Ministar vanjskih poslova Tonino Picula kaže da Hrvatska neće uskratiti podršku izjavi Vilniuske skupine (V-10) i opovrgava da je tu izjavu itko u ime Hrvatske potpisao. Budući da se radi o izjavi, a ne o međunarodnom ugovoru, ona nije potpisana, a njen tekst se usmeno usuglašavao. Izjava ne povlači neposredne materijalne obveze, ali naglašava zajedništvo u procjeni važnosti jednoga političkog čina.
Opišite kako je do izjave došlo.
- Inicijativa je odraz funkcioniranja Vilniuske skupine, unutar koje
se razmjenjuju stajališta i pruža međunarodna potpora zemalja aspirantica
za NATO. Podsjećam da je Vilniuska skupina prema Hrvatskoj napravila
presedan, jer smo jedina zemlja koja je primljena a da nije bila obavila
nijedan godišnji ciklus MAP-a. To nas također dodatno obvezuje da poštujemo naše partnere.
Dakle, više ne možemo donositi autonomne odluke.
- Nije točno. Partnerstvo nosi prava, ali i obveze.
Ipak, u slučaju Vilnuske izjave procedura donošenja
prilično je maglovita. Opišite je.
- Inicijativa se temelji na izlaganju američkog državnog tajnika Colina
Powella, koji je pred Vijećem sigurnosti UN-a iznio američka saznanja
o iračkome kršenju rezolucije 1441. Vilniuska skupina je ocijenila da
Powellov istup treba iskoristiti kako bi zajednički izvršili dodatni pritisak na Huseina.
Rezolutno upozorenje Huseinu
Izjavu su predložili Amerikanci, konkretno, predsjednik Odbora za NATO Bruce Jackson? - Nije to bio samo Jacksonov prijedlog. Izjava je oblikovana sugestijama zemalja članica. No, sigurno je da je SAD imao čvrst interes da »V-10« zemlje nastupe zajednički. Dogovorili smo se da je izjava najbolji oblik za taj dokument jer se može ad hoc dogovoriti.
Zbog brzine?
- I zbog nje.
Tijekom usuglašavanja, imali ste uvid u tekst?
- Svakako. Postojala je višesmjerna komunikacija. Usuglašavanja su trajala
dva-tri sata nakon Powellova izlaganja u Vijeću sigurnosti. I grčki
ministar Papandreu bio je moj sugovornik tijekom večeri. EU je također
bila zainteresirana za zbivanja. Naglašavam, glavni adresat Vilniuske
izjave jest Vijeće sigurnosti. Ona je krajnje rezolutno upozorenje Sadamu
Huseinu da ne potcjenjuje ozbiljnost međunarodne zajednice, odnosno
njezinu riješenost da osigura implementaciju rezolucije VS UN-a. O akciji
treba odlučiti VS, ali o načinu sudjelovanja u eventualnoj akciji odluku
mora donijeti svaka zemlja pojedinačno.
Što bi se dogodilo kad bi Hrvatska uskratila potporu izjavi?
- Izjavi su pripisane pogrešne dimenzije. Ona nipošto ne autorizira
upotrebu sile bez imprimatura VS UN-a. Riječ je o formi političkog pritiska
na jedan režim, ali i izrazu političke solidarnosti jedne skupine zemalja.
A Hrvatska, želi li zadržati vjerodostojnost, treba poštovati ono što
jesu njene međunarodne obveze.
Kako će Hrvatska postupiti ako Irak bude napadnut mimo UN-a?
- Tada nadležne institucije moraju isfiltrirati moguće opcije. -Jeste
li osobno za iskakanje iz koalicije ako se to dogodi? =I kao građanin,
a pogotovo kao ministar, svoju zemlju nikada ne bih doveo u slijepu
ulicu na način da se nađe u oružanom sukobu o kojem prije toga nisu
svoje rekli javno mnijenje i politički čimbenici.
Svijetu treba više konsenzusa
Znači: ako se dogodi unilateralni napad, tražit ćete
da Hrvatska uskrati potporu?
- Ovoga trenutka svjetska javnost sugerira Americi da je potreban ozbiljan
oblik zajedništva prije bilo kakve konačne odluke o intervenciji u Iraku.
