana Hrvatske protiv NATO-a. Oko prvog mita trebalo bi razjasniti
tko su protivnici i što oni nude. Na drugi bi bilo logično upitati se zašto
građani nisu skloni, ako je uopće točno da nisu.
Osnovna stvar koju u početku treba konstatirati je da, govoreći o NATO-u, govorimo
o pitanju nacionalne sigurnosti zemlje. Kod toga smo ključnu odluku donijeli
2002. godine pristupanjem Akcijskom planu za članstvo. Naglašavam planu za članstvo
jer od tada Hrvatska poduzima reformske korake da bi zadovoljila kriterije buduće
članice NATO-a.
Tada je možda bila najbolja prilika za otvoriti raspravu, čuti građane i javno
razmotriti eventualne argumente protiv NATO-a. Jer, reforme radimo zbog sebe,
ali njihov smjer bitno određuje cilj koji može biti individualna ili kolektivna
obrana.
NATO znači izbor za sustav kolektivne obrane u kojem smo prvo usvojili visoke
standarde civilne kontrole nad oružanim sustavom, a potom smo krenuli u velik
posao smanjenja broja vojnika uz istodobno podizanje profesionalnih kriterija
za one koji će odsad služiti u toj časnoj i zahtjevnoj profesiji. U tu je svrhu
projiciran i dugoročni razvoj hrvatskih oružanih snaga do 2015. godine, koji
je prošao neovisnu analizu Ekonomskog instituta iz Zagreba, a usvojen je u Saboru
prošle godine bez ijednog glasa protiv. U njemu je na transparentan način zapisano
kako će naša vojska izgledati u sljedećoj dekadi i koliko će nas to koštati.
Sada se spominje potreba za alternativom. I to je legitimno. No, vlast je odluku
ulazak u NATO - donijela davno ranije i od tada radi na njenoj implementaciji
jer smatra da je ona realno najbolje moguće rješenje za Hrvatsku. Suprotne ideje
kojih možda ima, trebali bi razraditi i braniti njihovi zagovornici. Protivljenje
znači i nuđenje alternative. O nacionalnoj sigurnosti je riječ, što bi trebalo
značiti transparentno iznošenje vlastitih stavova. To, naravno, znači i jasno
svrstavanje u blok protivnika članstvu RH u NATO-u.
Vratimo se javnom mišljenju. Velika agencija Gfk provela je reprezentativno
istraživanje javnosti o NATO-u čime je izbjegnut crno-bijeli pristup. Zato je
moguće da su ispitanici odgovorili na pitanje o osobnoj podršci NATO-u u omjeru
43% za i 31% protiv, što je ohrabrujući rezultat. No, kudikamo znakovitiji odgovor
je onaj na pitanje smatraju li građani da bi Hrvatska bila sigurnija i na međunarodnom
planu snažnija država ukoliko uđe u savez s Njemačkom, Francuskom, SAD-om i
ostalim članicama NATO-a. Na to pitanje 73% ispitanika odgovorilo je pozitivno.
Pitanjem koje objašnjava suštinu našeg pristupa NATO-u postavljen je putokaz
razbijanju i drugog mita, onog o protivljenju naših građana. Savezništvo sa
zapadnim demokracijama čini suštinu pristupa NATO-u. Uostalom, svojedobno je
Milan Kučan građanima poručivao da Slovenija ne može biti izolirani otok sreće
u suvremenom svijetu. Protiv te suštine u nas se nude samo mitovi. Na kraju
ispada da su kritičari NATO-a spremni raspravljati o Ustavu, referendumu, "NATO-bazama"
i raznim drugim temama, samo ne o NATO-u. Zašto bježe od te rasprave?