(...)
-Izjave Dimitrija Rupela i povlačenje slovenskog veleposlanika izazvali
su dosad najveću krizu u odnosima Zagreba i Ljubljane. Kako to komentirate?
=Do zaoštravanja je prije svega došlo voljom Slovenije,
a ne Hrvatske. Iznenađen sam ovakvim raspletom, tim više što se činilo
da u odnosima Ljubljane i Zagreba ne može doći do ovakve situacije,
prije svega jer postoji dugotrajna, otvorena i potpuno koncepcijski
zaokružena infrastruktura komuniciranja.
-Do ovakvog je raspleta došlo nakon objavljivanja vašeg intervjua u
»Slobodnoj Dalmaciji«. Može li to biti uvjerljiv povod tako ozbiljnom
diplomatskom potezu?
=Doista je neozbiljno vezivati ovako snažan diplomatski
potez uz objavljivanje intervjua u kojem nisu prezentirane nikakve nove
činjenice hrvatske vlade o otvorenim pitanjima sa Slovenijom. To me
navodi na zaključak da je službena Ljubljana zapravo dugo pripremala
ovaj čin, a samo je tražila neki neposredan povod da bi ga realizirala.
Zašto je pak donesena odluka da se na ovakav način otvori daljnje zaoštravanje
s Hrvatskom, to bi prije svega slovenski političari trebali objasniti
vlastitoj javnosti, nama kao prvim susjedima i međunarodnoj zajednici.
-Elaborirali ste povod, no što su, prema vama, pravi uzroci ovakvog
ponašanja službene Ljubljane?
=Probleme vidim u dugotrajnoj politici maskiranja pravih
slovenskih interesa spram Hrvatske, koji su uvijek bili radikalni, ali
su pritom nastojali biti oblikovani u svojevrsnoj inicijativnosti da
se problemi riješe bilateralno.
-Gdje prepoznajete taj radikalizam slovenskih interesa prema Hrvatskoj?
=On je posve jasan, njega je u ponedjeljak sjajno demonstrirao
ministar Dimitrij Rupel, odlučivši nam uskratiti Europu. Kao da se njega
pita, kao da je on krajnji arbitar o tome hoće li Hrvatska ili neće
sutra biti članica Europske unije. Razina na kojoj su danas odnosi Zagreba
i Bruxellesa postignuti su Rupelu usprkos. Bez obzira što je on rješavanje
bilateralnih problema sa Zagrebom često motivirao slovenskom potporom
Hrvatskoj u europskim poslovima, očito je da to nije bilo iskreno do
kraja.
Nekoliko puta sam kao ministar vanjskih poslova slovenskim kolegama
i ministru Rupelu nudio takozvano strateško partnerstvo, kojim bi se
konceptualno trasirao zajednički hod Zagreba i Ljubljane prema Bruxellesu,
ali i nakon što obje zemlje budu u EU. No od tog papira nikad nije bilo
ništa, jer bi Slovenija uvijek u zadnji čas nalazila razloge ili da
ne komunicira o tom dokumentu, ili da izbjegne ozbiljnije razgovaranje
i zaključivanje. Nudili su pritom uvijek »sjajne« izlike zašto se taj
dogovor ne može zaključiti, no svojim posljednjim istupom ministar Rupel
pokazuje da je Slovenija često shvaćala Europu kao sredstvo ucjene Hrvatske,
a ne kao zajednički poticaj. Tvrdim da se Hrvatska ne smije ucjenjivati
Europom, nego se Europom moramo poticati.
Sve me to podsjeća na smokvin list, koji je nastupom ministra Rupela
otpao sa slovenske diplomacije. Normalno je da Slovenija ima pravo prezentirati
svoje nacionalne interese i za njih se zalagati, ali pritom ne smije
krivotvoriti činjenično stanje i sadržaj međunarodno-pravnih dokumenata
i međunarodnih konvencija koje ostaju na snazi dok se ne postigne bilateralni
sporazum. No mislim da je tu riječ i o timingu.
-Možete li to malo pojasniti?
=Slovenija će tek 1. svibnja postati članica EU-a, a Hrvatska
neke vanjskopolitičke poteze želi povući mnogo prije. Budući da je izostala
ozbiljnija potpora slovenskim vanjskopolitičkim ciljevima na zapadu,
ali i na istoku, oni su se odlučili na zaoštravanje bilateralnih odnosa
ne bi li time generirali pozornost EU-a koji bi onda arbitrirao, drugim
riječima, zakočio hrvatske aktivnosti. To, naravno, neće uspjeti, jer
je cilj koji je Slovenija postavila previsok i nerealan. Hrvatska će
se, budite uvjereni, znati ne suprotstaviti, nego afirmirati svoje interese.
-Ljubljana zamjera to što Hrvatska o isključivom gospodarskom
pojasu više razgovara s Italijom nego sa Slovenijom.
=Italija je zemlja koja predsjeda EU-om i koja ima potpunu
odgovornost kao zemlja domaćin venecijanske konferencije. Prema tome,
s Italijom moramo razgovarati, ona je naš susjed na moru sa snažnom
ribarskom flotom i izraženim nacionalnim gospodarskim interesima na
Jadranu. Slovenija je pak zemlja koja, zbog nepovoljnog zemljopisnog
položaja, nema pristup otvorenom moru, ali to nije zahvaljujući Hrvatskoj
nego povijesnim i političkim okolnostima.
Kad bi netko dobronamjerniji sjedio u ministarstvu vanjskih poslova
u Ljubljani, mogao bi vidjeti da će Hrvatska, u konzultacijama i razgovorima,
imati razumijevanja i za one zemlje s nepovoljnim zemljopisnim položajem.
