ISTRA, LJEPOTE “HRVATSKE TOSKANE”

ISTRA NOVA “TOSKANA” JE U HRVATSKOJ ISTRA LJEPOTE “HRVATSKE TOSKANE” Ivan Karlic je imao 14 godina kada je pronašao najvece bogatstvo svog života. Bilo je to u ljeto 2001. godine u dolini rijeke Mirne, blizu Buzeta, malog mjestašca na poluotoku Istri, na sjeveru Hrvatske. Ivan se, kao svi Karlici, bavi traženjem tartufa. I unutrašnjost Istre – osobito Buzet, Motovunska šuma i dolina Mirne – jedno je od glavnih mjesta gdje se mogu naci bijeli tartufi, cijenjeni jestivi gomolj koji raste pod zemljom i stoji tisuce dolara. Bijeli tartuf raste samo ovdje i u nekim dijelovima Italije, ali povijest govori da je u Istri pronaden najveci: impresivni bijeli tartuf od 1,31 kilograma koji je pronašao Hrvat Giancarlo Zigante 02. studenoga 1999. Godine blizu mjesta Buje i koja je upisana u knjizi Guiness. Onoga dana 2001. godine Karlici su se pripremali za obiteljsku zabavu, ali je Ivan samo mislio kako da se vrati u šumu sa svojim psima. Imao je predosjecaj. Nakon što ga je majka na njegovo nastojanje povela, nije prošlo ni 15 minuta kada se, napokon, slutnja obistinila: Ivan Karlic je pronašao na obali rijeke veliki bijeli tartuf joker, najvecu vrstu koja postoji. - Toliko je bio velik da mi nije mogao stati u džep. Nisam mogao vjerovati. Sjecam se da se moja majka prekrstila. Tartuf je težio 203 grama i prodao sam ga za 700 eura. Time sam kupio bicikl. Bio je to moj najbolji dan. Sada imam 22 godine i premda citav dan hodam šumom, to je bio jedini bijeli tartuf koji sam u svom životu pronašao. Ivan Karlic to prica jednog vruceg poslijepodneva dok hodamo, zajedno s tri njegova psa tražitelja tartufa po Stanciji Karlic, posjedu njegove obitelji u Paladini, drugom selu blizu Buzeta. Posjed imaju vec 43 godine, ali od prije 20 godina bave se i turizmom. Stancija Karlic snabdijeva tartufima vecinu restorana u Istri – ima ih preko 500 – kojima je ta gljiva bitni sastojak: narezanog u listice mecu ga na tjesteninu, meso i jela, vecinom se radi o crnim tartufima koji su nešto jeftiniji i lakše ih je pronaci: kilo stoji od 300 do 800 eura, dok kilo bijelog može stajati i pet tisuca. Ali Istra ne živi samo od tartufa: njezina jela su uvijek popracena dobrim izborom maslinova ulja i cašom vina malvazije, koja u Hrvatskoj dobiva osobitu aromu i svježinu, a koju u Istri piju kao vodu. Tartufi, maslinovo ulje, malvazija! Užitak koji se obicno povezuje s Toskanom, ali koji se nalazi i u ovom dijelu Hrvatske, što nas u stvari ne bi trebalo iznenaditi: Istra je prakticno na istom geografskom položaju, naravno na Jadranskom moru, a ne na Tirenskom. Osim toga regija ima talijansku prošlost: ovdje su bili Rimljani, zatim je pripadala Mletackoj Republici, a kasnije, poslije pada Austro-Ugarske monarhije i Prvog svjetskog rata bila je dio Mussolinijeve Italije, što je trajalo do kraja Drugog svjetskog rata, kada je konacno pridružena Jugoslaviji. Službeni jezik u Istri je hrvatski i talijanski, svi natpisi su na oba jezika i kao što govori jedna opca fraza ovdje ”narod je drugaciji”. Opušteniji, neformalniji, više latinski. Mi smo došli vozeci iz Zagreba, hrvatskog glavnog grada, do prekrasnog srednjovjekovnog mjesta u unutrašnjosti Istre po imenu Motovun ili Montona kao što se može vidjeti na natpisima. I tako vozeci se vijugavim cestama, okruženima zelenilom, dolazimo do neoklasicne arhitekture Austro-Ugarskog carstva i kobasica s ajvarom (smjesa od patlidžana), do rimskih gradova ogradenih zidinama, do tjestenine, maslinova ulja i tartufa - ispisano tako, na talijanskom – do Istre. I to u manje od tri sata. Motovun je smješten na vrhu brežuljka iznad zelenih polja, punih loza i maslina, u