Nakon kratkog izbivanja iz diplomacije, Hido Biščević vratio se u diplomaciju i to na mjesto državnog tajnika u Ministarstvu vanjskih poslova. S diplomatom koji ima gotovo iste ovlasti kao i ministar Miomir Žužul, razgovarali smo uoči posjeta američkog ministra obrane Donalda Rumsfelda.
Otkako je uspostavljena nova vlada, mediji stalno
najavljuju velik zaokret u politici prema SAD-u. Kakav ćete to zaokret napraviti?
- U političkoj orijentaciji zemlje nema nikakvih promjena ni zaokreta
i to ne samo kad je u pitanju SAD. Promjena se jedino tiče dinamike.
Ubrzanje odnosa s Europskom unijom i intenziviranje odnosa sa SAD-om
u funkciji je snažnijeg vanjskopolitičkog pozicioniranja Hrvatske. Takvo
pozicioniranje treba joj omogućiti stabilniji unutrašnji razvoj. To
je ta glavna uloga vanjske politike, da osigura okolnosti u kojima će
Hrvatska riješiti svoje najakutnije gospodarske i socijalne probleme.
Bez mira sa svijetom nema mira kod kuće, to je jednostavna poruka koja
je, u krajnjoj liniji, upisana u preambulu Vladina programa.
Nedostaci sadašnje diplomacije
Da, ali bi se mogla upotrijebiti i obratna formula,
da bez rješavanja domaćih problema nema ni uspješne vanjske politike?
- Jasno. To se onda može objasniti i onim dijelom Vladina programa koji
se tiče odnosa vanjske politike i političkih stranaka. U Vladinu programu,
naime, jasno piše da ne postoji stranačka vanjska politika, već samo
vanjska politika Republike Hrvatske. To je potrebno spomenuti i u ovim
novim okolnostima, odnosno na početku rada ove nove vlade. Upravo je
vanjskopolitičko strančarenje u znatnoj mjeri opterećivalo vanjskopolitičko
djelovanje bivše vlade. Poduzimanje inicijativa isključivo na stranačkoj
platformi i iz krugova pojedine stranke, bez institucionaliziranja tih
inicijativa kroz vladine institucije, to je najbolji put u vanjskopolitičku
anarhiju. Onog časa kada država prestane skrbiti o cjelini svoje vanjskopolitičke
platforme i kad samostalno i samovoljno dolazi do inicijativa koje imaju
međunarodne implikacije, onda to izaziva negativne posljedice koje je teško kontrolirati.
Sve to što govorite lijepo zvuči. Činjenica je,
međutim, da, otkako je hrvatske države, vanjska politika Hrvatske nije
koordinirana i jednoznačna?
- Mislim da je Hrvatska dovoljno sazrela da konsolidira sustav donošenja
odluka i nakon toga osmisli i uspostavi jednu vertikalu odlučivanja.
Pritom ne mislim da mora postojati jedan zapovjedni lanac, neki novi
VONS-ovi koji će donijeti pravorijek o stavu koji svi moraju ponavljati
isto. Treba uspostaviti sustav u kojem se nakon analize Ministarstva
vanjskih poslova obavljaju konzultacije i profilira se određen stav
Hrvatske u skladu s njezinim nacionalnim interesima. Taj stav ne mora
biti rigidan, on može imati širinu, i iz njega se onda izvlače operativni
zadaci. To je ono što je nedostajalo hrvatskoj diplomaciji. Ona tek
sad ulazi u fazu kad može djelovati u skladu sa zahtjevima suvremenih
međunarodnih odnosa. Prvo smo imali piramidalnu strukturu odlučivanja,
onda smo u protekle tri do četiri godine imali potpuno horizontalnu
strukturu odlučivanja u kojoj nije bilo dovoljno koordinacije. Jedna
je od posljedica toga da je sâm sustav vanjskih poslova doživio profesionalnu
eroziju. Hvala Bogu, više nam ne treba diplomacija koja mora okretati
mobitel za vrijeme pregovora da bi dobila instrukcije što da radi. No,
isto nam tako ne treba ni diplomacija koja mora okretati pet-šest mobitela
jer tek je onda blokirana.
Mediji pojednostavljuju stvari
Odnos prema SAD-u ipak ste promijenili u odnosu
na ranije razdoblje. U kojem smjeru ide ta promjena?
- Opet, ne bih rekao da je riječ o nekom strateškom zaokretu, već o
dinamiziranju tih odnosa. Objektivno rečeno, SAD kao najveća svjetska
sila, bez obzira na to slaže li se ili ne netko u hrvatskoj javnosti
s pojedinim segmentima američke vanjske politike, može, po našoj procjeni,
biti aktivan partner u ostvarenju strateških ciljeva.
Mora li Hrvatska odlučiti na što će se više koncentrirati,
na NATO ili na Europsku uniju?
- Riječ je o klasičnoj sklonosti javnosti i medija da se stvari pojednostave.
Mi smo, izgleda, izgubili naviku međunarodne odnose gledati u njihovoj
složenosti, već pojednostavljeno u narodnim poslovicama, da ne moramo
puno razmišljati. Bez sigurnosti nema investicija. Odnosno, bez proširenog
koncepta demokratske sigurnosti i na Hrvatsku, nema niti proširenja
europske ideje temeljem koje dolaze i europske investicije. To je opet,
naravno, pojednostavljeno rečeno, ali utoliko je proširenje NATO saveza
na neki način proširenje one zone sigurnosti u Europi koja omogućuje
i proširenje Europske unije.
Nakon proširenja EU 1. svibnja mi zajedno s pet-šest zemalja te s Rumunjskom
i Bugarskom ostajemo objektivno u jednom sigurnosno nepokrivenom prostoru.
