U zajednickoj organizaciji Veleposlanstva RH u Becu i Hrvatsko-austrijskog društva Dubrovnik u prostorijama Veleposlanstva je 10.4. održano gostovanje pijanistice i fortepijanistice Ivane Jelace, kojom prilikom je predstavljen nosac zvuka „Hrvatski skladatelji i njihovi suvremenici na Walterovom fortepijanu iz Kneževa dvora u Dubrovniku“.
Ivana Jelaca je osnovno i srednje glazbeno obrazovanje stekla u Dubrovniku, gdje je maturirala klavir na Glazbenoj školi Luke Sorkocevica. Studij klavira je završila na zagrebackoj Muzickoj akademiji u klasi prof. Ljubomira Gašparovica, a nakon studija se školovala na ljubljanskoj Akademiji za glasbo i Muzickoj akademiji u Zagrebu, gdje je završila specijalisticki studij. Interes za stare instrumente se javio pred kraj studija klavira, pa je i tema kojom je okoncan specijalisticki studij glasila „Umjetnost izvodenja klavirske sonate u kontekstu kulturoloških promjena“. Interes Ivane Jelace za stare instrumente s tipkama povezan je i s cinjenicom da se u dubrovackom Kneževom dvoru cuva jedan od prvih instrumenata s tipkama u Hrvatskoj, fortepijano beckog graditelja Waltera iz 1790., koji je u Dubrovnik stigao pocetkom 19. stoljeca.
Kako je naglašeno na prezentaciji nosaca zvuka, Walterov instrument iz Dubrovnika je jedan od rijetkih u svijetu na kojem se i danas može svirati, a posebnu zanimljivost predstavlja cinjenica je bio u posjedu za sada prve poznate hrvatske skladateljice, Elene Pucic Sorkocevic. Dubrovacki muzeji su zapušten instrument kupili 1949. g., a glazbalo je danas uspješno restaurirano. Jedan fortepijano se nalazi i u Zagrebu, u zbirci instrumenata prof. Gašparovica, i potjece iz 1850., a njegov graditelj je Karl Schmidt. Kako je naglasila Jelaca, fortepijano nije preteca klavira, kako se cesto pogrešno istice, nego prva verzija klavira, koja je za razliku od prethodnika cembala imala dinamicke mogucnosti da postane solisticki instrument. Novost u odnosu na cembalo se ocituje i na terminološkoj razini: talijanski naziv fortepijano je udomacen i u hrvatskom jeziku i naglašava mogucnost glasnog i tihog sviranja instrumenta. S druge strane, njemacki izraz Hammerklavier istice da se radi o instrumentu kod kojeg se zvuk stvara baticima, za razliku od cembala.
Nosac zvuka „Hrvatski skladatelji i njihovi suvremenici na Walterovom fortepijanu iz Kneževa dvora u Dubrovniku“ je rezultat suradnje Ivane Jelace s Dubrovackim muzejima, koji su izdali cd. Dubrovacka promocija je održana u kolovozu 2018. kao dio programa Dubrovackih ljetnih igara. Nosac zvuka promice hrvatsko-austrijske glazbene i kulturološke veze ne samo cinjenicom da je snimljen na beckom instrumentu koji je dvjestotinjak godina u Dubrovniku, nego i izborom skladbi. Na cd-u se nalaze skladbe Luke Sorkocevica, Tommasa Restija, Domenica Antoniettija i Juraja Murata, a pri odabiru skladbi je kljucnu ulogu odigrala velika povijest dubrovacke glazbe Miha Demovica.
Na promociji nosaca zvuka sudjelovali su brojni predstavnici austrijskog kulturnog i društvenog života, medu njima i dr. Martin Czernin, ravnatelj Haydnovog muzeja u Željeznom, u kojem se nalazi još jedan Walterov fortepijano, na kojem je svirao i sam Haydn.
Priopćenja