dolini rijeke Mirne. Njegovi se poceci gube u doba ilirskih i keltskih plemena (III. stoljece prije Krista), ali je svoj sjaj doživio za vrijeme Mletacke Republike, od XV. do XVII. stoljeca. Obilježen svojim kamenim zidinama i sa svojom visokom kulom na vrhu, Motovun je doista kinematografsko mjesto ne samo zbog svog cuvenog filmskog festivala koji se održava krajem srpnja (kada dode 25 tisuca osoba, a na cesti se stvori red automobila od sedam kilometara, buduci da se na brdo ne može popeti vozilom), vec i zato što prilicno podsjeca na mjesto Corleone iz filma Kum, sa svojim kucama i ulicicama od kamena gdje, možeš zamisliti da ce se u bilo kojem trenutku pojaviti tjelohranitelji s beretkom Michela ili, još bolje, nježan lik Apollonije. U stvari sva mjesta u unutrašnjosti Istre su takva. Na svakom brežuljku se vidi takav mali skup kuca sa svojom crkvom i s karakteristicnim tornjem, tako da bi covjek savršeno mogao proputovati svu Istru od mjestašca do mjestašca, od brežuljka do brežuljka i naci se i na drugim mjestima gdje se prodaje maslinovo ulje, tartufi i vino. Vrlo blizu Motovuna nalazi se Grožnjan – ili Grisignano na talijanskom – drugo slikovito kamenito mjesto s malenim zapletenim ulicama, cuveno po svojim ateljeima i umjetnickim galerijama koje posluju u starim mještanskim kucama. Mjesto je koje danas živi od turizma. - Oko 90 osoba živi ovdje tutto l’anno – kaža sa smiješkom covjek, koji je vodi jednu galeriju, a kojega smo upitali o stalnom broju stanovnika u Grožnjanu. No ljeti la popolazione se popne na oko 500. Premda je ovdje prije živjelo mnogo naroda. - U XVII. stoljecu bilo je više od 1200 stanovnika. Iako ima malo stanovnika, Grožnjan se smatra jedinim mjestom u Hrvatskoj gdje su Talijani u vecini. U stvari, covjek iz galerije govorio je prvo na tom jeziku. I tako smo ga najbolje i razumjeli, jer hrvatski jezik nije jednostavan. Dovoljno je vidjeti cestovne natpise koji upucuju na Trst, prvi talijanski grad koji se nalazi više na sjeveru. Na hrvatskom se piše “Trst” bez ijednog samoglasnika. MALA VENECIJA - Zbog toga neki usporeduju Rovinj s Venecijom. Cak je zovu “Hrvatska Venecija” – objašnjava Mihaela Medic, istarska novinarka koja je napustila svoj posao u malom lokalnom listu kako bi se posvetila turizmu, djelatnosti koja je, priznaje, rentabilnija u ovo doba europske ekonomske krize, u kojoj Hrvatska ima visoku nezaposlenost, oko 18 posto. Mihaela nam govori o povijesti ovog divnog grada na obalama Jadrana, kojega su utemeljili ribari, težaci, kamenari i mornari; bio je u pocetku otok, ali 1763. u doba Mletacke Republike se pretvorio u poluotok kada su nasuli kanal koji ga je dijelio od kopna. Nalazi se gotovo nasuprot famoznim Mlecima, samo je odijeljen od nje ferrijem dva sata i po. Do Drugog svjetskog rata Rovinj je bio napucen Talijanima i Hrvatima u istom broju, ali mnogo Talijana se pocelo iseljavati sredinom XX. stoljeca i od tada su se poceli useljavati ratne izbjeglice iz Jugoslavije i bogati ljudi, tako da sada broji 14 tisuca osoba, a njezin je simbol stari grad, podignut od kamena. Izgleda kao da pliva na moru kao cuveni Dubrovnik na jugu zemlje. - Abramovich (Roman, magnat, vlasnik Chelsea iz Engleske) obicava doci ovamo sa svojom jahtom. Takoder se vidala Emma Thompson, Bon Jovi… ja mislim da dolaze zato što im ovdje nitko ne smeta. Mogu biti mirni – kaže Mihaela, dok se penjemo izmedu mnoštva turista uskom ulicom koja nas vodi do crkve svete Eufemije, ciji je zvonik identican onome Bazilike San Marco u Mlecima. Jedna od posebnih karakteristika Rovinja je njegov miris na detergent i to zbog mjesnog obicaja, koji je vrlo talijanski: narod vješa robu da se