Ako se tako nešto ipak dogodi, vodit ćemo računa o našim nacionalnim interesima.
Možete li biti jasniji?
- Bio sam dovoljno jasan.
Niste. U tome i jest problem hrvatske politike o iračkoj
krizi: javnosti nitko ne želi točno reći ima li Vlada taktiku za svaku
od mogućih situacija. Kad se spominju nacionalni interesi, mnogi bi
rekli da ne trebamo poduprijeti napad mimo UN-a. Što ako se ipak dogodi?
- Zadržavamo neotuđivo pravo određivanja opsega i sadržaja našeg doprinosa.
Možemo, primjerice, razmotriti bilateralne sporazume sa SAD-om.
Što Vlada konkretno planira?
- Sve ovisi o tipu zahtjeva koji će biti upućeni Hrvatskoj.
Dakle, odustajemo od načelnoga stava da podupiremo
sustav međunarodnog prava? Unilateralni napad značio bi kršenje toga sustava
- Tek treba meritorno utvrditi tko krši sustav međunarodne sigurnosti
da bi se također meritorno raspravljalo o kršenju međunarodnog prava.
Nema sumnje da današnjem svijetu treba više konsenzusa o ovoj prevažnoj
temi, ali nemojmo spekulacijama pojačavati neizvjesnost. No, ovo je
vrijeme da preispitamo i naš unutarnji ustroj. Na temelju sadašnjega
iskustva vjerojatno ćemo trebati precizirati odredbe domaćeg zakonodavstva
kako bismo ubuduće spriječili stvaranje dilema.
Ovo nije bezazleno vrijeme
Koje bi zakone trebalo promijeniti?
- Ovisi o tome koji će se pokazati manjkavima.
Koji bi mogli?
- Treba analizirati kapacitet legislative od temeljnog dokumenta naniže.
Promjena Ustava?
- Sumnjam, ali bi možda bilo moguće razmotriti međunarodne obveze i
podzakonske akte. Ovo nije bezazleno vrijeme. Prisustvujemo redefiniranju
međunarodnih političkih odnosa. Lome se odnosi u EU, transatlantsko
savezništvo na ozbiljnoj je kušnji. Morat ćemo se pripremiti za najrazličitije
opcije. Ne smijemo si dopustiti pasivnost.
Ali to i jest problem.
- Nema pasivnosti!
Ali javnost ima dojam da Hrvatska radi samo ono što joj kažu Amerikanci.
- Nije točno. Amerikanci su naši partneri. Vjerujem da će to i ostati.
Uostalom, ako želi realizirati vanjskopolitičke ciljeve, Hrvatska mora
nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Ulaskom u NATO i EU dugoročno rješavamo
deficite. Tu perspektivu trebamo obraniti, i to u situaciji kad i moćnije
i iskusnije države dvoje o vlastitim postupcima.
Hrvatska je sad u situaciji da želi u sustav međunarodnog
prava, ali otkriva da taj sustav počinje iznevjeravati sam sebe.
- Dijelom se u tome sastoji izazovnost ove situacije. 11. rujna otvorio
je potpuno novu stranicu međunarodnih odnosa. Potencijal iračke krize
je izniman. Ponavljam, ne isključujem mogućnost da ćemo morati precizirati
i vlastito zakonodavstvo. SAD nije korektno promatrati samo kroz prizmu
iračke krize. U svakom slučaju, iako se danas vanjska politika gotovo
svih zemalja oblikuje pod pritiskom iračke krize, smjer hrvatske vanjske
politike nedvojbeno je pod našim nadzorom. Vilniuska izjava nije nikakav
diktat upućen Hrvatskoj, nego oblik pritiska na iračkog diktatora.
Moramo uvjeriti EU da su nam sudovi nepristrani
Hrvatska je uručila molbu za članstvo u EU. Što je
najveća prepreka ostvarenju tog cilja?
- Preostali problemi koji se doživljavaju u njihovom političkom aspektu.
Ako ih ne riješimo brzo, mogu uistinu opteretiti naš put u EU. Od tih
problema, najvažniji su suradnja s Haaškim sudom, kao i povratak izbjeglica i njihove imovine.
