Mario Mikolić je na mjesto hrvatskog veleposlanika u Ukrajini
došao prije tri godine, a kada govori o odnosima sa zemljome, u kojoj
nas predstavlja, nema mnogo lijepih riječi. Uvjeren je da bi Hrvatska
mogla napraviti mnogo više i otvoriti vrata lijepoj i sve razvijenijoj
Ukrajini.
-Jeste li zadovoljni učinjenim za Hrvatsku tijekom ove tri godine u Ukrajini?
= Teško je reći što sam sve napravio, posebno uzme li se u obzir
da nitko nešto ne čini sam, nego nasljeđuje ono što je postigao njegov
prethodnik. Učinak veleposlanstva ovisi o politici države prema toj zemlji
interesu koje za nju postoji. Na žalost, iako su politički odnosi naših
zemalja tradicionalno jako dobri, naši gospodarstvenici ne pokazuju prevelik
interes za ovo tržište. Sudeći prema onome što čujem od svojih kolega,
taj je stav veoma pogrešan. Pitao sam, primjerice, korejskog ambasadora
zašto je Koreja toliko prisutna u ovoj zemlji, a on mi je kratko odgovorio
- budućnost. Zemlja se razvija, kupovna moć raste i naravno da žele ulagati
u Ukrajinu.
Hrvatski nogometaši koji trenutačno igraju u Kijevu otkrili su mi svoje
planove o kupnji nekretnina u Kijevu, jer su, baš kao i korejski veleposlanik,
uvjereni da će kroz nekoliko godina Ukrajina postati turistička meka a
i gospodarska sila...
Nekretnine su uvijek dobra investicija, no neupitno je da Ukrajina kao
nezavisna zemlja sa 48 milijuna stanovnika ima veliku budućnost. Ta je
zemlja na putu između Kavkaza i Europe, i siguran sam da će to biti važno
tranzitno područje.
-Otvara li se Ukrajina više prema svijetu otkako je Juščenko postao predsjednik?
=Čim se predsjednik promijenio i došle nove strukture, svijet
je pozdravio promjene, a formalno otvaranje je činjenično stanje. Koliko
će se Ukrajina bližiti svijetu, to ovisi o samoj zemlji.
-Koliko Hrvata živi u Ukrajini?
=Vrlo malo. Kada su bili izbori, kod nas je došlo dvadesetak ljudi.
Jedna obitelj od 1948. živi na jugu, jedan je liječnik došao za vrijeme
Informbiroa, pobjegavši...
-Kakvo je socijalna struktura Ukrajinaca?
=Deset posto stanovnika je, kažu, super bogato. Postoji srednji
sloj, koji je bogatiji od hrvatskog srednjeg sloja, no u postocima je
znatno manji nego naš. Prošlost je, s druge strane, najviše traga ostavila
na selu. Budućnost zemlje je svakako u mladoj generaciji koja uči jezike
i znanstveno napreduje. Imaju bogat kulturni život; tradicije kakve kod
nas ne postoje - kazališta su ispunjena, koncertne dvorane prepune...
-Kako ste osobno proživjeli dane Narančaste revolucije?
=Bilo je to vrlo zanimljivo vrijeme za nas koji smo željeli u
stopu pratiti što se događa. Bilo je vrlo naporno. Noću smo znali biti
pozivani na brifing, danju bismo odlazili na mjesto događaja. No, opet,
ništa nije bilo opasno, nego pristojno i uviđavno. Dojam je da ovaj narod
živi izuzetno mirno - nema zategnutosti između Ukrajinaca i Rusa, kao
primjerice u Latviji ili Estoniji, nogometne utakmice prolaze bez nereda...
Ukrajinci su prije svega tolerantan narod, što se vidi po suživotu među
crkvama i nacijama. Ukrajinac nikad nije bio imperijalist. Ukrajinom su
vladali Poljaci, Litvanci i Rusi, no Ukrajinci nikoga ne mrze, svjesni
su da njihovoj zemlji zlo nije nanio Rus, nego režim.
-Kako to da ste postali veleposlanik u Ukrajini?
=Slučajno. Valjda me se netko htio riješiti, jer kada se nekoga
želiš riješiti, pošalješ ga što dalje. Međutim, ne mogu se požaliti -
za ovo se veleposlanstvo zna, svugdje nas pozivaju i vrlo smo aktivni,
a kada bi nas Zagreb više slijedio, bilo bi još bolje.
Sramota je da godinu dana nemamo lektora na studiju kroatistike
u Lvovu
-Nedavno su u Ukrajini na festivalu filma predstavljeni radovi nekih hrvatskih
autora. Kako su Ukrajinci reagirali na hrvatske filmove?
=Nakon upornog nametanja u Zagrebu, napokon smo uspjeli naići
na razumijevanje u Ministarstvu kulture pa smo došli na festival sa šest
naših filmova koji su prikazani u Odesi, Kijevu i Lvovu. Zanimanje ljudi
bilo je vrlo veliko i shvatili smo da nismo u krivu kada forsiramo jačanje
kulturne razmjene. Mi već godinu dana nemamo lektora na studiju kroatistike
u Lvovu, što je stvarno sramota. Zanimanje za hrvatski jezik ovdje je
vrlo veliko, a nadležni u Hrvatskoj su spori u slanju lektora. Mi ulažemo
strašne napore da održimo učenje hrvatskog jezika, motiviramo ih koliko
možemo, no nemamo knjiga, nikakve pomoći... Prošle smo godine zahvaljujući
jednom pokrovitelju postali četrdesetero učenika u Hrvatsku na more. Doista
se trudimo, no nije lako. Nekad mi se doista čini da je glas ovog veleposlanstva
prema Zagrebu uzaludan, nažalost.