-Jeste li iznenađeni
isprikom koju je Hrvatskoj u Beogradu uputio predsjednik Srbije i Crne
Gore Svetozar Marović?
=Nisam, mada moram priznati da u posljednje vrijeme isprike više nisu
tema u našim bilateralnim razgovorima. Vrhunac očekivanja ovakve isprike
bio je 2000. godine, ali tadašnji je predsjednik SRJ, Vojislav Koštunica,
na summitu EU u Zagrebu izbjegao izreći što se u proteklom desetljeću
dogodilo na području bivše Jugoslavije.
-Kako tumačite tajming ove isprike?
=Nekoliko mjeseci nakon što je Koštunica izbjegao ispriku, ministar
vanjskih poslova Goran Svilanović je upravo ovdje na Zrinjevcu pokušao
artikulirati nešto što je zvučalo više kao žaljenje nego kao isprika.
Tada su naši odnosi općenito krenuli prema potrazi za konkretnim rješenjima
nagomilanih pitanja i u tri smo godine, s obzirom na prtljagu s kojom
je ova vlast ušla u njihova rješavanja, učinili golem pomak. Dakle,
Marovićeva isprika ne bi bila moguća da se u ove tri godine u odnosima
Zagreba, Beograda i Podgorice mnogo toga nije promijenilo nabolje. Te
su promjene stvorile povoljan ambijent da se izgovori ovo što je Marović
rekao u Beogradu.
-Odražava li Marovićeva isprika političku volju vlasti Srbije i
Crne Gore?
=To je pitanje, na koje, međutim, nema preciznog odgovora. Izjave vodećih
političara jedne zemlje, pa tako i isprike, daju se onda kada su artikulacija
ili odraz nekog općeg stanja, ali i kada se njima želi stimulirati neki
poželjan pravac kretanja. Ostajem malo skeptičan prema tome u kojoj
je mjeri Marovićev istup stajalište moralnog čovjeka koji pokušava obuhvatiti
jedan povijesni proces i dati svoj zaključak o njemu, koliko je to ipak
izoliran čin, a koliko je i je li uopće njegova isprika stajalište većeg
broja ljudi u njegovoj zemlji.
-Slažete li se onda s ocjenama promatrača da je riječ prije svega
o taktičkom činu?
=Ovakva izjava za Srbiju i Crnu Goru kao zemlju koja se trenutačno,
pomalo u grču, bori za temeljni politički identitet sigurno je dobar
vjetar u leđa prema Bruxellesu. Ona ne može naškoditi njezinu međunarodnom
položaju, u kojem je najzanimljivije kako će se definirati njezin odnos
s EU. Zato je nepotrebno, čak i nekorektno relativizirati i reducirati
Marovićevu ispriku. To mogu učiniti samo događaji u Srbiji i Crnoj Gori.
Razvoj događaja preko Dunava dat će nam pravu sliku o tome što je Marović
zapravo rekao jer se on na izvjestan način i obvezao svojom isprikom.
Vidjet ćemo hoće li ga javnost i političari u Srbiji i Crnoj Gori dezavuirati
idućim koracima ili će potvrditi da Marovićeva izjava nije pečat kojim
se zaključuje jedno razdoblje jer to i nije moguće. Svojom izjavom Marović
bi, s druge strane, ponajprije u SCG mogao otpečatiti otvorenu raspravu
o općoj političkoj odgovornosti za agresiju na Hrvatsku i BiH pod Miloševićevim
režimom. Zato mislim da smo na početku razdoblja u kojem Marovićeva
isprika daje pravo građanstvu da u samoj Srbiji otvorenije raspravlja
o izrazito malignoj politici otprije desetak godina.
Povratak izbjeglica
-Obje zemlje bilateralne probleme rješavaju u čvoru unutarnje i
vanjske politike budući da je riječ o problemima proizašlim iz rata
i poratnog razdoblja, opasnim za svaku vlast. kako se taj čvor može
raspetljati i može raspetljati i može li vam u tome pomoći ova isprika?
=Tu treba biti precizan. U diplomaciji simboličke geste dobro dođu,
ali idućeg ih dana morate pretvoriti u vrlo konkretne pomake. Nemojmo
im davati dimenziju koju nemaju. Rasprava o agresiji Miloševićeve države
na Hrvatsku i BiH koja bi se mogla povesti nakon Marovićeve isprike
važna je jer može doista olakšati naše odnose. Neriješeni problemi,
kao što su vizni režim, granice, povratak izbjeglica i njihove imovine,
imaju vrlo ozbiljnu političku, gospodarsku, moralnu i psihološku težinu
i ne treba ih se rješavati od krova. Oni imaju prije svega bilateralni
karakter. S pozicije Hrvatske, u protekle tri godine ne bi bilo moguće
napraviti nikakve pomake da mi kao Vlada nismo u domaćoj javnosti mijenjali
percepciju o nekim potezima kao što je bilo u slučaju kad smo promijenili
percepciju da će, primjerice, povratak Srba i njihove imovine ugroziti
državu.