Kad imate i proces snažnog približavanja Rusije i EU, onda vam je jasno
da je u pitanju jedan epohalan proces stvaranja, prvi put u povijesti
stvara se jedna zajednička europska kuća. Mi tvrdimo da je dugoročno
tu kuću nemoguće graditi ako ćete četiri-pet sobica u prizemlju ostaviti
zaključane. Još više ako unutra imate obitelji koje su do jučer bile
u ratu. Taj proces širenja zone sigurnosti sa zapada ka europskom jugoistoku
u interesu je europske ideje.
Znači li ovo što ste sada rekli da se Hrvatska
želi dodatno angažirati u regiji?
- Nedavno sam jednom veleposlaniku rekao: »Nemojte našu želju da što
prije uđemo u Europsku uniju promatrati kao želju da što prije pobjegnemo
s ovih prostora. Naprotiv, ulaskom u EU, mi širimo zonu europske sigurnosti
na taj prostor i preuzimamo obveze i odgovornost«. Na taj način dajemo
poticaj da demokratske snage u regiji prepoznaju vrijednost truda koji
treba uložiti da bi se postiglo punopravno članstvo. Eventualni crveni
karton Hrvatskoj mogao bi biti shvaćen kao obeshrabrivanje takvih snaga
u našim susjednim zemljama. Oni koji smatraju da možda nije vrijeme
da Hrvatska počne pregovore o punopravnom članstvu u EU, neka onda oni
preuzmu odgovornost za ono što će događati na ovim prostorima.
Ulazak u NATO znači preuzimanje obveza
Bi li Hrvatska imala koristi od slanja vojnika u Irak?
- Moram odgovoriti diplomatski. To je vrlo složeno pitanje sa stanovišta
međunarodnog položaja zemlje i sa stanovišta stajališta stranaka, ali
i sa senzibiliziranom javnošću. Ulazak u NATO savez znači spremnost
na preuzimanje određenih obveza i odgovornosti. Međunarodni sustav sigurnosti
danas nije švedski stol da se bira što vam se sviđa ili ne. On traži
aktivno sudjelovanje svake zemlje, jasno, u skladu s pojedinačnim mogućnostima
i u dogovoru s partnerima. Hrvatska već sudjeluje u Afganistanu, Sierra
Leoneu i drugim afričkim zemljama. Postoji, naravno, potreba da se,
sa stanovišta međunarodnog profiliranja zemlje, potvrdite kao zemlja
koja je spremna za takve operacije, a osobito kao zemlja koja je unatrag
sedam godina bila u ratnom stanju.
Politika “povlačenja za rukav”
Mora li Hrvatska odlučiti između Europske unije
i SAD-a kad je u pitanju neizručenje Amerikanaca?
- Ne. Kada se mama i tata povremeno svađaju, dijete treba sačuvati glavu.
Odnosi SAD-a i EU-a prolaze osjetljivu fazu zbog polemike oko operacije
u Iraku, oružja za masovno uništenje, oko WTO-a i čelika te odražavaju
jedan dublji proces. U tom procesu imate SAD, kao neosporno najveću
globalnu silu, i Europu koja se podiže, koja se od Maastrichta i institucionalno
želi podići, kako bi na kraju pobijedila onu anegdotu o njoj kao gospodarskom
divu i političkom patuljku. Ta Europa postupno se sinkronizira s Rusijom
koja pak postupno dostiže rane stupnjeve razvijene industrijske demokracije.
Kada taj proces probate zamisliti nakon 20,30 godina, onda je jasno
da tu postoji jedan transatlantski rivalitet. Malim zemljama uvijek
je najteže. Jer, kad ne postoji ravnoteža snaga, onda su male zemlje
uvijek izložene nekoj politici »povlačenja za rukav«. To je danas aktualno
jer je na prostoru od Baltika do Jadrana petnaestak država koje su »na tržištu«.
Konkretno, mislite li da će Amerikanci ponuditi
sporazum o neizručenju na temelju »uzmi ili ostavi«?
=Upravo zbog širih interesa SAD-a na ovom jadranskom prostoru koji je
napokon i formalno povezan Jadranskom poveljom Hrvatske, Albanije i
Makedonije, i koji se onda nastavlja na članice NATO-a, Grčku i Tursku,
američka diplomacija nije izašla s nekim izravnim zahtjevima i požurivanjima ili pritiscima.
I sadržajne i formalne promjene u odnosima s Haaškim sudom
Može li Hrvatska ovoga puta s Haaškim sudom surađivati kako treba?
- Mislim da se u zadnje vrijeme uočava prilična promjena u odnosima
Hrvatske, Haaškog tribunala i glavne tužiteljice. Ta je promjena zamjetna
u javnosti po promijenjenom načinu komunikacije, a mnogo se toga promijenilo
i u sadržajnom smislu. U političkom smislu promijenilo se izrazito mnogo
i to prebacivanjem cijele te problematike u sferu pravosuđa. Nabrojat
ću primjere – predaja dokumentacije Gotovininim odvjetnicima, predaja
dokumentacije u slučaju Paška Ljubičića. Ima još jedna činjenica koja
se u javnosti slabo zamjećuje. Svjedočenje hrvatskih svjedoka pred Haaškim
tribunalom prolazi bez zastoja, problema i otpora. Hrvatska ostaje pri
čvrstom Vladinu stavu da ćemo poštivati sve međunarodne obveze i spremni
smo na punu suradnju s Haaškim sudom. Pritom ćemo se rukovoditi trima
odrednicama. To su relevantne rezolucije Vijeća sigurnosti, mandat samoga
suda i naš Ustavni zakon o suradnji s Haaškim sudom.