Za izložbu otvorenu 13. svibnja u prestižnom izložbenom prostoru Salone degli Incanti – bivša ribarnica u Trstu, kojom je predstavljeno hrvatsko suvremeno kiparstvo, odabrano je sedamnaest umjetnika koji su originalni u izrazu, a dok su u cjelini gledavši, nastavljaci hrvatske kiparske tradicije koji su u svojim radovima na neki nacin zadržali ono izvorno i jezgrovito što podsjeca na njihove zavicaje i na bogato umjetnicko naslijede kao neiscrpan izvor inspiracije. Iako „slobodni mislioci“ vlastitih poetika, umjetnici izabrani za ovu izložbu su ostali vjerni i tradicionalnim materijalima i tradicionalnom pristupu izradi skulpture, kao i tradicionalnom shvacanju da skulptura mora zadovoljiti sve likovne i skulpturalne vrijednosti, a pritom nisu izgubili na suvremenosti. Svakako je potrebno istaknuti da je, kada je u pitanju suvremena hrvatska skulptura, rijec o stablu koje ima vrlo bogatu i razgranatu krošnju, što pruža veliku mogucnost izbora. Buduci da je, medutim, taj izbor morao biti ogranicen, njegov odabir zasniva se prije svega na umjetnicima takozvane srednje generacije suvremenoga hrvatskog kiparstva – Slavomir Drinkovic, Peruško Bogdanic, Vladimir Gašparic Gapa, Dalibor Stošic, Matko Mijic, Petar Barišic, Mirko Zrinšcak, Ljubo de Karina, Damir Mataušic, Kuzma Kovacic, Kazimir Hraste, Siniša Majkus – te na mladoj i starijoj generaciji. Potonju predstavljaju doajeni hrvatskoga kiparstva, akademici Marija Ujevic-Galetovic i Ivan Kožaric, a mladu – Alem Korkut, Marina Bauer i Božica Matasic.
Za izložbu otvorenu 13. svibnja u prestižnom izložbenom prostoru Salone degli Incanti – bivša ribarnica u Trstu, kojom je predstavljeno hrvatsko suvremeno kiparstvo, odabrano je sedamnaest umjetnika koji su originalni u izrazu, a dok su u cjelini gledavši, nastavljaci hrvatske kiparske tradicije koji su u svojim radovima na neki nacin zadržali ono izvorno i jezgrovito što podsjeca na njihove zavicaje i na bogato umjetnicko naslijede kao neiscrpan izvor inspiracije. Iako „slobodni mislioci“ vlastitih poetika, umjetnici izabrani za ovu izložbu su ostali vjerni i tradicionalnim materijalima i tradicionalnom pristupu izradi skulpture, kao i tradicionalnom shvacanju da skulptura mora zadovoljiti sve likovne i skulpturalne vrijednosti, a pritom nisu izgubili na suvremenosti. Svakako je potrebno istaknuti da je, kada je u pitanju suvremena hrvatska skulptura, rijec o stablu koje ima vrlo bogatu i razgranatu krošnju, što pruža veliku mogucnost izbora. Buduci da je, medutim, taj izbor morao biti ogranicen, njegov odabir zasniva se prije svega na umjetnicima takozvane srednje generacije suvremenoga hrvatskog kiparstva – Slavomir Drinkovic, Peruško Bogdanic, Vladimir Gašparic Gapa, Dalibor Stošic, Matko Mijic, Petar Barišic, Mirko Zrinšcak, Ljubo de Karina, Damir Mataušic, Kuzma Kovacic, Kazimir Hraste, Siniša Majkus – te na mladoj i starijoj generaciji. Potonju predstavljaju doajeni hrvatskoga kiparstva, akademici Marija Ujevic-Galetovic i Ivan Kožaric, a mladu – Alem Korkut, Marina Bauer i Božica Matasic.
U bogatom umjetnickom razdoblju djelovanja Ivana Kožarica, njegovi su radovi prošli dug proces neprestanih morfoloških promjena i preobrazbi, te je on u tim radikalnim transformacijama, nakon anticipirane „klasicne“ skulpture, zaronio u sferu konceptualnoga, u sferu proširenog shvacanja skupture gdje se kreativnoj slobodi i slobodi samoga medija ne pretpostavljaju nikakve zakonitosti.
I kiparica Marija Ujevic-Galetovic je vec dugi niz godina prisutna na hrvatskoj kiparskoj sceni. U glini oblikuje i stvara svoje vlastite poetike koje uvijek krecu od ljudskog korpusa. Portreti, torza, nerijetko i kompletna figura, samosvojna su djela koja obilježava umjetnicin prepoznatljiv rukopis.
