Parlamentarni izbori što će se održati u Hrvatskoj 23. studenog neće biti povijesni,
kao što je to bio slučaj s prvim višestranačkim izborima od 22. travnja
1990., niti dramatični, poput posljednjih od 3. siječnja 2000., koji
su doveli do prve smjene vlasti, nakon desetogodišnje dominacije jedne
stranke, Hrvatske demokratske zajednice, stranke prvog hrvatskog predsjednika
Franje Tuđmana. Pa ipak, bez obzira na dojam "normalnosti"
koja je, nemojmo zaboraviti, obilježje političke i socijalne stabilnosti
dakle, pozitivno obilježje, ulog nije manje značajan.
Riječ je, u biti, o dvije stvari: o potvrđivanju demokratskog karaktera hrvatskog društva, drugim riječima o potvrđivanju njegove političke zrelosti, s jedne strane, te o sudbini europskog projekta, jedinog političkog projekta dostojna tog imena koji se ocrtava na političkom obzoru zemlje, s druge strane. No mi mislimo da između te dvije stvari ne samo da postoje međusobne veze nego, štoviše, da su one jedno te isto - izrastanje demokratske i europske Hrvatske.
Međutim, ostanimo na trenutak na razlikovanju dviju pojava. Pitanje demokratske zrelosti postavlja se iz principijelnih razloga. Budući da je demokracija u hrvatskoj novijeg datuma. A kod takvog stanja stvari iskušenja autoritarnosti ili kaotično rastakanje nisu nikada isključeni. Zašto je međunarodna zajednica naglasila tako pozitivan način i to jedinstveno, na ishod parlamentarnih izbora od siječnja 2000.? Do te mjere da je sam Lord Robertson ishod tih izbora kvalificirano, u euforičnom izričaju karakterističnom za prijelaz u novi milenij, "najboljom viješću 21. stoljeća"! Zato što su upravo ti izbori odagnali sumnje u opasnosti koje vrebaju demokraciju u zemlji koja je bila izložena dvostrukom iskušenju, iskušenju tranzicije i rata. Uspijevajući izvesti smjenu političke vlasti po svim demokratskim pravilima, Hrvatska se izdigla sama po sebi, ali je, isto tako, pobudila nadu da demokratska sredstva mogu biti učinkovita i drugdje, na području Balkana, gdje se turbulencije još nisu bile smirile. Događaji koji su uslijedili, u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Makedoniji i čak na Kosovu, dali su za pravo onima što su u hrvatskom primjeru vidjeli znak koji navješćuje i način da se drugi uvjere.
Povijesno gledajući, Hrvatska je uspostavila vezu s tradicijom koja seže u drugu polovicu 19. stoljeća, u vrijeme kada je ona svoja politička prava ostvarivala u okrilju austro-ugarske monarhije. Unatoč tome što nije imala vlastitu suverenost, u Hrvatskoj su se pojavile moderne političke stranke. Ta je tradicija obilježila njene političke borbe u neuravnoteženom kontekstu jugoslavenske države između dva rata. No nakon mutnog međučina za vrijeme Drugog svjetskog rata i duge zagrade jednostranačkog komunističkog sustava, koji je po definiciji bio protivan pluralističkoj demokraciji, Hrvatska je napokon došla najprije do demokracije a onda do neovisnosti, tj. pune suverenosti u teškim uvjetima okupacije dijela zemlje i rata za njezino oslobođenje. Ne treba zaboraviti da je i za vrijeme prvih višestranačkih izbora, u proljeće 1990, vlast bila predana izbornim pobjednicima bez ikakva oklijevanja. Jednako tako kao što je to bio slučaj i u siječnju 2000. Uzimajući u obzir da su postojeće političke institucije bile testirane u više navrata i u realnim situacijama, ima čvrstog osnova vjerovati da će ta stečevina biti striktno poštivana.
Pažljivi će se promatrači pozabaviti zacijelo, pojedinačnim elementima, brojem stranaka koje se natječu, brojem kandidata za svako mjesto u Saboru, kvalitetom političkih debata pa čak temperaturom sučeljavanja i eventualnim odstupanjima od civiliziranih normi, ali ono što je važno, na koncu konca, jest da se putem svoga glasovanja građani izraze na "pošten i slobodan" način. To je još jedna stečevina koja obavezuje. Ne bi se reklo da je itko dovodi u sumnju.
Što se tiče europskog projekta koga mi vidimo kao jedini veliki okvirni projekt na političkoj sceni on, paradoksalno, neće biti u središtu rasprava, zato što on u svome elementarnom obliku, to jest u smislu pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, niotkoga nije ozbiljno osporavan. Javno mišljenje izraženo putem anketa daje mu potporu u postocima koji se približavaju 80%.
Sve su stranke zastupljene u Saboru dale, 18. prosinca 2002., jednoglasnu potporu vladi u njezinoj namjeri da podnese formalnu kandidaturu za pristupanje Europskoj uniji. To je učinjeno 21, veljače o.g. Sadašnja vlast lijevog centra pokušava, naravno, kapitalizirati očigledan napredak prema cilju europske integracije. Ali, evo, opozicije desnog centra, uvjerena u vlastiti pobjedu, tvrdi da je još sposobnija, još odlučnija i još bolje postavljena da bi došla ravno do cilja. Na taj se način rasprava već od samoga početka okrenula od glavnog uloga. glavni suparnici traže druge teme na kojima će se diferencirati - dobre ekonomske pokazatelje, započete reforme, međunarodnu vjerodostojnost, na jednoj strani, zaduženost zemlje, visoku nezaposlenost, lošu državnu upravu i neefikasno sudstvo, na drugoj strani.
Ali nisu li ta područja samo različita lica jednog te istog pitanja, europskog pitanja, dijelovi golemog dossiera krcatog s 4650 odgovora što ih je vlada Ivice Račana uputila u Bruxelles u listopadu ove godine a koja će svaka nova sutrašnja vlada morati produbljivati i jačati s nedvosmislenim argumentima? Dinamika koja je time uvedena nije reverzibilna. Čak i ne vodeći računa o nekim graničnim datumima i o spekuliranju oko kalendara definitivnog pristupanja Europskoj uniji, zastati značilo bi nazadovati. A onaj tko bi za to preuzeo odgovornost, izložio bi se golemom riziku.
Govoreći praktično, glasači se neće izjašnjavati s obzirom na temeljni politički projekt, koji se u cjelini čini jedan jedini, isti, nego s obzirom na vjerodostojnost političkih formacija koje se natječu, s obzirom na čvrstinu garancija koje daju da će sačuvati pravi smjer te da će odvesti zemlju u pravu luku, kojoj je ime Europa.
Ankete i drugi instrumenti političkih predviđanja ovog puta najavljuju vrlo tijesno natjecanje dvaju saveza: vlasti predvođene socijal-demokratima kojoj mandat ističe i grupacije desnog centra koju predvodi reformirani HDZ. A predsjednik Stipe Mesić, u intuitivnoj reakciji koja je za njega tako karakteristična, rekao je prije nekolio dana da će, kakav god bio ishod glasovanja, biti jedan siguran pobjednik: Europska Hrvatska!