Čime jamčite uspjeh?
- Podsjećam na napredak koji smo u posljednje tri godine ostvarili u
odnosima s EU, stabilizacijom i unapređenjem odnosa s neposrednim susjedstvom,
sadašnjom suradnjom s Haaškim sudom...
Upravo obrnuto...
- Ne, jer je ova Vlada u zadnje tri godine primila više od 300 zahtjeva
haškog tužiteljstva, a na 97 posto smo pozitivno odgovorili.
Ali smo zbog nesuradnje u jednome gotovo dobili sankcije.
- Kada je riječ o slučaju Bobetko, sada očekujemo da se sud pismeno
očituje o okončanju postupka.
Bitno pitanje u slučaju Bobetko nije u tome što smo
se uspjeli izvući, nego u tome da se hrvatska vlast pokazala nesposobnom
da izruči optuženoga generala.
- Vlada se pokazala sposobnom da zaštiti i očuva suradnju s Haaškim
sudom usprkos domaćim pritiscima, ali i sposobnom da iskoristi mogućnosti
međunarodnoga prava usprkos paušalnim kritikama dijela međunarodne zajednice.
EU “slučaj Bobetko” više ne doživljava kao temeljnu prepreku na našem
putu prema kandidaturi, pregovaranju i, naposljetku, članstvu.
A što će iskoristiti ako Haag optuži nekog zdravog generala?
- U svakom slučaju, ne možemo ignorirati činjenicu da “slučaj Bobetko”
nije usporio put Hrvatske u EU. Ali Nizozemska i Velika Britanija najavile
su da će odmrznuti proceduru ratifikacije SSP-a.
Ključno je pitanje: ima li Hrvatska snage izručiti
optuženika ako dođu nove optužnice?
- Uvjeren sam da Hrvatska brzinu svog puta prema Bruxellesu više nikada
zbog Haaga neće dovesti u pitanje.
Ali već smo ga toliko puta doveli.
- Predali smo molbu za članstvo u EU. Da smo u protekle tri godine bili
baš toliko neuvjerljivi, Atena 21. veljače 2003. ne bi bila moguća.
Zašto u Hrvatskoj još nije okončan nijedan postupak
za ratni zločin nad njezinim građanima srpske nacionalnosti?
- Dok se taj traumatični kompleks ne raščisti, epopeja Domovinskog rata
bit će opterećena bolnim sumnjama. Pri tome ne mislim na pritiske Haaškoga
suda, nego na potrebu da Hrvati kao većinski narod podrže uspostavu
pravne i pravedne države koja neće dopustiti diskriminiranje ni jedne nevine žrtve.
Ali to se ne raščišćava.
- Očekujemo da sudstvo radi svoj posao.
S ovakvim sudstvom ne možemo u EU, koliko god molbi podnijeli.
- Morat ćemo predočiti da nam sudovi nepristrano funkcioniraju. Alibija
za drugačije ponašanje ima sve manje. Ne treba se pozivati niti na slučajeve
kad se ni druge zemlje ne žele suočiti s vlastitom prošlošću. Ali imajmo
povjerenja u Hrvatsku. Uvjeren sam da će lista problema biti sve kraća.
Hrvatska nije obična tranzicijska zemlja, jer zbog dramatičnih devedesetih
još uvijek ima dodatne probleme. Često sam i osobno nezadovoljan, ali
pokušavam razumjeti. Teškoća ima, ali Atena dokazuje da se stvari poboljšavaju.
Samo ne bi bilo dobro da ovi preostali problemi prerastu u trajno stanje.
Strahujete li da će, promijeni li se vlast na izborima,
europska perspektiva Hrvatske postati ugrožena?
- Jamstva nema, ali vjerujem da se nijedan ključni politički čimbenik
ne bi usudio s tim kockati. Siguran sam da će građani na birališta izaći
svjesni da baština trećeg siječnja mora ostati zaštićena. Siguran sam
također da se naši politički oponenti u predizbornoj kampanji neće zauzimati
za nešto vrijednosno suprotno tome. Može se ponuditi veća efikasnost
i bolja rješenje, ali nikako istupanje iz vanjskopolitičkih okvira na
koje je građane navikla ova koalicija.