Nikoga ne želimo diskriminirati, no činjenice naprosto moramo uzimati
u obzir. Zato je bitan timing, jer Hrvatska snažno grabi prema EU, oslobodila
se ucjene svog jugoistočnog zemljopisnog okruženja i država je koja
je zbog toga dobila najviše ocjene u dva uzastopna izvještaja Europske
komisije o stanju procesa stabilizacije i pridruživanja. Na kraju, Hrvatska
ima sve snažniji međunarodni položaj i ima pravo i odlučnost da do kraja
afirmira svoje nacionalne ciljeve, kako na kopnu, tako i na moru.
-Evidentno je slovensko nastojanje da se hrvatsko pitanje proglašenja
isključivog gospodarskog pojasa veže uz razgraničenje u Piranskom zaljevu.
Kako to komentirate?
=To je matično mjesto ove vrste diplomatske agresivnosti
Slovenije. Oni nisu zainteresirani za nekakav angažman ili aranžman
s Hrvatskom vezan za eksploataciju ribljeg fonda u Jadranu, zainteresirani
su isključivo za definiranje morske granice na mjestu gdje nam se teritorijalna
mora dodiruju. Mi ostajemo otvoreni i za takve razgovore. Sporazum Račan-Drnovšek
je, usprkos tome što u Hrvatskoj nije prošao preostala dva zakonodavna
stupnja, bio jedan od vrlo velikodušnih pokušaja da se u razgovorima
sa Slovenijom o tom neriješenom pitanju osigura i postigne opći napredak
ukupnih odnosa.
Siguran sam da taj problem možemo riješiti bilateralno, a ako ne, onda
arbitražom. I tu dolazimo do paradoksa. Slovenija ne želi arbitražu
o graničnom pitanju, drži se zombijevskog sporazuma koji je danas mrtav
za sve osim za Sloveniju, a istodobno želi međunarodnu arbitražu o slučaju
isključivog gospodarskog pojasa, koji je evidentno hrvatsko pravo. I
koji na neki način, zbog Slovenije, pažljivo kao stav pakiraju i dužnosnici
Europske komisije, no sve to službena Ljubljana ignorira.
U tom ignoriranju činjenica krije se možda i najveća opasnost moguće
daljnje eskalacije odnosa između Zagreba i Ljubljane, čemu mi ne pridonosimo.
Držimo se naše dokazane politike dobrosusjedstva, jer ona se afirmirala
prema Srbiji i Crnoj Gori i BiH kao prostorima u kojima je Hrvatska
i pozitivno i negativno bila uključena devedesetih godina, stoga ne
vidim zašto takva politika ne daje rezultate u odnosima s Ljubljanom.
»Anestetik namijenjen domaćoj uporabi«
-Predsjednik vanjskopolitičkog odbora slovenskog parlamenta Jelko Kacin
više je puta ponovio tezu prema kojoj je hrvatsko inzistiranje na proglašenju
gospodarskog pojasa pokušaj stvaranja alibija za mogući neuspjeh na
putu u Europu. Kako to komentirate?
=Na osnovi svega što smo mogli čuti od ministra Rupela i
od drugih slovenskih političara, očito je da je u Sloveniji o tome postignut
konsenzus što predstavlja opasno ignoriranje činjeničnog stanja. To
je izravno falsificiranje pravog stanja stvari i vjerojatno služi kao
neka vrsta anestetika, namijenjena domaćoj uporabi. Predsjednik vanjskopolitičkog
odbora Državnog zbora ima pravo na svoje mišljenje, no mi ga naprosto
ne možemo tretirati kao čovjeka koji ozbiljno zagovara dobrosusjedske
odnose. Dapače, sad postaje jasno da takozvani radikali u slovenskoj
politici, od Joška Jorasa do Zmage Jelinčiča, imaju, ako ne producente,
onda barem inspiratore u sasvim ozbiljnim strukturama slovenske politike.
Jer, kako odjednom objasniti sponzorstvo gospodina Kacina nad ridikuloznim
vanjskopolitičkim eskapadama Zmage Jelinčiča, koji, interesantno, uvijek
utihne kad se slovenska službena politika približi ciljevima za koje
se zalaže? To su stvari koje smo mi prepoznali i prije, no zbog održanja
dobrosusjedskih odnosa i njihova unapređenja htjeli smo ignorirati tu
»kvalitetu« slovenske političke scene.
»Akt agresije«
-Slovenski parlament nikad nije povukao rezoluciju o Piranskom zaljevu
izglasanu 1993., kojom se traži jedinstvena jurisdikcija nad Piranskim
zaljevom.
=To je potpuno točno, rezoluciju je izglasao Državni zbor
1993. godine i još je na snazi. Mi smo zarad dobrosusjedskih odnosa
i traženja rješenja ignorirali tu činjenicu, koja de facto predstavlja
akt agresije. Tražiti jedinstvenu jurisdikciju nad Piranskim zaljevom
sigurno nije dobra poruka. Na osnovi svega toga mislim da ćemo se i
mi, ali i EU, zapitati što je zapravo u korijenima ove žučljive, rekao
bih nervozne, »nove« politike Ljubljane prema Zagrebu kojom sam osobno,
neću reći iznenađen, ja sam profesionalac, ali razočaran. Time što Slovenija
nije uspjela smoći kontrolne mehanizme da bi sputala i kontrolirala
frustracije i krenula u konstantno traženje mogućnosti rješenja sporova
s Hrvatskom. Na Zrinjevcu, obje strane Markova trga kao i na Pantovčaku
uvijek su bila otvorena vrata slovenskim inicijativama. Zato je naše
razočaranje još veće i još ozbiljnije.