Kako i koliko, pak, ljepota rodnoga zavicaja može biti kreativno poticajna klasican je primjer kipar Ljubo de Karina jer inspiraciju za svoje skulpture u kamenu pronalazi u rodnoj Istri, u tamošnjem arheološkom naslijedu, u puckoj tradiciji, lokalnoj arhitekturi i pejzažu.
Od kasnih osamdesetih godina u atelijer Peruška Bogdanica, nakon skulptura od žice, lima i željeza, kao novi materijal ulazi drvo, iz kojeg nastaju obojane drvene skulpture koje odlikuje minimalizam i prigušena ekspresivnost koja je, u kasnijoj fazi, kada je kipar poceo rabiti i suceljavati drvo s kamenom kao i grubi kamen s glatkom broncom stvarajuci monumentalne skulpture koje utjelovljuju mitske i magijske elemente, postala naglašenija.
Skulpture Vladimira Gašparica Gape, nakon pocetne faze skulptura u drvetu, izrazito ekspresionistickog naboja i grube, gotovo rustikalne obrade, danas su od švedskoga granita, a inspiraciju pronalazi u davnoj prošlosti ispunjenoj totemima i mitovima.
Forme skulptura Slavomira Drinkovica isticu se jednostavnošcu, jasnocom i lapidarnošcu izraza, stavljajuci u prvi plan sam materijal – najcešce velika, monolitne kamene blokove.
Kipar Kuzma Kovacic je nakon faze oblikovanja u poliesteru, nastavio radeci u staklu koje je kao materijal moglo zadovoljiti umjetnikovo inzistiranje na prozirnosti volumena. No Kovacic je takoder raznolik u kiparskim rješenjima, te bez obzira izražava li se u drvetu, staklu ili gipsu, forme svodi na krajnju jednostavnost u kojem teži sabiranju i kontemplaciji.
Kipar Mirko Zrinšcak opredijelio se za drvo kao primarni materijal svojeg umjetnickog izraza. Unatoc prijelaza s pocetnih jednostavnih skulptura minimalistickih formi na kasnije velike i slobodne forme, svi njegovi radovi odaju dojam misticnosti kao rezultata kipareve simbioze s prirodom.
U skulpturama Kažimira Hrastea, apstraktnim formama realiziranim u aluminiju i staklu, primjetna je važnost svjetla i transparentnosti skulpture, ali i dojam lakoce, fragilnosti, mirnoce.
Kiparstvo Petra Barišica, nakon što je prošlo kroz nekoliko faza, danas slaže minuciozno izradene kvadratne elemente, dobivajuci tako prostorne konstrukcije, vremenom narasle do razmjera monumentalnosti te, zajedno s elementom svjetlosti, cine fascinantne prostorne svjetlece instalacije.
Rad Matka Mijica odlikuje se bogatstvom tema i minimalistickim dimenzijama, a njegove skulpture u bronci i kamenu produkt su bujne umjetnikove mašte i nevjerojatne sposobnosti asocijativnog spoznavanja svijeta oko sebe.
Dalibor Stošic kipar je voden slucajnošcu, ali i emocionalnošcu, te njegov opus cine skulpture nastale od dva elementa: drveta i metala, odnosno srca i razuma. Ta dva elementa koliko god se intuitivno prožimaju, toliko su istodobno i u medusobnom duelu.
Jedan od cetiri mlada kipara ciji su radovi izloženi na ovoj izložbi, Alem Korkut, kontinuirano se bavi istraživanjima u domeni skulpture, pa je njegov rad simbioza skulpture s medijem videa.
I u djelima Siniše Majkusa može se govoriti o metamorfozi, ali onoj vezanoj uz segment materijala kojima stvara caroban svijet cudesnih šarenih formi koji se doimlju poput divovskih, prirodnih organizama.
Iznenadujucu raznolikost u tretiranju tri skulptorska elementa - forme, ideje i materijala, pronalazimo u stvaralaštvu kiparice Božice Matasic koja neprestanim istraživanjem dolazi do bitnih pomaka u svojoj skulpturi što obogacuje njezin likovni izraz.
Marina Bauer se nakon klasicne apstraktne skulptorske faze okrenula ambijentalnim instalacijama kroz koje istražuje temu osobne povijesti, te u kojima se išcitavaju razina individualne i emocionalne osobnosti, autoricina svijest i podsvijest, esencijalno i elementarno.
Svaki od navedenih umjetnika na Izložbi suvremenog hrvatskog kiparstva u Trstu zastupljen je s po tri skulpture.
Priopćenja