Sklopili smo niz ugovora, Sporazum o Prevlaci, dakle o granici, što
je najdelikatniji mogući problem između država koje nemaju stoljetnu
tradiciju samostalnosti i to je učinjeno unatoč ratnom naslijeđu. Znači,
najprije se treba u okviru vlastitih granica mijenjati predodžba o problemima
da bi se lakše bilateralno nešto zaključilo. naravno da i SCG mora na
neki način svojoj javnosti predočiti dimenzije i težinu bilateralnih
problema s Hrvatskom kako bi povratno bili dobri pregovarači s našom
stranom.
-Ipak, i dalje je opća ocjena u EU da Hrvatska u ključnim pitanjima,
poput liberalizacije viznog režima, previše oklijeva te da želi birati
odakle će i kada poboljšavati odnose sa SCG.
=Tajming je u politici često najkritičnija varijabla. Marovićeva isprika
jednostavno nije bila moguća prije tri godine jer on nije bio u poziciji
da se ispriča, a onaj tko je bio, Koštunica, to nije učinio. Od studenog
2000. do rujna 2003. trebalo se puno toga dogoditi da čovjek koji predstavlja
SCG izgovori to što je rekao Marović. Dakle, govorim o važnosti vremena.
Dočekali smo to. Brzopletošću i lošom pripremom često možete kompromitirati
nešto što nužno treba napraviti. Mislim da će se i beogradski i podgorički
političari složiti da smo se u tri godine usuglasili oko značajnog broja
pitanja i dobro razgovaramo o stvarima za koje je karakteristično da
su procesi, a ne događaji, kao primjerice, povratak izbjeglica. Tu ostajem
umjereni optimist jer znam s kakvim smo teretom ušli u 2000., a s kojim
rezultatom izlazimo iz ove godine. S druge strane, opasno je forsirati
situacije ako trebaju završiti papirom na koji će obje strane staviti
svoj potpis.
Stimulans
-Zašto ste samo umjereni optimist?
=Za dobro pregovaranje o delikatnim problemima potrebna je politička
stabilnost i stabilnost institucija. Kod nas se približavaju izbori,
za koje sam siguran da ne mogu ugroziti kontinuitet hrvatskog puta prema
EU i pozicije koje imamo prema susjedstvu. Međutim, nisam siguran je
li stabilnost institucija u SCG ovog trenutka dovoljno zajamčena da
možemo planirati ovakav kontinuitet odnosa idućih nekoliko godina.
-Je li i EU to jasno, s obzirom na pritisak koji vrši?
=Mislim da jest. Uvijek govorim da nije lako održavati stabilne odnose
s nestabilnim susjedstvom. U susjedstvu imamo države koje povremeno
proglašavaju izvanredna stanja, imaju jake mjere protektorata i traže
puninu političkog identiteta. Sa susjedstvom u kojem se događaju politička
ubojstva, i to ubojstva čelnih ljudi, nije lako voditi vanjske poslove.
Zato je svaki pomak dobrodošao, pa i ova Marovićeva i Mesićeva gesta.
Hrvatska će u odnosima sa susjedstvom biti onoliko uspješna u poštovanju
svojih obveza koliko se budu stabilizirale prilike na jugoistoku Europe.
-Je li onda vrijeme za najavljenu deklaraciju Zagreba i Beograda
o zajedničkim pozicijama prema ulasku u EU i partnerstvu u pokretanju
cijele regije, koju je nedavno u Zagrebu najavio potpredsjednik srbijanske
vlade Čedomir Jovanović?
=Podsjećam da smo u vrijeme podnošenja aplikacije za članstvo BiH, Sloveniji
i SCG ponudili dokument koji bi sadržavao temeljne principe kojih bi
se svi pridržavali na putu prema EU. Ovo je jedinstveno razdoblje u
povijesti Balkana jer sve zemlje imaju izabrane demokratske vlade i
praktički identičnu vanjsku politiku i ciljeve. Svi žele ići u EU. Razmišljali
smo zašto u trenutku kad Hrvatska kao zemlja procesa stabilizacije i
pridruživanja čini tako značajan iskorak kakav je aplikacija ne bismo
ponudili dokument Beogradu i Sarajevu? Na žalost, nismo uspjeli. Naišli
smo na rezerviranost tamošnje diplomacije i političara koji su izrazili
potporu Hrvatskoj aspiraciji, ali nisu potpisali dokument. Ostajemo
otvoreni i možda upravo isprika treba na neki način biti nadograđena
potvrdom da možemo i u papirnatom obliku izraziti svoje stremljenje.
Marovićeva isprika ima i multilateralni karakter, što pokazuju i reakcije
čelnika EU, i bilo bi dobro da se kapacitet ovog događaja primijeti
i u BiH te da posluži kao vrsta stimulansa u cijeloj regiji.