suši na prozorima od jedne kuce do druge, buduci da vecina nema balkona ni terasa, vec se radi o malim kamenim zgradama od tri ili cetiri kata, neke obojene pastelnim tonom, druge bezbojne s pukotinama i kao zanemarene. Bilo kako bilo, hodajuci malo, Rovinj ispada divan (i ljeti vrlo vruc) lucki grad, s velikom marinom i jahtama svake vrsti. Kao sva jadranska mjesta nema plaže s pijeskom, vec od kamena. Ali voda je uistinu bistra i ljudi se smještaju kako mogu na kamenju kako bi se suncali, a u restoranima piju malvaziju ili probaju ribu i školjke, uvijek uz razlicite vrste maslinova ulja. U Hrvatskoj vole kazati da je Rovinj “najmediteranskiji grad na Mediteranu”. Mogli bi imati pravo. Ako vas talijansko-mediteranski izgled Istre nije uvjerio, trebate putovati obalom samo 36 kilometara južnije, kao uvijek medu brežuljcima, maslinama i lozama, do Pule, Pole na talijanskom. Pula je grad od 65 tisuca stanovnika koji žive prije svega od brodogradnje i turizma. U povijesnom centru se istice veliki romanski amfiteatar, za koji se smatra da je šesti po velicini na svijetu, ali i rimske zidine i zgrade – kao opcinska – koje je arhitektura vrlo dobar odraz povijesti ove zemlje (i regije), koja je doživjela sve, kako objašnjava Nada Bonea, jedna od najiskusnijih turistickih vodica Pule. - Stražnji dio opcinske zgrade je rimski iz I. stoljeca prije Krista. Temelji su mu iz XIII. stoljeca, lukovi mletacki. Balkoni iz habsburške dinastije, prozori su iz doba Mussolinija. A zastave su naše (hrvatske). KRAJEVSTVO TARTUFA Prije nego što smo upoznali Ivana Karlica, tragaca tartufa spomenutog na pocetku ovog napisa, bili smo zapoceli jutro na njegovu posjedu omletom koji je tradicionalan u unutrašnjosti Istre: osim jaja, ima maslinovo ulje, sir parmezan i, naravno, crne tartufe koji se nastrugaju na jelo. Drugog tjedna u rujnu svake godine u Buzetu se priprema „omlet s najvecim tartufima na svijetu“. Dogadaj – nazvan Buzetska subotina – privlaci tisuce osoba iz obližnjih mjesta, koji dolaze probati to jelo. Pripravlja se u divovskoj tavi, u koju se stavlja broj jaja koji odgovara godini u kojoj se priprema. Drugim rijecima, ove godine bi trebao biti spremljen od 2015 jaja, iduce od 2016. Jedno jaje za svaku godinu.- što se ne mijenja to je kolicina tartufa koji se nadodaje: 10 kilograma najpoznatijeg tartufa na planetu. Buduci da je još bilo daleko do rujna, napustili smo Buzet samo s ovim kucnim omletom i, kao za uspomenu, s malim crnim tartufom koji smo pronašli na polju Karlica pomocu Ivana i njegovih pasa. Tog nas je poslije podneva cekala druga istarska znamenitost, restoran Zigante, u susjednom mjestu Livade. Zigante je hotel i restoran, vlasništvo mjesnog glasovitog covjeka, Giancarla Zigante, koji je pronašao najveci tartuf na svijetu i koji je zbog toga ovdje poznat kao „kralj tartufa“. Svakako, replika tog divovskog tartufa izložena je na ulazu, kao na nekoj vrsti drvenog oltara. Super ekskluzivno, u Zigante-u poslužuju tri jela pripravljena u šest do osam faza (i od 92 do 146 eura po osobi) koja znace pocast tartufu u svim oblicima. U svakom slucaju, nijedno nema bijeli tartuf. Samo crni. Konobar hoda amo tamo sa specijalnim aparatom kojim reže tartuf i dodaje ga vecini jela, od carpaccija od bifteka i do izvanrednog krem sladoleda od....tartufa. Okus ugodno kiselkast ovog gomolja pratio nas je citavo poslijepodne i iduce dane dok je trajalo naše putovanje po Istri, hrvatskoj Toskani. A isto tako i ono što nam je rekao konobar u restoranu Zigante kada smo ga zapitali što je vlasnik uradio s divovskim bijelim tartufom, koji je sigurno vrijedio zlata. - Nije ga prodao. Jednostavno ga je pojeo .

Priopćenja